Danas se obilježava peta godišnjica masakra u Charlieju Hebdou. Pet godina od jednog od najmračnijih dana u modernoj povijesti Francuske republike, kad su dvojica islamističkih ubojica masakrirali 10 novinara i karikaturista, kao i radnika na održavanju i policajca, zbog “zločina” bogohuljenja protiv Muhameda. Pet godina otkako su ljudi pogubljeni zbog ismijavanja, izrugivanja božanstva, zbog podržavanja teško izborene slobode ismijavanja svih vjera, ideologija, dogmi, bogova, proroka i moda.
A evo i one zastrašujuće stvari: u ovih pet godina, previše ljudi na Zapadu nije uspjelo naučiti lekciju iz tog užasnog dana. Umjesto branjenja slobode govora kao temeljne slobode europskog društva, previše takozvanih liberala zapravo propagira odvratnu ideologiju samih ubojica, iako na miran način, demonizirajući ili čak kažnjavajući ljude koji kritiziraju islam ili bilo koji drugi sustav vjerovanja za koji politička korektnost smatra da se nalazi van svake kritike.
Bila je to srijeda ujutro, 7. siječnja 2015. godine u 11:30 sati. Radikalni islamisti, braća Saïd i Chérif Kouachi, probili su se do ureda Charlieja Hebdoa u Parizu i puškama i mitraljezima pobili zaposlenike glasovito bezbožnog i satiričnog francuskog tjednika. Ubijeni su mnogi najpoznatiji pisci i ilustratori Charlieja Hebdoa, uključujući Stéphana Charbonniera, poznatijeg kao Charb, urednika časopisa od 2009. godine. On je bio žestoki borac za slobodu govora, uključujući slobodu ismijavanja islama. Na pitanje Associated Pressa 2012. godine zašto misli da je prihvatljivo prikazivati Muhameda na pogrdan način, odgovorio je: “Muhamed za mene nije sveti. Ja živim po francuskim zakonima, a na po zakonu Kurana.”
Masakr je otkrio mnogo toga o poremećenom gnušanju prema slobodi koje postoji u redovima radikalnih islamista. No, odgovor naših vlastitih Zapadnih političkih i intelektualnih elita je bio taj koji je istaknuo koliko je temeljito Zapadno društvo izgubilo svoj put i koliko je u potpunosti odbacilo ideje slobode. U početku, odgovor je bio pozitivan. Francuski ljudi su naročito bili prkosni: 11. siječnja, četiri milijuna ih je izišlo na ulice, od toga 1,6 milijun u samom Parizu, uz skandiranje ‘Liberté, Charlie!’ Svjetski vođe također su se pridružili maršu (na vrlo usiljeni način). ‘Je suis Charlie’ postao je slogan dana. Izdanje Charlieja Hebdoa koje je izašlo tjedan dana nakon masakra — čija je produkcija sama po sebi predstavljala izvanredan i herojski podvig — prodano je u sedam milijuna primjeraka; časopis se obično prodaje u 40.000 primjeraka.
No, ta uzbudljiva solidarnost i obrana slobode nije dugo trajala. Unutar kulturne elite pojavio se žamor oko toga trebali li Charlie Hebdo doista braniti. Nije li časopis sam izazvao svoju sudbinu vrijeđanjem muslimana, pitali su se neki liberali? U travnju 2015. godine, brojni istaknuti pisci — uključujući Petera Careyja, Michaela Ondaatjea i Joyce Carol Oates — skandalozno su prosvjedovali protiv PEN America nakon što je organizacija objavila da će svoju nagradu za slobodu izražavanja dodijeliti Charlieju Hebdou. Rekli su da je nagrađivanje časopisa koji je izazvao “poniženje i patnju” francuskim muslimanima pogrešno.
To je pridonijelo široj raspravi i problemu “udaranja prema dolje” Charlieja Hebdoa — to jest, njegovom korištenju slobode govora kako bi ismijavao muslimane umjesto da cilja na istinske strukture moći. Stavljajući na stranu da je islam masovna religija s više od milijardu sljedbenika — i samim time prilično moćna ideologija — još je važnija poanta da se sloboda govora može koristiti u svrhu bilo kojeg cilja po želji govornika. U tome je njegova poanta. Unatoč tome, karikaturist Doonesburyja, Garry Trudeau, pridružio se zboru napadača na Charlieja i rekao da je časopis počinio “zlouporabu satire” uvijek “udarajući prema dolje”.
Dan nakon masakra, dok su uredi još uvijek bili zamrljani krvlju, Slate je osudio Charlieja Hebdoa kao rasističkog. U Francuskoj, muslimani su “siromašna i maltretirana manjina”, rekao je Slate i pogrešno je što ljudi poput Charlieja Hebdoa koriste “liberalne vrijednosti poput sekularizma i slobode govora kako bi prikrili svoju uobičajenu ksenofobiju”. Primamljivo je optužiti Slate za plesanje po grobovima ubijenih karikaturista, ali oni još nisu bili ni pokopani. Islamističke organizacije složile su se s liberalima koji su Charlieja Hebdoa označili kao rasističkog: manje od dva mjeseca nakon pokolja, Islamska komisija za ljudska prava (fantastičan primjer oksimorona — op. a.) dodijelila je časopisu nagradu “Međunarodnog islamofoba godine”.
Ovi gotovo trenutni izrazi nelagodnosti ili otvorenog neprijateljstva prema Charlieju Hebdou ukazivali su na širu krizu slobode na Zapadu. Sloboda govora se danas nalazi pod gotovo neprestanim napadima u Zapadnim institucijama. Od političke sfere do sveučilišnih kampusa, od zakona o govoru mržnje do kodeksa govora na radnom mjestu, danas je naširoko prihvaćeno da se govor može kontrolirati u cilju “podržavanja raznolikosti” i zaštite manjinskih skupina, osobito od uvrede.
I u tome je stvar: upravo je sama ideja da je opako i rasistički i neprihvatljivo govoriti uvredljive stvari ili osporavati sustave vjerovanja manjina bila ta koja je potaknula tu dvojicu ubojica. Doista, na njihov masakr satiričara možemo gledati i kao na islamski bijes i kao na oružano krilo političke korektnosti; kao korištenje ekstremnog nasilja u svrhu primjenjivanja mainstream ideologije — da se pravo na uvredu mora suzbiti kako bi se određene društvene skupine zaštitile od osjećaja “poniženja”.
Kad su ti romanopisci osudili PEN America zbog slavljenja časopisa koji je svojim riječima i slikama izazvao “poniženje i patnju”, oni su sami na eruditniji i nenasilni način izrazili bolesnu ideologiju braće Kouachi: da riječi bole, da nas slika Muhameda ponižava, da uvredljivost može uzrokovati patnju. Izjednačavanje riječi s nasiljem liberalne elite, gdje oni tvrde da riječi mogu uzrokovati ozbiljnu bol i osjećaj “brisanja”, nevjerojatno je opasno. Prvo, zato što logično rađa cenzuru. I drugo, jer uvjerava neke ljude — ponajviše braću Kouachi, ali također i druge — da je nasilje ponekad legitiman odgovor na riječi. Uostalom, ako su riječi nasilje, zašto im ponekad ne bismo uzvratili nasiljem?
Ovo je ono što nas toliko proganja kod Charbove obrane slobode govora, kod podsjećanja njegovih kritičara da on živi po francuskom zakonu, a ne onom iz Kurana — da sama Francuska ima neliberalne zakone koji mogu kažnjavati kritiku islama. Doista, 2007. godine došlo je do neuspjelog pokušaja progona Charlieja Hebdoa zbog vrijeđanja muslimana. Francuski romanopisac Michel Houellebecq također je bio optužen prema zakonima protiv govora mržnje nakon što je islam nazvao “najglupljom religijom” (bio je oslobođen). Diljem zapadne Europe, ideja o “islamofobiji” se koristi kako bi se demonizirali i cenzurirali oni koji podižu ključna pitanja o islamskim vjerovanjima i praksama.
Sve to – svi ti zakoni, svi ti kodeksi govora, sve to nazivanje “islamofobom” svakoga tko ismijava nikab ili Kuran — šalje poruku radikalnim islamistima. To im govori da se njihova religija nikada ne smije kritizirati. To im govori da su kritičari islama rasisti (novi način da se nekoga označi “zlim”). To daje zeleno svjetlo njihovoj nasilnoj netoleranciji. Mainstream cenzuriranje potiče ekstremističko nasilje.
Nakon pet godina, naš odgovor na masakr u Charlieju Hebdou mora biti obrana slobode govora za sve. Za svakog bogohulnika, svakog neortodoksnog mislioca, svakog politički nekorektnog karikaturista, svakog uvredljivog komičara, svakog neovisnog političara i svakog građanina koji se želi narugati religiji ili se suprotstaviti masovnoj imigraciji ili reći da ljudi s penisima nisu žene i nikada neće biti. Danas bi se širom svijeta trebali održavati događaji koji bi obilježavali Dan Charlieja Hebdoa. Činjenica da ih nema otkriva koliko se malo sloboda govora danas podržava u političkim krugovima. Promijenimo to kako bi se na desetu obljetnicu ovog čina islamističkog barbarizma ljudi okupili kako bi još jednom rekli: ‘Je suis Charlie.’
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
