COULTER: Jesu li činjenice bijeli nacionalizam?

Ann Coulter

Screenshot: YouTube/Kenneth Burchfiel

Mišljenja sam da bi ukazivanje na činjenicu da su jedina skupina protiv koje se diskriminira kod primanja na sveučilišta bijeli ljudi, bilo smatrano pozitivnim dokazom “bijelog nacionalizma”.

U posljednje vrijeme mnogo slušamo o diskriminaciji protiv Azijaca, što me podsjetilo: Azijci su TOLIKO sretni što nisu bijeli! U suprotnom, vodeća američka skupina mržnje, Južnjački pravni centar za siromašne (SPLC), izbacivala bi izvješća o zabrinjavajućem rastu azijskog supremacizma.

Međutim, nedavna studija sveučilišta Georgetown (vjerojatno bijeli nacionalisti), koju je financirala Zaklada Bill i Melinda Gates (vjerojatno skupina mržnje), zapravo je pronašla da bi u slučaju primanja studenata isključivo prema rezultatima standardiziranog SAT testa, pala zastupljenost svake pojedine etničke skupine, osim jedne: bijelaca.

Tako je, čak bi manje azijskih studenata bilo primljeno isključivo prema standardu koji se temelji na SAT rezultatima. (Pretpostavljam da je to zato što Azijci imaju bolji prosjek ocjena od bijelih studenata.)

Očigledno je da to NIJE bila svrha ove studije. Prilično sam sigurna da je njezina svrha bila izvlačenje nekakvog sitnog rasizma koji je na neki način prošao neosuđeno. Ali kad je ispalo da su jedina rasa protiv koje se diskriminira bijelci, studija je bila zaključana u olovni kovčeg i bačena na dno mora.

Ovo nije novi fenomen: New York Times je pisao o tome prije 30 godina. Krajem 1980-ih, bijelci su činili oko 62 posto srednjoškolskih maturanata u Kaliforniji, ali su sačinjavali samo 45 posto onih koji su primljeni na sveučilišta. Kao što je sveučilišni dužnosnik rekao Timesu: “Bijelci su jedina podzastupljena skupina.”

U današnje vrijeme, Times bi pronašao tog dužnosnika kako bi se uvjerio da će biti otpušten.

Laž o “bijeloj privilegiji” tretira se kao neumoljiva činjenica širom naših kulturnih institucija, bez obzira na to koliko ona očigledno apsurdna bila. I prema tome, u diskreditiranoj knjizi “Obrazovanje Bretta Kavanaugha”, autorice Robin Pogrebin i Kate Kelly ponašaju se kao da napola portorikanska djevojka koja je ušla na Yale 1980-ih zaslužuje mjesto u panteonu građanskih prava zajedno s devetoricom iz Little Rocka.

[Ako se čini da je to jedini članak iz New York Timesa koji sam pročitala ove godine, on to praktički jest. Svaki protučinjenični, mrski, luđački impuls ljevice bio je sadržan u tom jednom jedinom ulomku iz knjige, stoga je to sve što vam je potrebno.]

Autorice pišu: “Yale je 1980-ih bio u ranim fazama integracije više manjinskih studenata u povijesno privilegiranu bijelu mušku populaciju. Koledž je primio svog prvog crnog studenta jod 1850-ih, ali do vremena [Debbie] Ramirez, ljudi od boje sačinjavali su manje od petine studentskog tijela.”

Koliko ljudi od boje Pogrebnik i Kelly misle da je trebalo biti na Yaleu? Prema američkom popisu stanovništva, ova zemlja je do kraja 1980-ih jedva dosezala 20 posto manjinskog stanovništva. Nekom nevjerojatnom slučajnošću, etnički sastav studentskog tijela na Yaleu točno je odgovarao onome zemlje. Izgleda kao da je sveučilište gotovo temeljilo svoja primanja na strogim etničkim kvotama!




Govori se da svaka generacija smatra da je izmislila seks. Ja govorim da svaka generacija smatra da je izmislila rasnu i spolnu svjesnost. Pogrebin i Kelly tvrde da su se “sveučilišni kampusi 1980-ih godina tek trebali galvanizirati politikom identiteta i seksualnom politikom koje prožimaju današnje kulturne rasprave.”

Jesu li obje bile u komi 1980-ih?

Godine 1987., godine kad su Ramirez i Kavanaugh diplomirali na Yaleu, Jesse Jackson predvodio je stotine prosvjednika u maršu na Sveučilište Stanford, uzvikujući “Hey hey ho ho! Western Civ has got to go!” (… Zapadna civilizacija mora nestati!)

Sljedeće godine, Times je izvijestio o višedesetljetnom napadu na prihvaćeni kanon velike književnosti kao izboru “elitističkih” “bijelih muškaraca”.

Tijekom razdoblja za koje autorice zamišljaju Yale od-zida-do-zida u bijeloj privilegiji, naši mediji svakodnevno su producirali “Ažuriranja o rasizmu”, što je dovelo do parodije Joea Sobrana na naslov New York Timesa: Potres pogodio New York; Žene i manjine najviše pogođeni.

Da se Ramirez prijavila na Yaleov pravni fakultet godinu dana nakon koledža, imala bi pet puta bolje šanse da bude primljena od bijelog podnositelja poput Kavanaugha — samo zbog toga što je jedan od njezinih roditelja bio Portorikanac.

Kad već govorimo o privilegiji!

To se temelji na masivnoj studiji upisa na pravne fakultete koju je 1990-ih provela Linda F. Wightman — čiji je cilj, ponovno, bio dokazati upravo suprotno od onoga što je zapravo dokazala. Njezina studija pala je u ruke Stephana Thernstroma, koji je analizirao podatke, a njegovi rezultati objavljeni su u časopisu New York University Law Review 1998. godine. (SVI OD REDA BIJELI SUPREMACISTI!)

S istim ocjenama i rezultatima, Portorikanci su imali 5,3 puta veće šanse da budu primljeni na vrhunski pravni fakultet tipa Yale od bijelih kandidata. Svaka etnička skupina osim bijelaca imala je poticaj — Afroamerikanci, Azijci, Meksikanci, Portorikanci i “ostali Latinoamerikanci”. Što prestižniji pravni fakultet, to su preferencije bile jače.

Svakoj boji u duginoj koaliciji: VI NISTE CRNI! Afirmativna akcija je trebala biti isključivo za potomke američkih robova. Razumijete? Mi smo im nešto dužni. Nikome drugome. Bez nasljeđa ropstva, afirmativna akcija je samo institucionalni anti-bijeli rasizam.

Do sada, rasna diskriminacija protiv bijelaca je de rigueur. Zaboravite na sramotu, ovo je rasna diskriminacija sa stavom. A sve to se opravdava s besmislenom frazom: “bijela privilegija.”

Ako to spomenete — navodeći takve paravanske skupine bijelog nacionalizma poput Sveučilišta Georgetown, Zakladu Bill i Melinda Gates, New York Times i New York University Law Review — i vi biste, također, mogli biti bijeli nacionalist.

Ann Coulter je konzervativna društvena i politička komentatorica, spisateljica, sindikalizirana kolumnistica i odvjetnica.