Muslimanski svijet je u ratu s poviješću. Mora biti, ako se nada promijeniti narativu o tome kako je nastao i, još važnije, kako nitko osim muslimana nema pravo na bilo koju zemlju koju potražuje islam.
Na primjer, ministar kulture Palestinske Samouprave (PA), ‘Atif Abu Sayf, nedavno je izjavio na službenoj televiziji PA da
Naša borba je s ovom državom [Izraela] koja je došla niotkuda, bez povijesti i bez geografije, ukrala našu zemlju i koja želi okončati naše postojanje… Ne postoji ništa u povijesti što dokazuje njihovu prisutnost. Nisu našli niti jedan jedini kamen… [Izrael zna] da nema nikakve veze s ovim gradom [Jeruzalemom], da nema veze s ovom poviješću te da nema veze s geografijom, jednako kao što nema veze s njegovom budućnošću.
Nekoliko dana kasnije, početkom rujna 2019. godine, ministar kulture iznio je slične tvrdnje: “Naša borba s okupatorskim entitetom jest borba oko narative. Mi smo legalni nasljednici svega što je na zemlji… Narativa okupatora je lažna i svi njegovi pokušaji traženja opravdanja za njegovo prisustvo ovdje nisu uspjeli.”
Abu Sayifovo stajalište standardno je među Palestincima. Kao što izvješće od 15. rujna 2019. godine nalaže: “Jedan od središnjih elemenata palestinske narative jest općenita negacija čitave židovske povijesti u Zemlji Izraelu, s osobito u Jeruzalemu. Usprkos brojnim izvorima i arheološkim nalazima koji dokazuju suprotno, Palestinska Samouprava redovito ponavlja ovu tvrdnju pošto je to temelj poricanja prava postojanja Izraela od strane PA.”
Ironija je, iako judaizam ima tisućljetnu povijest i prisutnost u Jeruzalemu, to što su muslimani iz Arabije brutalno osvojili, kolonizirali i arabizirali taj drevni grad 637. godine.
To je “filozofski” problem s kojim se ne suočavaju samo Palestinci, već i veći dio muslimanskog svijeta: većina teritorija koji islam potražuje oduzet je od nemuslimana nasilnim osvajanjem i kolonizacijom.
Stoga se čini da, ako osvajači i njihovi potomci temelje svoje pravo na snazi — kao što je islam oduvijek činio — oni nemaju previše prava na potraživanje zemlje kad ta snaga jednom oslabi. Otuda muslimanska tendencija na prepravljanje povijesti kada je riječ o nemuslimanima — kako bi dokazali da oni nisu osvajači, već “zakoniti” pretendenti na ovu ili onu zemlju.
Iako je takav revizionizam evidentan u gore spomenutim citatima PA u vezi Izraela, on je naročito sveprisutan u islamskim pokušajima brisanja dokaza o kršćanstvu iz osvojenih zemalja. To nije iznenađujuće s obzirom na to da je srce muslimanskog svijeta — uključujući čitavu Sjevernu Afriku, Egipat, Siriju, Iran i Tursku — bilo kršćansko stoljećima prije dolaska islamskog simitara.
Kao što je dr. Hena al-Kaldani jednom izjavio tijekom konferencije u Amanu, Jordanu, koju je ugostio jeruzalemski Centar za političke studije: “U toku je kompletno poništavanje arapske kršćanske povijesti u predislamsko doba”, “mnoge povijesne greške” i “neopravdani povijesni skokovi u našem jordanskom kurikulumu.” “Udžbenici desetih razreda izostavljaju bilo kakvo spominjanje kršćanske ili crkvene povijesti u regiji.” Gdje god se kršćanstvo spominje, obiluju propusti i pogrešne karakterizacije, uključujući prikazivanje kršćanstva kao Zapadnog (tj, “stranog”) izvora kolonizacije, rekao je al-Kaldani.
“Ista situacija je u Iraku”, rekao je Sharara Yousif Zara, utjecajni političar uključen i iračko Ministarstvo obrazovanja: “O nama [kršćanima] ne postoji gotovo ništa u našim povijesnim udžbenicima i to je u potpunosti pogrešno. Nema ništa o tome da smo bili ovdje prije islama. Jedini kršćani koji se spominju su sa Zapada. Mnogi Iračani vjeruju da smo se došli ovamo. Sa Zapada. Da smo gosti u ovoj zemlji.”
“Čini se apsurdnim, ali muslimani manje više ne znaju ništa o kršćanima, iako oni čine veliki dio stanovništva i zapravo su izvorni Egipćani”, rekao je Kamal Mougheeth, umirovljeni učitelj iz Egipta. “Egipat je bio kršćanski šest ili sedam stoljeća [prije muslimanske invazije oko 640. godine]. Tužno je što su dugi niz godina povijesne knjige preskakale razdoblje od Kleopatre do muslimanskog osvajanja Egipta. Kršćansko razdoblje je obrisano. Nestalo. Ogromna crna rupa.”
Ovo se slaže s onim što su mi Kopti rekli u vezi njihovih iskustava u egipatskim učionicama: gotovo se ne spominje helenizam, kršćanstvo ili Koptska crkva — tisući godina egipatske predislamske povijesti. Povijest je započela s faraonima prije nego je skočila u sedmo stoljeće kad su arapski muslimani “otvorili” Egipat islamu. (Kad god muslimani osvoje nemuslimanske teritorije, islamska hagiografija eufemistički to naziva kao “otvaranje”, fath, nikad “osvajanje”.)
Izbacivanje kršćanstva iz bliskoistočne povijesti muslimanskog svijeta generacijama je uspješno indoktrinirala muslimanske učenike da sumnjaju i mrze kršćanske manjine koje žive među njima, koje su predstavljane kao neorganski parazitski ostaci koje su navodi ostavili Zapadni kolonijalisti (iako je, kao što smo vidjeli, kršćanstvo nekih šest stoljeća prethodilo islamu u regiji).
To također objašnjava jednu od najgorčih ironija islama: preci onih mnogih muslimana koji trenutačno progone kršćane diljem Bliskog istoka — uključujući na teritoriju Palestinske Samouprave — bili su i sami progonjeni kršćani koji su se tijekom stoljeća preobratili u islam kako bi okončali vlastite progone. Drugim riječima, muslimanski potomci progonjenih kršćana danas kolju svoje kršćanske rođake, ne sumnjajući u njihovo zajedničko podrijetlo.
Takva je tragedija koju je prouzročio islam prekrajanjem povijesti — prekrajanjem koje je potrebne kad god se muslimani pokušavaju prikazati “zakonitim” stanovnicima ove ili one zemlje.
