Prije nekoliko tjedana, dok su ostale zemlje diljem svijeta uvodile karantenu kao odgovor na pandemiju COVID-19, Velika Britanija i Švedska odlučile su nastaviti život kao i prije: ostavite sve otvoreno, ponašajte se kao da je sve u redu, dopustite ljudima održavanje zabava i sastanaka i večera uz svijeće. Kao odgovor na prosvjede javnosti i rastući osjećaj da nacija ubrzano ide prema katastrofi, britanski su dužnosnici brže-bolje odustali od takve politike. Ali Švedska, prema savjetu glavnog vladinog epidemiologa, Andersa Tegnella — kojeg je Reuters opisao kao “prije samo mjesec dana malo poznatog državnog službenika, a koji sad u smislu publiciteta konkurira premijeru” — ostaje pri svome. Stoga stanovnici zemlje IKEA-e i dalje odlaze na posao, djeca još uvijek idu u školu, a trgovine, kafići, restorani, teretane i brijačnice su i dalje otvoreni.
Bez sumnje, ovakav pristup ima svoj dio vjerodostojnih i otvorenih kritičara kod kuće. Epidemiolog Joacim Rocklöv nazvao ga je “velikim i rizičnim eksperimentiranjem s čitavom populacijom koji bi mogao imati katastrofalan ishod”. Cecilia Söderberg-Nauclér, virologinja s Instituta Karolinska, koristila je istu riječ: švedska vlada, optužila je, “vodi nas u katastrofu”. U međuvremenu, profesor matematike na Sveučilištu Stockholm upozorio je da bi zahvaljujući službenoj strategiji ne-intervencije, do kraja travnja virusom moglo biti zaraženo pola stanovništva zemlje. A prema posljednjim podacima, čak 2.300 akademika, uključujući šefa Nobelove zaklade, potpisalo je peticiju pozivajući na “strože mjere” protiv virusa.
U susjednoj Danskoj, koja je implementirala pristup sličan onome u Americi, na stanje u Švedskoj gleda se s priličnom dozom strepnje. “Gledanje Švedske podsjeća na gledanje horor filma”, nedavno je izjavila danska televizijska novinarka Lisbeth Davidsen. Reakcija u obližnjoj Norveškoj bila je slična.
Suprotno tome, epidemiolog Johan Giesecke, Tegnellov prethodnik, misli da je službena politika prestroga. “Ne postoji razlog zašto bi ljudi koji se osjećaju dobro ostali kod kuće”, rekao je za časopis Foreign Policy, “i nema dokaza koji pokazuju da zatvaranje nacionalnih granica ili restorana smanjuje širenje virusa”.
Fraser Nelson, urednik Spectatora, pohvalio je Tegnella, rekavši da Šveđani “znaju kome zahvaliti za svoju slobodu. Na Vasagatanu (ulici u Stockholmu], postoji poster na zidu koji kaže ‘Sva moć Tegnellu, državnom epidemiologu'”. Pišući za Spectator, švedski ekonomist slobodnog tržišta, Fredrik Erixon, slavio je reakciju svoje nacije na pandemiju, predstavljajući je, poput Nelsona, kao stvar osobne slobode. Iako su se Šveđani tradicionalno “ugodno osjećali s državom dadiljom koja nam izdaje naredbe”, piše Erixon, Švedska je, paradoksalno, završila “kao posljednji bastion slobode”.
Glupost. Švedski pristup ovoj globalnoj dilemi nema apsolutno nikakve veze sa slobodom. Švedska se ne bavi slobodom. Švedska se ne radi o pojedincu.
Paul Connolly, novinar koji živi u Švedskoj, bio je bliži meti kad je neki dan istaknuo da je “Švedska još uvijek nacija koju vodi zajednica” čiji građani “čvrsto vjeruju da na prvo mjesto dolazi zajednica, a ne pojedinac”. Bingo. O tome se radi. Dugoročno, švedskim vlastima nije važno koliko će švedskih pojedinaca umrijeti, tako dugo dok zajednica preživi.
Söderberg-Nauclér, virologinja s Instituta Karolinska, priznala je toliko. “Vlada misli da ne može zaustaviti [virus], stoga je odlučila pustiti ljude da umru”, rekla je. “Ona ne želi slušati znanstvene podatke koji su im predočeni… Mi gledamo znakove koji pokazuju više nego dvostruku stopu od one u Italiji… Sve ovo je vrlo opasno.”
Ako švedski narod, bez obzira na sve, slijedi karakterističan pristup svoje vlade, to je zato što, kako napominje Derek Robertson iz Guardiana, imaju “visoku razinu povjerenja u stručnjake i vladajuće dužnosnike”, “skloni su vjerovati onome što im se kaže” i pretpostavljaju da “oni koji govore imaju njihove najbolje interese pri srcu”. Dok Erixon i Connoly oslikavaju sliku današnje Švedske kao oaze normalnosti, Robertson dijeli drugačije mišljenje: “U Švedskoj vlada osjećaj nadrealnosti”, napisao je nedavno. Dok je sjedio u kafiću u Malmöu listajući slike “vojnih kamiona koji prevoze mrtve u Italiji” i ostale slike nove normalnosti diljem svijeta, on je bio “okružen uobičajenim grupicama brbljavih tinejdžera, majkama s bebama i povremenim samotnjakom.”
Mnogi od nas koji razmišljaju o islamizaciji Europe, već dulje su vrijeme uvjereni, gotovo od početka, da je Švedska, kada je u pitanju ova tema, u posebnoj klasi. Sa sumornom smo fascinacijom promatrali očiglednu želju njezinih lidera da svoju zemlju preplave sa sljedbenicima barbarske ideologije koji osjećaju samo prezir prema njima i njihovoj kulturi i (donedavno) nesposobnost švedskog naroda da obrani svoje naslijeđe i djeluje u interesu svoje djece. Neki su od nas opisali švedski pristup islamu kao apsolutno samoubilački — kao psihopatiju, ni manje ni više, koja je ukorijenjena u perverznom, duboko usađenom samopreziranju koje možda ima, ili ne mora imati, veze sa sramotnom ulogom koju je Švedska odigrala u Drugom svjetskom ratu. Pa, u ovom trenutku, “samoubilački” se čini upravo onom riječi koja opisuje način na koji Švedska trenutačno izlazi na kraj s epidemijom koronavirusa.
Kad već govorimo o islamizaciji, napisao sam nekoliko članaka tijekom godina o sustavnom prioritiziranju muslimanskih imigranata nad rođenim Šveđanima kada je u pitanju široki raspon beneficija, uključujući stanovanje, školovanje i dnevnu skrb. Postoje nebrojene priče o, primjerice, izbacivanju starijih ljudi iz njihovih domova kako bi se novopridošle muslimanske obitelji mogle besplatno useliti i živjeti tamo (tj. na račun poreznih obveznika). Ne, Švedska nije sama u stavljanju imigranata — uključujući one koji su na socijalnoj pomoći od trenutka kad su stigli u zemlju, pa čak i one koji su, da iskoristim trenutačno popularni termin, nedokumentirani — ispred rođenih Šveđana. Ali čini mi se da niti jedna druga zemlja nije bila agresivnija na tom frontu od Švedske. Sad nova direktiva jasno daje do znanja da će u situaciji u kojoj, na primjer, nema dovoljno ventilatora, mladi i robusni ilegalni imigranti biti stavljeni ispred slabih starih Šveđana.
Službena logika ovdje glasi da su “svi ljudi jednake vrijednosti”. Istina je da švedskim vlastima više odgovara prakticiranje ageizma nego prakticiranje nečega što bi, Bože oslobodi, moglo biti interpretirano kao islamofobija. A u socijalnoj državi u kojoj zajednica vrijedi više od pojedinca, uskraćivanje zdravstvene zaštite građanima za koje se pretpostavlja da su prošli svoje najproduktivnije godine, to ne predstavlja nikakav problem.
(Švedske vlasti su toliko očigledno željne zamijeniti svoje krhke, blijede starce energičnim, mladim muslimanima da, kao što je u subotu primijetio Erling Marthinsen u resett.no, oni nastavljaju izdavati nove boravišne dozvole — više od osam tisuća samo u ožujku.)
Na trijažnoj fronti ima i više. Prošli tjedan su švedske dnevne novine Aftonbladet došle u posjed internog vladinog dokumenta koji nagovještava da će ovaj tjedan u jednom trenutku biti popunjeni svi bolnički kreveti u Švedskoj. Što će moćnici učiniti kako bi riješili ovaj izazov? Dokument predstavlja remek-djelo eufemizma, ali rezime je prilično jasan. Starijim ljudima zaraženima COVID-19 neće biti pružena puna bolnička njega, već će se, nakon što će se pojaviti u uredima svojihliječnika opće prakse, poslati svojim kućama ili ustanovama za umirovljenike, gdje će im biti pružena palijativna skrb. Drugim riječima, u osnovi će im biti dopušteno umrijeti. (Zbog čega se postavlja pitanje koliko je Tegnell bio iskren kad je prošli četvrtak izrazio žaljenje što švedske vlasti nisu uspjele zaštititi stanovnike umirovljeničkih domova od zaraze.)
U švedskim večernjim vijestima prošlog četvrtka, intervjuiran je liječnik na odjelu intenzivne njege u Bolnici Karolinska u vezi ove nove baci-svoju-baku-pod-autobus politike. Ostao sam zaprepašten njegovim fatalizmom. Otvoreno je rekao da će počevši od ovog tjedna, pacijentima koji su dosad tjednima bili stavljani na intenzivnu njegu biti uskraćeno liječenje. Hoće li nesretni pacijenti biti isključivani prema dobi? Oh, ne, ne, ne, rekao je. Glavni kriterij, objasnio je, bit će “biološka dob“. Bio je siguran, dodao je, da će mnogi roditelji i bake i djedovi, kojima ionako nije preostalo previše godina, rado žrtvovati svoje živote za svoju unučad. On i još dvije osobe na zaslonu raspravljali su o toj temi kao da razgovaraju o voznom redu željeznice. Isto vrijedi i za Tegnella, koji je tog istog dana citiran, komentirajući nagli porast slučajeva koronavirusa u Švedskoj, kako “krivulja počinje biti prilično strma” i da je ovakav razvoj događaja “vrlo nesretan”. Na tiskovnoj konferenciji u petak, premijer Stefan Löfven ispao je patetično neuvjerljiv, priznajući da će Švedska doživjeti prilično mnogo smrti zbog koronavirusa, ali da nema ništa konkretno za reći o toj alarmantnoj činjenici. Nije pokazao ništa nalik vodstvu i nije ponudio apsolutno ništa osim praznih riječi.
Nikad nisam vidio dramatičnije prikazani kontrast između skandinavskog — osobito švedskog — i američkog mentaliteta. Dok predsjednik Trump, na svojim dnevnim presicama, odiše mi-to-možemo energijom, unatoč činjenici da ova kriza ne predstavlja ništa manje od rata i izražava svoju odlučnost da je pobijedi, Šveđani — ili barem oni koji drže uzde vlasti — brzo uzdahnu, tiho slegnu ramenima i nastavljaju s trijažnim poslom. U New Yorku, mom rodnom gradu, Javits Center je brzo pretvoren u bolnicu, a u luci je usidren masivni bolnički brod; u Stockholmu se pripremaju za odvajanje ovci od koza.
Ne, niti jedna zemlja ne rješava ovu krizu savršeno. Možda ćemo se svi uskoro naći u debelim problemima. U Americi će, također, liječnici na intenzivnoj njezi možda odvraćati ljude koji bi se možda mogli spasiti. Ali mahanje bijelom zastavom čim neprijatelj počne pucati nimalo ne pomaže.
Prošlog petka, u javnosti su objavljeni dodatni detalji o švedskoj defetističkoj shemi. Pokazalo se da je tim koji predvodi Lars Sandman, profesor zdravstvene etike na Sveučilištu Linköping (kratki savjet: ako ikad naletite na samoprozvanog “etičara” dok pati od napada kihanja ili blagog kašlja, bježite glavom bez obzira), dobio zadatak za izradu novih nacionalnih smjernica za odlučivanje kojim pacijentima s koronavirusom treba ili ne treba pružiti intenzivnu njegu. Nakon tjedan i pol dana vijećanja, Sandman & co. su osmislili način odvajanja pacijenata u tri skupine na temelju njihovih očiglednih šansi za preživljavanje. Poput liječnika kojeg sam gledao na švedskoj televiziji, Sandman (interesantno ime, zar ne?) je naglasio da njegovi kriteriji uzimaju u obzir ne kronološku dob, već “biološku dob”.
Prema izvješću objavljenom kasnije u petak, nekoliko liječnika — uključujući Johana Styruda, direktora Švedskog udruženja liječnika — se žalilo da se uskraćivanje njege pacijenata s COVID-19 već prakticira, i da su, suprotno od Sandmana, pacijenti koji su imali “dobrih šansi za preživljavanje bolesti da su primili intenzivnu njegu” umjesto toga dobivali “samo morfij i kisik”. U subotu, švedska državna televizija otkrila je sadržaj hitnog internog dopisa koji pokazuje da sustavu zdravstvene zaštite već nedostaje Propofol, sedativ koji se često koristi na pacijentima vezanima na ventilatore.
U svom gore spomenutom članku, objavljenom u petak, Fraser Nelson, urednik Spectatora, nije naveo ništa od svega ovoga. Upravo suprotno, on je uvjeravao svoje čitatelje da Tegnellijeva “procjena virusa i njegova vjerojatna putanja” pokazuje da će “dostići vrhunac s oko 250 osoba kojima je potrebna intenzivna njega u Stockholmu”, što znači da se švedske “bolnice… mogu nositi”. Lažne vijesti — i to one najciničnije, najopasnije vrste. Doista, u subotu navečer, nakon što je revizija dosadašnjih smrti pokazala radikalan rast, web stranica document.no izvijestila je da je počelo biti očito da Tegnellova strategija nije uspjela — i primijetila da bi se, prema mišljenju vodećeg švedskog jurista Tommyja Iseskoga, političari i ostali koji su je odobrili mogli naposljetku smatrati krivično odgovornima zbog svojih postupaka.
Sad, kad bih bio sumnjičav tip, mogao bih sugerirati da je švedska politika koronavirusa, od samog početka, bila formulirana s tim ishodom u mislima: iskorjenjivanje starijih i nemoćnih Šveđana kako bi se oslobodilo mjesta, socijalne beneficije i općenito Lebensraum (oprostite na izrazu) za muslimanske izbjeglice, među kojima je prosječna dob — kronološka ili biološka — iz očitih razloga, daleko niža nego kod domaćih Šveđana. Naravno, u tom divljem nagađanju ne bi mogao postojati ni najmanji nagovještaj istine.
