71 godinu nakon što je osnovan NATO kako bi budno pazio i spriječio invaziju Europe, invazija je došla iz NATO zemlje.
Nakon što je brutalni islamistički režim Turske pretrpio neuspjeh u svojoj grandioznoj shemi obnavljanja Osmanskog Carstva invazijom na Siriju, odlučio je pokrenuti invaziju na mnogo mekši cilj.
Ministar unutarnjih poslova Süleyman Soylu je, nevjerojatnom drskošću, na svom Twitter računu objavljivao broj muslimanskih osvajača koji kroz Adrianopolis (koji su turski islamski okupatori preimenovali u Edirne) nadiru u Europu. Prema posljednjem upisu, broj osvajača bio je 100.577.
As of 19.40 Turkey local time, the number of refugees left Turkey through Edirne is 100.577
— Süleyman Soylu EN (@SuleymanSoyluEN) March 1, 2020
Tweetovi Soylua nalik su slanju zahtjeva za otkupninom dok pritom drže pištolj na čelu EU.
Tih 100.000 predstavlja kaparu. Turski islamistički režim prijeti invazijom milijuna. A NATO je apsolutno bespomoćan u sprječavanju NATO zemlje od planiranja invazije Europe.
“Stotine tisuća su prošle, uskoro će ih biti milijuni”, objavio je Recep Tayyip Erdogan, brutalni islamistički nasilnik koji mašta o tome da postane sljedeći kalif obnavljajući Osmansko Carstvo.
Ne postoji ništa spontano u vezi ove invazije Grčke od strane desetina tisuća migranata u kojoj su nova Vatrena vrata trošne ograde koje se nalaze pod napadom rulje koja baca kamenje, motke i zapaljive bombe.
I moralni napad uplakanih žena koje štipaju i spaljuju svoju djecu kako bi plakala.
Turski mediji, čvrsto pod islamističkom kontrolom nakon što je Erdoganov Reichstag puč 2016. godine dozvolio masnom mesaru čistku posljednjeg otpora svojoj vladavini, glasno su najavili da je invazija krenula.
Europski mediji, jednako čvrsto pod partijskom kontrolom, kontinuirano su objavljivali javnosti fotografije i videosnimke uplakanih žena i djece. Fotografije gomile prikazuju mase mladih muškaraca. Žene i djeca su tamo samo u svojstvu ljudskog štita i žrtava. Žene u hidžabima nariču i plaču na fotogeničnim stjenovitim obalama dok medijski freelanceri padaju jedan preko drugog kako bi uhvatili što bolje snimke. Djeca se potiču na plač i otvoreno ubijaju, kako bi nevjernici imali osjećaj krivnje i rasprodali budućnost svoje djece.
Već postoji mrtvo migrantsko dijete. Tko ga je ubio? Migranti su prevrnuli svoj čamac kako bi izbjegli da ih grčka obalna straža vrati na tursku stranu. Dijete se našlo u vodi i unatoč najboljim medicinskim naporima u Europi, umrlo. Ali jednostavne hladne činjenice poput ove nemoguće su za shvatiti prosječnom zapadnjaku.
Kakva je to vrsta ljudi sposobna utopiti svoju vlastitu djecu za pristup europskoj socijalnoj državi?
Da citiram pukovnika Kurza: “Shvatio sam da su jači nego mi, jer su mogli podnijeti da to nisu čudovišta, da su to ljudi… obučeni kadrovi.” Utapanje djece ili vezanje bombi za njih nezamisliv je zločin civiliziranim ljudima koji zapravo više ne vjeruju u ništa.
Sirijski alaviti, njihovi šijitski saveznici iz Libanona i Irana, štitit će svoje granice. Kao što su to Turci naučili na onaj teži način. Oni će lagati, varati i krasti i umrijeti kako bi zaštitili te granice.
A Europljani će od vas tražiti dokumente. Ako odbijete, oni će vas naposljetku svejedno pustiti unutra.
Amerika je izgubila svaki rat u posljednje tri generacije jer smo bili spremni umrijeti, ali ne i ubiti. Europljani nisu voljni ni umrijeti, ni ubiti. I, kao posljedica toga, njihov kontinent zauzimaju oni koji jesu.
U Drugom svjetskom ratu, nacistička Njemačka i carski Japan su se u krajnjoj nuždi okrenuli djeci vojnicima u trenicima kad se sve više nazirao njihov konačni poraz. Ali to prisilno suočavanje s njima nije nas dovelo do preispitivanja našeg morala. Razumjeli smo da su čudovišta oni koji su poslali tu djecu da se bore za njih, a ne vojnici koji su bili prisiljeni suočiti se s njima na bojnom polju.
Nakon što smo vidjeli tu djecu vojnike, odlučili smo okončati zle strahote nacističkih eugeničkih rasplodnih kuća i koncentracijskih kampova te japanske biološke eksperimente, masovna silovanja i ritualni kanibalizam.
Do vremena kad je izbio rat u Vijetnamu, naše elite više nisu znale u što vjeruju. Kad je neprijatelj činio zastrašujuće stvari, uvjerio nas je da moramo biti čudovišta jer su oni vrlo jasno vjerovali u nešto toliko neodoljivo kad su mogli činiti takve stvari. A mi nismo vjerovali u ništa.
Erdogan, u svojoj palači vrijednoj milijardu dolara okružen kostimiranih čuvarima, to razumije. Ista je stvar i s migrantima koji bacaju betonski blok na graničara. Zapadnjaci se ne žele boriti za svoje zemlje. Oni hoće.
Kad izaslanici EU krenu u pregovore s Erdoganom, oni će se suočiti s čovjekom koji je okupio preostale neovisne vojne, policijske i sudske vođe i dao ih analno silovati islamističkim razbojnicima.
Na koga se želite kladiti?
Posljednji put, Europljani su mu dali gotovo 7 milijardi dolara. Ovaj put, cijena će biti daleko veća. I bez obzira na to koliko će Danegelda platiti šerijatskim Vikinzima, migrantski tokovi i dalje neće posustajati.
Što se tiče rata.
Erdogan i islamisti ovog svijeta koriste izbjeglice kao oružje jer znaju da Europa ima tehnologiju i infrastrukturu da se odupre vojnim snagama, ali se ne može oduprijeti pukim ljudskim tijelima.
Migranti su oružje. Oni su među najpotentnijim ljudskim raketama u arsenalu globalizma koji je budućnost s tehnokratskih skorojevića zapadne civilizacije sa svojim neboderima i praznim kućama za obožavanje prebacio na stare civilizacije Azije koje posjeduju nemilosrdnu volju da ih zauzmu.
Najnovija invazija Europe jasan je potez izvlačenja više novca za tursku korumpiranu, propadajuću ekonomiju, čija je glavna svrha dobavljanje bogatstva islamističkoj nomenklaturi i prisiljavanje zemalja koje već posrću pod težinom prethodne migrantske invazije da pomognu Turskoj u sunitskom-šijitskom ratu koji je potaknula invazija na Siriju. Ali to su samo detalji političkog trenutka.
Zapadne humanitarne nacije žele voditi svoje ratove s bombama i tenkovima, ali njihovi nemilosrdni istočni neprijatelji se radije bore protiv njih humanitarnim oružjem. Muslimanske zemlje šalju izbjeglice, a kad se oni pretvore u teroriste, plaćaju njihove odvjetnike.
Latinoameričke zemlje šalju ogromne dijelove svog stanovništva u Ameriku kako bi natrag slali čekove. Naše elite problijede na optužbe zatvaranja djece u kaveze. Ali migranti, znajući da će obitelji biti odmah puštene, kupuju ili kradu djecu i koriste ih kao svoje zlatne ulaznice u socijalnu državu. A mi smo čudovišta jer želimo primijeniti DNK testove prije nego ih pustimo njihovim otmičarima.
Nitko se ne želi boriti protiv nas pod našim uvjetima. I zašto bi uopće to htjeli? Tko će pokušati udariti diva u njegova oklopljena prsa ako ima staklenu čeljust? Zašto se gnjaviti s opremanjem 30.000 ljudi s puškama, kad ih jednostavno možete iskrcati na obalu, uz pratnju nekolicine žena i djece, za uspješnu invaziju?
Odupiranje humanitarnom ratu zahtijeva crtanje čvrstih linije između “nas” i “njih”. To je linija koju globalizam briše. A ako nema linije, onda su njihovi zločini dokaz zla našeg društva.
U ratovima pobjeđuju samo one nacije, narodi i ljudi koji mogu povući tu crtu.
Ako nema “nas”, za što se onda borimo? Ako nema nacija, zašto braniti njihove granice? Ako su sva vjerovanja jednaka, onda veliko uvjerenje uspostavlja moralnu superiornost nad onima s manjim uvjerenjem. Nije važno ako je to vjerovanje u supremaciju šerijatskog zakona i potomke Muhameda.
EU je utvrdila da nema nacija. Uma i kalif Erdogan drže je za riječ.
A Europljani prosvjeduju protiv masovnih invazija desetina tisuća migranata, ne zato što je to loše za Europu, već zato jer je loše za migrante što podnose teret izvršavanja svih tih invazija. Oni govore Erdoganu, koji bi bez problema utopio svakog od njih, da to nije najbolje rješenje za izbjegličku krizu.
Erdogan vidi milijune migranata kao sredstvo za ostvarenje turskih nacionalnih interesa. Topovska hrana koja će se koristiti za ostvarenje njegovih osmanskih snova na štetu Europe. Europljani više brinu o njima nego on. To je ono što ih čini učinkovitim oružjem. Kad se borite protiv čudovišta, humanost postaje slabost.
Američkim policajcima sprječavaju borbu protiv kriminala zbog svih ljudi koji bi bili zatvoreni ili možda čak ubijeni. A sad je Baltimore nagomilao 50 ubojstava u samo dva mjeseca. Naši vojnici bili su spriječeni u ubijanju terorista kako bi spasili civilne živote, a tisuće naših vojnika i nebrojeno civila je umro, dok su se čitave regije pretvorile u divljačka, krvlju natopljena područja etničkog čišćenja.
Europa je već prije dozvolila horde u svojim gradovima i na tisuće žena je silovano, bombe i vozila korišteni su kao oružje na prepunim ulicama i svejedno nije naučila reći “ne” i to doista misliti.
Članovi Ume na vratima Grčke znaju u što vjeruju. Nasilnici koji bacaju kamenje i naričuće žene koje spaljuju svoju djecu kako bi ih natjerale na plač kombiniraju potpuno uvjerenje u Alahovu providnost sa sebičnim kolektivizmom obiteljske skupine u kojoj su rođeni.
EU vjeruje u sebični kolektivizam svoje birokracije. Ali besplatna zdravstvena zaštita, besplatno obrazovanje i kratki radni tjedan nije nešto za što se borite i umirete. Nekad davno, gladni ljudi su se borili. Ali, kao što je Nietzsche rekao, “Erst kommt das Fressen, dann kommt die Moral.” Gladni su postali pretili građani. Nakon što su namirili svoje apetite, oni su se pretvorili u moralizatore ispunjene plitkoumnostima, ali bez stvarnih uvjerenja.
Oni se neće boriti za ono što posjeduju, jer još uvijek nisu gladni i ne vjeruju u ništa osim u snagu socijalističke dobrodušnosti koja im omogućava njihove beneficije. No, kad bi razumjeli koliko su te beneficije ograničene, možda bi se borili, ali onda ne bi bili socijalisti.
Izbjeglice su oružje. Ali ne vrsta kakvo komforni ljudi u prosperitetnim društvima misle da je. I do vremena kad shvate što se događa, to bi moglo biti zato što će oni sami biti izbjeglice.
Kad ne vjerujete u ništa i obitelj je samo prazna riječ, onda ćete se boriti samo za ono što posjedujete.
Einstein je navodno rekao: “Ne znam kojim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, ali Četvrti svjetski rat će se voditi sa štapovima i kamenjem.”
Treći svjetski rat se vodio i dobiven je s humanitarnim oružjem. To je razlog zbog kojeg se Četvrti svjetski rat već vodi sa štapovima i kamenjem na granicama Europe.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
