“Pogodba stoljeća” predsjednika Trumpa bio je brilijantan prikaz njegove vještine umjetnosti sklapanja poslova. Ovaj ekstravagantno velikodušni prijedlog i njegovo prezirno odbacivanje od strane Palestinaca ozbiljno je naštetilo tvrdnji međunarodne ljevice da Izraelci predstavljaju prepreku miru i razotkriva palestinsko vodstvo kao genocidne ratne huškače kakvi i jesu. Sad je došlo vrijeme za još jedan ključni korak: potpuno okončanje priznanja “palestinskog naroda”. Takva nacija, rasa, etničnost, nacionalnost ili kultura ne postoji i nikad nije postojala. Povratak u stvarnost po tom pitanju otvorit će put usvajanju razumnih politika za tu regiju.
“Palestinski narod” rođen je 1963. godine, kad su neprijatelji Izraela osmislili novu strategiju koja će okrenuti mišljenje međunarodne javnosti protiv Izraela i dati novi poticaj džihadu protiv njega. Prije toga, kao što Palestinska zabluda: Katastrofalna povijest bliskoistočnog mirovnog procesa pokazuje, usred svih drama koje su okruživale židovska naselja u Palestini, uspon cionizma i uspostavljanje Židovske države, Palestincima nema ni traga i glasa. Palestina je bilo ime regije, poput Staten Islanda ili Dubuquea, a ne ime naroda.
Nije slučajno da ni Mark Twain, niti bilo tko iz niza engleskih putnika koji su posjetili to područje, niti bilo tko drugi koji je tijekom stoljeća putovao kroz Palestinu, nije spominjao “palestinski” narod. Oni su govorili o susretima s Arapima, kao i Židovima i kršćanima i ostalima, ali nitko se, među mnoštvom ljudi koji su pisali o Palestini, nije nikada osvrnuo na bilo kakve Palestince. Niti su mnogi britanski Bijeli papiri i ostali dokumenti koje je izradila britanska vlada tijekom svog razdoblja Mandata, ikad spominjali Palestince. Suprotstavljene frakcije u tim dokumentima su Židovi i Arapi.
Za to postoji vrlo jednostavan razlog: nije bilo Palestinaca.
Neugodna činjenica za one koji promiču tvrdnju da su Palestinci autohtoni stanovnici tog područja jest ta što oni nemaju povijest: nikad nije postojala država Palestina, bilo kakav kralj ili predsjednik Palestine, nikad (sve donedavno) nije postojala palestinska zastava i ništa što bi razlikovalo Palestince kulturno, jezično ili na bilo koji drugi način od ostalih Arapa u regiji.
Tijekom razdoblja Mandata, Arapi u Palestini uglavnom su se smatrali Sirijcima, a Palestinu Južnom Sirijom. Početkom 1919. godine, arapski muslimani u četrnaest palestinskih općina, nazivajući se muslimansko-kršćanskim udruženjem, podnijeli su zahtjev Pariškoj mirovnoj konferenciji koja je raspravljala o poslijeratnoj sudbini Sirije, Palestine i ostalih bivših osmanskih posjeda.
Podnositelji zahtjeva inzistirali su da se Južna Sirija, tj. Palestina, smatra “neodvojivom od neovisne arapske sirijske vlade”, jer nije “ništa drugo nego dio arapske Sirije i nikada nije bila odvojena od nje u bilo kojoj fazi.” Arapi u Palestini, rekli su, imali su “nacionalnu, religijsku, jezičnu, moralnu, ekonomsku i geografsku vezu” sa Sirijom i stoga inzistirali da Palestina mora biti “neodvojena od neovisne arapske sirijske vlade”. Palestina “bi trebala biti djelom Južne Sirije, pod uvjetom da potonja nije pod stranom kontrolom.”
Oni koji su iznijeli te zahtjeve danas bi se smatrali Palestincima. A opet, oni bi bili prilično zbunjeni kad bi se otputovali jedno stoljeće naprijed i slušali današnju retoriku o Palestincima, autohtonom narodu Palestine. To bi bio slučaj i s musom Kazimom al-Husaynijem, koji je kao čelnik jeruzalemskog gradskog vijeća objavio u listopadu 1919. godine: “Mi zahtijevamo ne odvajanje od Sirije.”
Čak je i Ahmad Shukairy, koji je šezdesetih godina bio predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije, priznao da na kraju Prvog svjetskog rata nitko nije govorio o pravima palestinskog naroda; umjesto toga, ono što je bilo u zraku jest unija Arapa Palestine s Arapima Sirije: slogan je glasio: “Jedinstvo, jedinstvo, od Taurusa (planine) do Rafe (u Gazi), jedinstvo, jedinstvo.”
Zapravo, riječ “Palestinci” češće se primjenjivala na Židove nego na muslimanske Arape. Tijekom razdoblja Mandata, neki Arapi su odbacili taj termin, objašnjavajući: “Mi nismo Palestinci, mi smo Arapi. Palestinci su Židovi.”
Auni Bey Abdul-Hadi, vođa arapskih muslimana, govorio je o tom izrazu s jednakim prezirom, rekavši Peelovoj komisiji 1937. godine: “Ne postoji zemlja kao što je Palestina! ‘Palestina’ je izraz koji su osmislili cionisti! U Bibliji nema Palestine. Naša je zemlja stoljećima bila dio Sirije.”
Godine 1946., arapsko-američki povjesničar Philip Hitti svjedočio je pred angloameričkim istražnim odborom 1946. godine: “Ne postoji stvar poput Palestine u povijesti, apsolutno ne postoji” — što znači da nikad nije postojala nacija koja je nosila to ime.
Međutim, do kraja 1960-ih, situacija se promijenila i to drastično. Nacrt ustava Palestinske oslobodilačke organizacije iz 1963. godine otvoreno se referirao na “Palestince” kao na poseban i lako identificirani narod. “Svi Palestinci”, kako navodi, “su prirodni članovi Oslobodilačke organizacije koji izvršavaju svoju dužnost u oslobađanju svoje domovine u skladu sa svojim sposobnostima i efikasnošću.”
U ranim danima postojanja Palestinaca, činjenica o nepostojanju njihove povijesti bila je mnogo više poznata nego danas. Godine 1969., izraelska premijerka Golda Meier rekla je da “ne postoji stvar poput Palestinaca… Nije kao da je postojao palestinski narod u Palestini koji se smatrao palestinskim narodom i mi smo došli i izbacili ih i oduzeli njihovu zemlju. Oni nisu postojali.” Zapravo, napomenula je, “neovisni palestinski narod s palestinskom državom” nikad nije postojao.
Arapski muslimani Palestine to su također znali. Sirijski predsjednik Hafez Assad svojedobno je rekao Yasseru Arafatu: “Vi ne predstavljate Palestinu toliko kao mi. Nikad nemojte zaboraviti ovu stvar: Ne postoji stvar poput palestinskog naroda, ne postoji palestinski entitet, postoji samo Sirija. Vi ste integralni dio sirijskog naroda, Palestina je integralni dio Sirije. Stoga smo mi, sirijske vlasti, pravi predstavnici palestinskog naroda.”
Princ Hassan iz Nacionalne skupštine Jordana jednostavno je 2. veljače 1970. godine rekao: “Palestina je Jordan i Jordan je Palestina; postoji samo jedna zemlja, s jednom poviješću i iste sudbine.” Član izvršnog odbora PLO-a Zahir Muhsein također je priznao da je palestinski narod propagandna izmišljotina u intervjuu nizozemskih novina Trouw 1977 godine:
Palestinski narod ne postoji. Stvaranje palestinske države je samo sredstvo za nastavak borbe protiv države Izrael za naše arapsko jedinstvo. U stvarnosti danas nema razlike između Jordanaca, Palestinaca, Sirijaca i Libanonaca. Danas govorimo o postojanju palestinskog naroda samo zbog političkih i taktičkih razloga, budući da arapski nacionalni interesi zahtijevaju da zauzmemo stav kojim potvrđujemo postojanje posebnog “palestinskog naroda” kako bi se suprotstavili cionizmu.
Iz taktičkih razloga, Jordan, koji je suverena država s definiranim granicama, ne može potraživati Haifu i Jaffu, dok ja kao Palestinac bez ikakve sumnje mogu tražiti Haifu, Jaffu, Beer-Shevu i Jeruzalem. Međutim, u trenutku kad povratimo svoje pravo na čitavu Palestinu, mi nećemo čekati ni minute kako bi ujedinili Palestinu i Jordan.
Abdul Hamid Sharif, premijer Jordana, bi se složio s tim. Rekao je 1980. godine: “Palestinci i Jordanci ne pripadaju različitim nacionalnostima. Oni imaju iste jordanske putovnice, oni su Arapi i imaju istu jordansku kulturu.”
Jordanski kralj Hussein je, najsažetije, rekao 1981. godine: “Istina je da je Jordan Palestina i da je Palestina Jordan.”
Bez obzira na to, mit se prihvatio i naširoko se uzima zdravo za gotovo, u naše doba koje ima malo povijesnog pamćenja i nedovoljnog interesa za stjecanjem više znanja, da su Palestinci stvarna nacionalnost i da su autohtoni narod zemlje koju Izraelci ilegalno okupiraju.
Ovo je propagandni uspjeh kojem bi zavidio i Josef Goebbels i urednici Pravde, a on je postao temelj i za nešto više. Pošto su uspostavili Palestince kao sitan autohtoni narod čiju su zemlju ukrali pohlepni, imućni i opresivni stranci, došlo je vrijeme povratka pregovaračkom stolu — ne radi postizanja istinskog sporazuma s Izraelom, već kako bi iskoristili žrtveni status novog malog naroda kojeg su izmislili kako bi osvojili vrijedne ustupke od Izraelaca.
Kad bi se sve ovo priznalo, teret bi pao na Jordan, Siriju, Libanon i ostale arapske države zbog toga što ne žele prihvatiti svoju palestinsku arapsku braću. Tvrdnja da su Palestinci narod koji mora imati državu izgubio bi velik dio svoje snage. Povratak u stvarnost i odbacivanje propagandnih maštarija nikad ne može imati lošu stranu. Vrijeme je da napravimo taj korak.
