U nedavnom intervjuu o širenju islamskih terorističkih skupina na području afričkog Sahela, francuski istraživač iznio je sljedeće opažanje:
Nakon što su produžili svoj stisak na muslimansku Saharu, sljedeći cilj terorista bit će mjesta na kojima kršćani i muslimani žive jedni pored drugih. U Burkini Faso i Nigeriji, ravnoteža koja je dosad postojala sad je ugrožena. U sljedećih pet godina, ove će afričke države i dalje trebati podršku Zapada ako žele izbjeći katastrofu.
Iako je sve ovo istina — Nigerija i Burkina Faso žarišta su progona i pokolja kršćana — najpoučnija i najviše vrijedna pažnje u gornjem citatu je fraza “gdje kršćani i muslimani žive jedni pred drugih“.
Čini se kako je to srž problema, iznad i izvan Sahela: gdje god muslimani žive pored nemuslimana, sukobi, nasilje i otvoreni ratovi čine se kao norma — ili, kao što je to politički znanstvenik Samuel Huntington znamenito spomenuo u svom Sukobu civilizacija, “Islamske granice su krvave”:
Gdje god bacite pogled unutar područja islama, muslimani imaju problem mirnog suživota sa svojim susjedima. Prirodno se postavlja pitanje je li ovaj obrazac sukoba između muslimanskih i nemuslimanskih skupina krajem dvadesetog stoljeća podjednako istinit i za odnose između drugih skupina iz drugih civilizacija. U stvari, nije. Muslimani čine otprilike jednu petinu svjetskog stanovništva, ali 1990-ih godina bili su daleko više uključeni u međugrupno nasilje nego ljudi bilo koje druge civilizacije. Dokazi su neodoljivi [str. 256].
Doista, stvari su se samo pogoršale od objavljivanja Huntingtonove knjige 1996. godine. Uz već spomenute primjere iz Sahela, potrebno je samo pogledati one zapadnoeuropske nacije koje imaju značajno muslimansko stanovništvo — gdje se šire zločini, neredi, silovanja i ostali oblici “anti-nevjerničkih” napada — za potvrdu da “muslimani imaju problema mirnog suživota sa svojim susjedima.”
Štoviše, činjenica da muslimani ne vode u potpunosti otvoreni džihad unutar Europe, ima više veze s okolnostima — uključujući činjenicu da su još uvijek uvelike brojčano nadjačani — nego s bilo čim drugim. Na primjer, nemali broj kršćana iz Sirije i Iraka izvijestio je da su se, iako su godinama živjeli mirno sa svojim muslimanskim susjedima, kad je jednom ISIS došao u grad, a vođenje džihada postalo izvediva opcija, mnogi od njihovih muslimanskih susjeda — uključujući i neke kojima su kršćani dugo pomagali — momentalno okrenuli protiv njih, često na najpodlije načine.
No, zasigurno, kako nam “stručnjaci” govore, ne postoji ništa intrinzično u vezi ovog fenomena? To je svakako proizvod nejednakosti, pritužbi, “islamofobije” i svega ostalog?
Upravo suprotno; doista, čitav fenomen muslimana koji se sakupljaju uz nemuslimane i upuštaju u zločine/džihad/terorizam sastavni je dio načina na koji je islam oduvijek konsolidirao kontrolu i svoje širenje. To čak ima i ime koje i danas odjekuje u islamskoj svijesti.
Povijesno, gdje god je džihad zaustavljen, na tom su mjestu, duž granice svojih nevjerničkih susjeda, muslimani podigli lance uporišta i tvrđava, sve ispunjene s profesionalnim džihadistima posvećenima pokretanju prepada na nemuslimane. Svaka od njih postala je poznata kao ribat (رباط), arapska riječ etimološki ukorijenjena u ideji čvrstog učvršćivanja ili spajanja i pronađena u Kuranu 3:200: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte [رابطوا]] i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!”
Riječ ribat i dalje živi, iako je malo tko prepoznaje. Na primjer, Rabat, glavni grad Maroka, dobio je svoj naziv jer je izvorno bio ribat, odakle su stoljećima bili pokretani berberski/gusarski napadi na kršćansko Sredozemno more. Slično tome, Almoravidi — ime važne džihadske skupine jedanaestog stoljeća sa sjedištem u Sjevernoj Africi — jednostavno je transliteracija arapskog al-murabitun, što znači oni koji se bore duž ribata (slično kao al-mujahidun, oni koji vode džihad). Godine 1086., ti su “Almoravidi” napali Španjolsku i razbili Kastiljance u bitci kod Sagrajasa (ili Zallaqe); nakon koje su podigli brdo koje se sastojalo od 2.400 kršćanskih glava uz pobjednonosne krikove “Allahu Akbar”.
Španjolska zapravo nudi brojne primjere ribata ili graničnog fenomena — od kojih je najozloglašeniji onaj koji je formiran duž rijeke Duero koja je odvajala kršćanski sjever od islamskog juga. Tijekom stoljeća, to je također postao “teritorij na kojem se čovjek bori za vjeru i stalno je mjesto ribata“. Kao i na ostalim granicama gdje su se muslimani naslanjali na ne-muslimanime, u španjolskom ribatu prevladavala je taktika spaljene ničije zemlje. Ibn Hudayl iz Granade (umro 812.) objasnio je logiku:
Dopušteno je podmetanje požara na zemlji neprijatelja, na njegovim zalihama žita, njegovim teretnim životinjama — ako ih muslimani ne mogu zaposjesti — kao i posjeći njihova stabla, porušiti njegove gradove, jednom riječju, učiniti sve što bi ga moglo uništiti i obeshrabriti, pod uvjetom da imam smatra ove mjere prikladnima, prilagođenima ubrzanju islamizacije tog neprijatelja ili slabljenju istog. Doista, sve to pridonosi vojnom trijumfu nad njim ili njegovo prisiljavanje na kapitulaciju.
Francuski povjesničar Louis Bertrand (rođen 1866.), obrazlaže:
Kako bi se kršćani [sjeverne Španjolske] zadržali na svom mjestu, nije bilo dovoljno okružiti ih sa zonama gladi i razaranja. Također je bilo potrebno sijati teror i masakr među njima. … Ako se ima na umu da je takvo razbojstvo bilo gotovo neprekidno i da se ovaj bijes uništenja i istrebljenja smatrao pobožnim djelom — to je bio sveti rat [džihad] protiv nevjernika — nije iznenađujuće da su čitave regije Španjolske trebale biti napravljene nepopravljivo sterilne. To je bio jedan od glavnih uzroka krčenja šuma od kojih Poluotok još uvijek pati.
Ovo, naravno, ostaje savršeno primjenjiv opis onoga što se trenutačno događa, kako u Africi, tako i sve više u Europi — zapravo, na bilo kojem mjestu gdje muslimani i nemuslimani žive jedni pored drugih.
