Na današnji dan prije 75 godina, građani Praga odaslali su apel za pomoć Zapadnim saveznicima. Ti apeli bili su ignorirani.
Sredinom travnja 1945. godine, američka Deveta armija generala Williamsa Simpsona zastala je na rijeci Elbi i naređeno joj je da ne napada glavni grad Reicha Berlin. Još uvijek napredujuće snage američke vojske uglavnom su se sastojale od Pattonove Treće armije koja je bila usmjerena prema Bavariji, Austriji i Čehoslovačkoj, ne podržavajući Simpsona u mogućem napadu na Berlin. To je bilo iz nekoliko razloga. Prvi je bio taj što se Berlin nalazio u sovjetskoj zoni okupacije, a vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, general Eisenhower, vjerovao je kako nema smisla trošiti američke živote na teritoriju koji će se ionako morati vratiti Rusima. Ike je očekivao oko 100.000 žrtava. Također, nije bilo jasne crte razgraničenja i da su obje armije, američka i ruska, ušle u Berlin, vrlo je moguće da bi se dogodio upravo onaj sukob između Amerikanaca i Rusa koji je Hitler priželjkivao. Uz to, postojala je zabrinutost za očuvanje američkih trupa za buduće operacije protiv Japana. I konačno, vjerovalo se da njemačke trupe uspostavljaju nacionalnu redutu u Bavarskoj/Austriji/Čehoslovačkoj i da bi bilo bolje da se američke snage koncentriraju tamo, osobito zbog činjenice što se Bavarska nalazila u unaprijed određenoj američkoj okupacijskoj zoni. U nekim krugovima, neuspjeh zauzimanja Berlina nije bila popularna odluka, ali je bila ispravna.
Međutim, Prag nije bio Berlin i Prag je bio glavni grad koji su savezničke snage trebali zauzeti.
Dana 5. svibnja 1945. godine, general Bradley je naredio generalu Pattonu da uđe u Čehoslovačku i napreduje do Pilsena, a sasvim moguće i dalje. Patton je napredovao tolikom brzinom da je put prema slabo branjenom Pragu bi otvoren. Za razliku od sovjetskog napada na Berlin, gdje su Amerikanci uvijek bili 50 do 200 milja udaljeniji od glavnog grada nego Rusi, Prag je bio mnogo bliži američkim snagama nego ruskim. Čehi u Pragu znali su za američko napredovanje i digli su se u otvoreni ustanak protiv njemačkih okupatora. SS je krenuo u suzbijanje ustanka i Čehi su odaslali apele za pomoć američkoj vojsci. Patton, znajući za pobunu, zatražio je dopuštenje da nastavi prema Pragu, ali, nakon što je Eisenhower razgovarao o tom pitanju s Rusima, naređeno im je zaustavljanje. General Antonov rekao je Eisenhoweru: “Crvena armija je zaustavila svoje napredovanje na donjoj Elbi … na zahtjev vrhovnog zapovjednika (Eisenhowera). Nadam se, generale Eisenhoweru, da ćete ispuniti naše želje u vezi napredovanja američkih snaga u Čehoslovačkoj.” Na dan 6. svibnja, Pattonu je naređeno zaustavljanje.
Pattonov neposredni nadređeni zapovjedni, general Omar Bradley, posvetio je samo dva odlomka svoje autobiografije sudbini Čehoslovačke i rekao da je britanska (tj., Churchillova) zabrinutost po tom pitanju isključivo politička. Nadalje, Bradley je rekao: “Prag, poput Berlina, nema strateški značaj… Patton je očajnički želio osloboditi Prag, kako zbog političkih razloga, tako i, siguran sam, zbog naslovnica.” Zapovjedna odluka, koju je objavio Ured načelnika vojne povijesti Ministarstva obrane 1960. godine, podržala je odluku generala Eisenhowera.
Bradley je igrao važnu ulogu u uravnoteživanju Pattona, ali general Bradley je također u svojim poznijim godinama postao ogorčen i nikad nije propuštao priliku poniziti Pattona. Nadalje, Bradley je nepravedno kritizirao političke poglede ljudi poput Churchilla i Pattona; smatrajući ih ciničnima, vjerujući da njihovi politički pogledi nisu ništa drugo do želja za prestižem i moći. Povijest je pokazala da su Bradley i Eisenhower bili u krivu i da su Patton i Churchill bili u pravu.
Najmanje 10.000 civila umrlo je u Pragu i američka reputacija u Čehoslovačkoj bila je umrljana neuspješnim zauzimanjem glavnog grada. Umjesto da je Treća armija generala Pattona zauzela Prag i spasila mnoge civile, dajući tako zapadnim vrijednostima veći značaj u Pragu, glavni grad Čehoslovačke naposljetku je 9. svibnja zauzeo Sovjetski Savez, dan nakon što je rat u Europi službeno završio.
Iako se Amerikance u Čehoslovačkoj gotovo uvijek više cijenilo od Rusa, gubitak američke i savezničke reputacije u Čehoslovačkoj zasigurno nije pomogao tijekom tri godine poslijeratne borbe za vlast koja je naposljetku završila komunističkim preuzimanjem zemlje 1948. godine.
General Patton je rekao: “Osjećao sam, još uvijek osjećam, da smo trebali otići na rijeku Moldau i ako se Rusima to ne sviđa, neka idu kvragu.” Rijeka Moldau, danas Vltava, predstavljala je prirodnu liniju razgraničenja između američkih i ruskih snaga. Nadalje, kad su se američke i sovjetske snage sastale u Čehoslovačkoj, nije bilo pucnjave.
Također, Čehoslovačka nije trebala biti podijeljena na okupacijske zone kao što je to bio slučaj s Njemačkom ili čak s Austrijom. Ona je bila otvorena za zauzimanje i teritorij se u tom slučaju nije trebao vratiti Rusima. Ako ništa drugo, okupacija češkog grada od strane američkih snaga imala bi mnogo pozitivniji poslijeratni razvoj od sovjetske okupacije. Ovo nije bio prvi put da su saveznici iznevjerili Čehe; prvi je bio Münchenski sporazum. Bez američkih okupacijskih snaga u zemlji, stvarnu silu u Čehoslovačkoj držala su samo zla komunizma. Konačno, sve veća humanitarna pitanja naših čeških saveznika trebala su poništiti bilo koji prethodni sporazum s Rusima. Umjesto toga, savezničko vodstvo iznevjerilo je Čehe neuspjelim napredovanjem, nešto slično onome što su Rusi učinili Poljacima u Varšavi godinu dana prije.
Pattonovoj Trećoj armiji trebalo je dopustiti zauzeti Prag i spasiti naše češke saveznike.
