Na iznenađenje baš nikoga, ljevica je prešla s ignoriranja optužbi za seksualno zlostavljanje protiv Joea Bidena na pokušaj diskreditacije njegove tužiteljice, Tare Reade. Nedavni članak koji je objavio Politico prikazuje Reade kao “manipulativnu” i “obmanjivu” ženu koja je iza sebe “ostavila trag ožalošćenih poznanstava”. A to je samo naslov. Mnogi drugi članci napisani su s ovom općom temom.
To kreira značajan problem ljudima na ljevici, osobito feministicama, koje su provele posljednjih nekoliko godina nedvosmisleno inzistirajući da moramo vjerovati svim ženama. Čini mi se prilično teško pomiriti mantru Vjerujte svim ženama s novim sloganom: Vjerujte nekim ženama, ali ne i obmanjivim drznicama koje iznose neugodne optužbe protiv političara kojeg podržavamo. Kako će ispraviti ovu nedosljednost? Pa, očigledno negirajući da su ikad rekli Vjerujte svim ženama.
Članak u New York Timesu, koji je napisala Susan Faludi, iznosi nevjerojatnu tvrdnju da je Vjerujte svim ženama “desničarska zamka”. Pokušavajući objasniti “kako su feministice zaglavile u odgovaranju” na ono što su govorile godinama, Faludi tvrdi da feministice to uopće nisu govorile. Nakon što je obavila malo detektivskog posla na Twitteru, utvrdila je da su podmukli konzervativci umetnuli riječ “svim”. Onaj pravi slogan glasi Vjerujte ženama, kaže Faludi, a ne Vjerujte svim ženama.
Ovo je, naravno, besramna laž. Feministice su sigurno govorile “svim ženama”. Jednostavna pretraga na Google-u prikazat će brojne primjere koji to potvrđuju. Evo jednog s Kavanaughovog saslušanja. Primijetite gomilu aktivista kako ponosno rasprostiru znak na kojem piše “Mi vjerujemo svim preživjelima”. Možda će nam Faludi reći da su to bili dvostruki agenti u desničarskoj zavjeri. U redu, pretvarajmo se, argumenta radi, da je feministički slogan zapravo trebao glasiti Vjerujte ženama i da je riječ “svim” bila umetnuta u sklopu podlog plana anti-feminističkih snaga na desnici. Čak i u tom fantastičnom scenariju, feministice su još uvijek krive za masivni dvostruki standard.
Prije svega, “svim” se podrazumijeva u Vjerujte ženama. Ako su jednostavno željeli reći da vjeruju Christine Ford ili bilo kojoj drugoj tužiteljici koja nekim slučajem optužuje konzervativca, oni bi jednostavno rekli “Vjerujem Christine Ford” ili kome god drugome. A oni su to i rekli. Ali su također rekli “Vjerujem ženama”. Što podrazumijeva da je ta izjava trebala biti shvaćena općenito.
Štoviše, ako se “svim” nije podrazumijevalo, onda slogan nije poslužio nikakvoj prepoznatljivoj svrsi. Svi su već vjerovali nekim ženama. Nije kao da je bilo ljudi koji su tvrdili da ne bismo trebali vjerovati ženama. Standardna politika, prije MeToo, bila je vjerovati nekim ženama. Ako se žena činila vjerodostojnom i iskrenom i ako je iznijela dokaze koji su podržavali njezinu tvrdnju, mi smo joj vjerovali. MeToo pokret, mašući svojim “Vjerujte ženama” transparentom, trebao je predstavljati odgovor i osudu takvog pristupa. A sad se pretvaraju kao da zapravo potvrđuju isti onaj pristup koji je pokret trebao osuditi.
Faludi tvrdi da niti jedna feministica “ne misli da bismo trebali vjerovati svemu što žene kažu — čak i onome što kažu u vezi seksualnih napada.” Stvarno? Što onda znači Vjerujte ženama? Ako vjerovati ženama ne zahtijeva vjerovanje ženama, što onda zahtijeva? Jill Filipovic, istaknuta feministička spisateljica, podijelila je Timesov članak na Twitteru i na ovaj način sažela njegovu tezu: “Feministice nikad nisu rekle ‘vjerujte svim ženama’ — desnica je umetnula ‘svim’. Feministice govore ‘vjerujte ženama’: to jest, započnite s pretpostavkom da žene govore istinu, umjesto da refleksno sumnjate u njih.”
U redu, dakle, vjerovanje ženama ne znači vjerovati njima — to znači pretpostaviti da je ono što govore istina. Ali nije li to definicija vjerovanja nekome? Nije li to kao pokušati ukazati na razliku između kvadrata i geometrijskog lika s četiri sukladne stranice? To je distinkcija bez razlike. Formulirajte to kako god želite, argument koji su kritičari MeToo pokreta godinama iznosili jest da ne možemo odmah vjerovati optužbama za seksualno zlostavljanje ili pretpostaviti da je to istina.
Doista, trebali bismo refleksno sumnjati u barem neke od optužbi za seksualni napad, osobito onima koje se iznose godinama nakon događaja i tijekom političke kampanje ili saslušanja za potvrdu na Vrhovni sud. Poanta je u tome da bi osoba koja pod tim okolnostima iznosi optužbe morala biti u stanju predstaviti značajnu količinu vrlo čvrstih dokaza. Teret dokazivanja leži na njima. Ako one ne mogu podnijeti teret ili se čak približiti tome, onda bi naš refleks ili pretpostavka trebala biti sumnja. To je odgovoran i racionalan način rukovanja ovakvim slučajevima. Ali upravo to je ona metoda koju su ljudi poput Susan Faludi i Jill Filipovic i sam Joe Biden osuđivali. Oni govore da bismo trebali pretpostaviti istinitost optužbi i staviti teret dokazivanja na optuženog. Točnije, govorili su. Prošlo vrijeme. Sad su odjednom otkrili strast za dokazima i presumpcijom nevinosti.
Oni mogu to prikazati kako god žele i igrati se kakvih god igrica riječi žele, ali ništa od toga neće promijeniti ili sakriti njihovo besramno, gnjusno licemjerje.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
