Prošlog ožujka, Reuters je izvijestio da je pala “posljednja enklava Islamske države u istočnoj Siriji”. “Njezina enklava u Baghouzu bila je posljednji dio masivnog teritorija koji je iznenada zauzela 2014. godine, gdje je njezin lider Abu Bark al-Baghdadi proglasio novi kalifat.”
Iako je to bila dobrodošla vijest, ona je također izazvala sljedeće pitanje: što je sa svim tim drugim islamskim enklavama, onim neasimiliranim tempiranim bombama koje se množe diljem Zapada, koje su krcate ISIS-ovim simpatizerima, da ne govorimo o ISIS-ovim članovima i koje Zapad uglavnom ne prepoznaje kao takve? Govorim o onim mnogim takozvanim “No-Go zonama”: zapadnim gradovima i regijama koja su praktično postala islamska geta. Tamo je šerijat de facto zakon; muslimani se otvoreno radikaliziraju da mrze nevjernike; ne-muslimani, čak i policija, boje se ući u njih kako ne bi bili opljačkani, silovani ili ubijeni.
Ukratko, ISIS-ov svjetonazor nastavlja se širiti — i to ne na nekakvom dalekom poprištu rata, već na samom Zapadu (internet pretraga za terminima poput “no-go zona” i “muslimanske enklave” demonstrira rasprostranjenost ovog fenomena).
Iako su te enklave jedinstvene za moderno doba, one imaju presedane u povijesti, pa čak i nomenklaturu unutar islamske svijesti.
Gdje god je džihad bio zaustavljen, džihadisti su na granici sa svojim nevjerničkim susjedima formirali uporišta, legla džihadskih aktivnosti. Ona su postala poznata kao ribat (رباط), arapska riječ etimološki ukorijenjena u ideji čvrstog učvršćivanja ili spajanja i pronađena u Kuranu 3:200: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte [رابطوا]] i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!”
U islamskoj povijesti, ribat se odnosio na lanac džihadskih utvrda podignutih i posvećenih napadanju granica ne-muslimana.
Riječ ribat i dalje živi, iako je malo tko prepoznaje. Na primjer, Rabat, glavni grad Maroka, dobio je svoj naziv jer je izvorno bio ribat, odakle su stoljećima bili pokretani berberski/gusarski napadi na kršćanski Mediteran. Slično tome, Almoravidi — ime važne džihadske skupine jedanaestog stoljeća sa sjedištem u Sjevernoj Africi — jednostavno je transliteracija arapskog al-murabitun, što znači oni koji se bore duž ribata (slično kao al-mujahidun, oni koji vode džihad). Godine 1086., ti “Almoravidi” napali su Španjolsku i razbili Kastiljance u bitci kod Sagrajasa (ili Zallaqe); nakon koje su podigli brdo koje se sastojalo od 2.400 kršćanskih glava uz pobjednonosne krikove “Allahu Akbar”.
Od početka islamskih osvajanja u sedmom stoljeću pa do sredine jedanaestog stoljeća, najistaknutiji ribati postojali su duž muslimanske/bizantske granice u Anatoliji (modernoj Turskoj). Tamo je sastavljen najstariji postojeći arapski priručnik o džihadu, Kitab al-Jihad (“Knjiga džihada”), koji je sastavio Abdallah bin Mubarak. Rođen manje od stoljeća nakon smrti islamskog proroka Muhameda 632. godine, Mubarak je posvetio svoj život izučavanju i vođenju džihada duž anatolijskih ribata sve do svoje smrti 797. godine. Prema suvremenom povjesničaru, Mubarak je bio paradigmatični murabit: on je “poslužio kao uzor revnosti u volontiranju. Njegova pobožnost i asketizam davali su mu ogromnu snagu” — bio je poznat po “mukanju poput bika ili krave pri klanju” kad je ratovao protiv nevjernika — i “nakon smrti nastavio je privlačiti svoje kolege”. Njegova Knjiga džihada ostaje klasik među militantnim muslimanima diljem svijeta.
Dolaskom i vojnim uspjesima osmanskih Turaka, anatolijski ribat nastavio se širiti prema zapadu, sve dok naposljetku nije progutao Konstantinopol, posljednji bastion Bizantskog Carstva i veći dio Balkana, dosegavši u dva navrata Beč (1529. i 1683. godine).
Još jedna važna granica formirala se duž rijeke Duero u Španjolskoj, koja je odvajala kršćanski sjever od islamskog juga. Tijekom stoljeća, to je također postao “teritorij na kojem se čovjek bori za vjeru i stalno je mjesto ribata”, da citiram drugog povjesničara. Kao i na ostalim granicama gdje su se muslimani graničili s ne-muslimanima, u španjolskom ribatu prevladavala je taktika spaljene ničije zemlje. Ibn Hudayl iz Granade (umro 812.) jednom je objasnio logiku:
Dopušteno je podmetanje požara na zemlji neprijatelja, na njegovim zalihama žita, njegovim teretnim životinjama — ako ih muslimani ne mogu preuzeti — kao i posjeći njihova stabla, rušiti njegove gradove, jednom riječju, učiniti sve što bi ga moglo uništiti i obeshrabriti, pod uvjetom da imam smatra ove mjere prikladnima, prilagođenima ubrzanju islamizacije tog neprijatelja ili slabljenju istog. Doista, sve to pridonosi vojnom trijumfu nad njim ili njegovo prisiljavanje na kapitulaciju.
Nakon što je objasnio kako su muslimani namjerno opustošili regiju Duero — kasnije su je nazvali “Velikom pustinjom” — francuski povjesničar Louis Bertrand (rođ. 1866.) obrazlaže:
Kako bi se [sjeverni] kršćani zadržali na svom mjestu, nije bilo dovoljno okružiti ih sa zonama gladi i razaranja. Također je bilo potrebno sijati teror i masakr među njima. … Ako se ima na umu da je takvo razbojstvo bilo gotovo neprekidno i da se ovaj bijes uništenja i istrebljenja smatrao pobožnim djelom — to je bio sveti rat (džihad) protiv nevjernika — nije iznenađujuće da su čitave regije Španjolske trebalei biti napravljene nepopravljivo sterilne. To je bio jedan od glavnih uzroka krčenja šuma od kojih Poluotok još uvijek pati. S kakvim divljačkim zadovoljstvom i kojim pobožnim naglascima nam arapski analitičari govore o onim, najmanje dva puta godišnje, napadima [uzduž ribata]. Tipična fraza veličanja pobožnosti kalifa glasi ovako: “prodro je na kršćanski teritorij, gdje je donio razaranje, posvetio se pljački i uzeo zarobljenike” … Istodobno dok su bila devastirane, čitave regije bile su depopulirane. … Stoga je dugotrajna muslimanska prisutnost bila je štetna za ovu nesretnu zemlju Španjolsku. Svojim sustavom neprekidnih prepada, stoljećima su je držali u stanju razbojstva i devastacije.
Zašto je ova povijesna lekcija važna? Jer u mnogim aspektima muslimanske enklave i “no-go” zone koje se množe diljem Zapada djeluju poput embrionskih ribata: legla radikalizacije i džihadskih aktivnosti usmjerenih na njihove neposredne nevjerničke susjede — to jest, na europska društva njihovih domaćina.
Imajući to na umu, shvaćamo zašto su dva muslimanska muškarca iz “tvrdo linijske islamske enklave u Dewsburyju, jednom od najviše vjerski segregiranih područja” bili “uhićeni od strane policije zbog sumnje na terorističku zavjeru.” Ili zašto je “najveća muslimanska sekta u Velikoj Britaniji, koja kontrolira polovicu britanskih džamija [od kojih se većina nalazi u enklavama], ugostila suradnika Osama bin Ladena i pripadnika Al-Qaede, koji je govorio brojnim budućim teroristima dok je obilazio njihove džamije širom zemlje.” Ili zašto se čak i u Sjedinjenim Državama, “muslimanska djeca koja pohađaju džamije i islamske škole uče mrziti Ameriku, našu vladu ili vojno osoblje i njezino ne-muslimansko stanovništvo.”
Naravno, postoji jedna ključna razlika između povijesnih ribata i njihovih modernih dvojnika. Ribati su se tradicionalno formirali gdje god muslimani nisu mogli, silom, napredovati, postajući tako granične zone odakle se nastavljao džihad. Suprotno tome, današnji kvazi-ribati — iliti “enklave”, “no-go zone”, i sl. — nisu smješteni na granicama ne-muslimanskih regija, već usred europskih nacija; štoviše, oni koji ulaze i pretvaraju te Zapadne regije u islamske enklave ne čine to silom oružja, već zato što su dočekani otvorenih ruku.
Ako islam nastavi rasti na Zapadu i ako se Zapadni narodi nastave povlačiti (na bezbroj načina), samo je pitanje vremena kada će mnoge muslimanske enklave na Zapadu evoluirati u svoje najprirodnije oblike: ribate posvećene vođenju otvorenog džihada prema svojim nevjerničkim susjedima — scenarij koji pad posljednjeg ribata Islamske države u Siriji čini gotovo beznačajnim u usporedbi.
