Giacomino Nicolazzo jedan je od najomiljenijih talijanskih pisaca. Rođen i odrastao u središnjoj Pennsylvaniji, danas živi su malom selu u Lombardiji u kojem piše knjige.
Montecalvo, Lombardija, Italija.
Dok sjedim ovdje u svojoj prisilnoj izolaciji, upravo je izvješćeno kako je tijekom noći preminulo još 743 ljudi i prijavljeno 5.249 novih slučajeva. To dovodi do ukupnog broja zaraženih na 69.176 i broja žrtava na 6.820. Olakšanje dolazi iz činjenice da se dosad oporavilo 8.326 ljudi. (Brojke od 24.3., 20:30 sati u Italiji.)
Većina gradova ovdje u Italiji, od gornjih područja Alpa do drevnih obala Sicilije i Sardinije, iako nisu napuštena, više nalikuju gradovima duhova nego središtima turizma, poslovanja i svakodnevnog života kakvi su bili prije samo nekoliko tjedana.
Prodavaonice i trgovine su zatvorene. Restorani i kafići više ne poslužuju kupce. Škole, sveučilišta, sportske arene… čak i naši muzeji i kazališta… svi su zatvoreni. Čak je i Vatikan zatvorio svoje kapije, a naoružane snage nadziru 7 metara visoki zid koji ga štiti!
Ulice i ceste sada su prazne dokle god seže pogled. Uobičajeno, bile bi ispunjene ludim talijanskim vozačima u sićušnim automobilima i na skuterima (onima koji zvuče poput demonskih insekata) koji vrludaju amo-tamo, dosežući granice centrifugalne sile na našim kružnim tokovima. Na pijacama naših gradova i mjesta, sada se službeno nalazi više golubova nego ljudi.
Mnogi od nas znaju nekoga tko je bio zaražen i tko se oporavio. Neki od nas znaju neke koji se nisu opravili… i koji su sad mrtvi. Ali svi znaju nekoga na kojeg je ovo mikroskopsko čudovište utjecalo na ovaj ili onaj način.
Šezdeset milijuna nas je u karanteni. Ovdje je poput vojne zone. Nevidljivi neprijatelj koji se neopaženo prošuljao pored većine nas, drži nas zarobljenima u našim vlastitim domovima. Kao što ćete pročitati u samo nekoliko sljedećih minuta, bilo je i onih koji su znali da ovako nešto dolazi… ili su barem trebali znati.
Dakle, koga okriviti? Uz sve ove ludosti koje se poput vrloga motaju oko naših nogu, jednostavno samo morao pronaći odgovor na pitanje krivca. I tako sam posvetio svoje slobodno vrijeme (kojeg ovih dana imam u izobilju) kopajući i istraživajući. Bio sam doslovno šokiran kad sam saznao kako je do svega ovoga došlo.
Neću vam dosađivati s razgovorom o Pacijentu ‘0’ koji ga je proširio Pacijentu ‘1’ i na koji način matematika učinkovito objašnjava brzo širenje virusa. Ne, ja ću vam reći na koji način (kako ja to vidim) je virus došao u Italiju.
Sve ovo ima veze s komunistima. Dozvolite mi da objasnim.
Počevši otprilike 2014. godine, Matteo Renzi, imbecilni bivši gradonačelnik Firenze koji je bio vođa Partito Democratico (sinonim za talijansku Komunističku partiju), nekako je uspio biti izabran za talijanskog premijera. Kako biste dobili ispravan referentni okvir, Matteo Renzi je toliko naginjao ulijevo da bi Baracka Obamu učinio da izgleda poput Barryja Goldwatera.
U isto vrijeme kad je Renzi vodio Italiju u ništavilo, u talijanskoj ekonomiji su se događale čudne stvari. Banke su propadale, ali ne i zatvarale svoja vrata. Produljivana su doba umirovljenja. Iz nekog razloga propadali su ili nestajali mirovinski fondovi. Nacionalni porez na promet koji nazivao IVA (Porez na dodanu vrijednost) porastao je s 18% na 20 %, pa na 21% i ponovno na 22%.
A usred sve ove financijske šikanerije, Kinezi su počeli bjesomučno kupovati talijanske nekretnine i tvrtke na sjeveru zemlje.
Sad, razlog zašto spominjem Renzija i Kineze u istoj rečenici jest taj što su se čudne stvari također događale između vlada Italije i Kine. Zažmirilo se na način na koji su Kinezi kupovali tvrtke u financijskim, telekomunikacijskim, industrijskim i modnim sektorima talijanske ekonomije, a sve to odvijalo se u Milanu.
Ukratko, Kini su uspijevale kupovine i akvizicije u suprotnosti s talijanskim zakonom i trgovinskim sporazumima EU-a sa SAD-om i Velikom Britanijom — i nitko od tih zemalja (ni Obama u SAD-u, ni Cameron u Velikoj Britaniji) nije rekao ni riječi u obranu svojih zemalja. Zapravo, velik dio svega toga bio je sakriven od javnosti u sve tri zemlje.
Godine 2014., Kina je u talijansku ekonomiju uložila 5 milijardi eura kupovinom kompanija od kojih je svaka koštala manje od 100 milijuna eura. Do vremena kad je Renzi napustio ured premijera (osramoćen) 2016. godine, kineske su akvizicije premašile 52 milijarde eura. Kad se prašina slegla, Kina je posjedovala više od 300 kompanija, što predstavlja 27% glavnih talijanskih korporacija.
Kineska banka sad posjeduje pet glavnih banaka u Italiji, koje je Rezni potajno (i ilegalno) podupirao koristeći opljačkane mirovinske fondove! Ubrzo nakon toga, otvorena je burza vrijednosnih papira Kina Milano (CMEX) i velik dio talijanskog bogatstva prebačen je natrag na kineski teritorij.
Kineski državni entiteti posjeduju glavnu talijansku telekomunikacijsku korporaciju (Telecom), kao i njezine glavne energetske tvrtke (ENI i ENEL). Nakon ulaska na telekomunikacijsko tržište, Huawei je osnovao pogon u Segrateu, predgrađu Milana. Tamo je pokrenuo svoj prvi istraživački centar i radio na proučavanju mikrovalova koji su rezultirali potencijalno opasnom tehnologijom koju nazivamo 5G.
Kina sad također posjeduje kontrolni udio u Fiat-Chrysler, Prysmian i Terna. Iznenadilo bi vas kad biste znali da kad stavite Pirelli gume na svoj automobil, profiti odlaze u Kinu. Tako je, kineski kolos ChemChina, titan kemijske industrije, kupio je i tu kompaniju!
I naposljetku, tu su jahte Ferretti, najprestižniji graditelj jahti u Europi. Nevjerojatno, ali one više nisu u vlasništvu obitelji Ferretti.
No, sektor u koji su kineske kompanije uložile najviše novaca bila je profitabilna modna industrija Italije. Brendovi Pinco Pallino, Miss Sixty, Sergio Tacchini, Roberta di Camerino i Mariella Buran sad su 100% kineski.
Dizajner Salvatore Ferragamo prodao je 16%, a Caruso 35%. Najpoznatiji slučaj je Krizia, koju je 2014. godina kupila modna kompanija Shenzhen Marisfrolg, jedan od lidera skupih konfekcijskih modnih proizvoda u Aziji.
Kroz sve ove kupnje i akvizicije, Renzijeva vlada omogućila je Kinezima neograničen i nesmetan pristup Italiji i njezinim financijskim tržištima, od kojih su mnogi prošli bez carinskih inspekcija.
Doslovno, kroz Milano je ušlo na desetke tisuća Kineza (ilegalno) i izašlo noseći novac, tehnologiju i korporativne tajne.
Još tisućama njih dopušten je ulazak i nestanak u sjenama Milana i ostalih proizvodnih gradova Lombardije, samo da bi se pojavili u ilegalnim šivaonicama, proizvodeći imitacije dizajnerske odjeće i udarajući na njih oznaku “Made in Italy”. Sve to uz prešutno odobravanje Renzijeve vlade.
Ti izrabljivački pogoni i ilegalni ulasci i izlasci kineskih državljana bili su zaustavljeni tek kad je došlo do promjene u vladajućoj stranci Italije. Matteo Salvini, zastupajući stranku Lega Nord, zatvorio je talijanske luke imigrantima i sustavno započeo rasklapati radionice i deportirati ilegalce u Italiji.
Ali njegov uspon na vlast bio je kratkotrajan. Italija je komunistička zemlja. Socijalizam je u DNK nacije. Pronađeni su načini za uklanjanje Salvinija, nakon čega je komunistička partija, pod vodstvom Giuseppea Contea, ponovno otvorila luke. Neposredno nakon toga, na tisuće neprovjerenih, nedokumentiranih izbjeglica s Bliskog istoka i Istočne Afrike počelo se ponovno slijevati u zemlju.
Kinezima je ponovno omogućen pristup, prema starim uvjetima, a posljedica toga bio je dolazak tisuća Kineza, uglavnom iz Wuhana, u Milano.
U prosincu prošle godine, u Lombardiji su primijećene prve naznake koronavirusa — i to u kineskim susjedstvima. Među visokim medicinskim dužnosnicima nema nikakve sumnje da je virus ovamo stigao iz Kine.
Do kraja siječnja 2020. godine, slučajevi su prijavljivani na sve strane. Do sredine veljače, virus je ozbiljno počeo preopterećivati bolnice i medicinske klinike u Lombardiji. Sada se nalaze u kolapsu.
Krajnje lijevi političari su se prodali i izdali talijanski narod s politikama otvorenih granica i programima socijalne pravde. Jedan od razloga zašto se sustav zdravstvene zaštite tako brzo srušio jest taj što je Renzijeva vlada (i to se sad nastavlja pod Conteovom vladom) preusmjerila sredstva namijenjena održavanju medicinskog sustava za plaćanje desetina tisuća imigranata koji su dovedeni u Italiju protiv volje talijanskog naroda.
Ako se sjećate užasnog potresa koji je 2015. godine opustošio sela oko Amatricije, u planinama istočno od Rima, također biste se sjetili kako je svijet reagirao slanjem milijuna dolara za pomoć unesrećenima.
Ali u Italiji postoji zakon koji sprječava privatne donacije dobrotvornim talijanskim organizacijama. Sav primljeni novac i donacije moraju se predati vladinoj agenciji, koja potom prema potrebi raspoređuje sredstva. No, ta agencija je korumpirana, baš kao i sve ostale.
Većina novca nikad nije stigla niti do jedne žrtve u planinama. Renzijeva vlada preusmjerila je ogromnu većinu tih sredstava kako bi platila sve veće troškove imigranata i izbjeglica.
Kako se ekonomija pogoršavala, pritisnuta ilegalnom imigracijom, u kombinaciji s pretjeranom vladinom potrošnjom i nesposobnosti, tako je rasla nezaposlenost… osobito među mladim ljudima. Stopa nezaposlenosti za muškarce i žene ispod 35 godina iznosi blizu 40%.
Dakle, više novaca je preusmjereno iz sustava zdravstvene zaštite i korišteno za plaćanje onoga što je ovdje poznato kao zajamčeni dohodak. Radite li ili ne, vi ste ovdje plaćeni, osobito ako pripadate PD-u! Vlada jednostavno podiže porez onima koji rade.
Dopustite mi da vam pružim kratak primjer visine ludila do koje se podiglo talijansko oporezivanje. Ako živite u zgradi koja ima balkon ili balkone — i ako bilo koji od tih balkona baca sjenu na zemlju, morate platiti javni porez na sjenu! Ne moram ništa više reći!
Poanta koju želim ovdje istaknuti jest da nisu samo Kinezi donijeli virus u Italiju (i u ostatak svijeta), već je to olakšala krajnje lijeva politika i politike.
To bi, nadam se, trebalo biti upozorenje Amerikancima da, iako se pokušavaju osloboditi Kineskog virusa, moraju jednakom žestinom nastojati osloboditi svoju vladu od bilo kojeg političara koji zaobilazi Ustav i ignorira zakone zemlje… jednostavno rečeno.
