“Jedna smrt je tragedija; milijun smrti je statistika.” Ovaj jezgroviti aforizam — čije se inačice pripisuju raznim povijesnim ličnostima, uglavnom Josifu Staljinu — ključan je za razumijevanje histerije koja je dominirala u prvoj polovici 2020. godine u SAD-u.
Njegovo značenje čini se dovoljno jednostavnim: smrt je samo bitna toliko koji su bitni oni koji umiru. Prema tome, ako umre samo jedna osoba — ali poznajete (i vjerojatno volite) tu osobu — takva smrt postaje “tragična”. Suprotno tome, bez obzira koliko astronomski bio njihov broj, smrti bezimenih i bezličnih osoba ne nose nikakav “intimni” — to jest, nikakav emocionalni ili sentimentalni — faktor. One su samo “statistika”. (Ovo potonji pogled potkrepljuje činjenica da je smrt neizbježna i dolazi na bezbroj načina. Stoga, zašto biti opsjednut ili šokiran njima — osobito kad je riječ o strancima?)
Povezanost komunističkog diktatora Josifa Staljina s aksiomom “jedna smrt je tragedija; milijun smrti je statistika” često se navodi danas kako bi se objasnio način na koji je uspio ubiti milijune svojih vlastitih ljudi. Uvidjevši da su njegove žrtve uglavnom ostale neimenovane i bezlične, pobrinuo se da se njihove inače tragične smrti prikažu kao puka i neizbježna statistika.
Ironično, iako bi ovo bio primjer kako diktator može prikazati svoja dijabolična djela benignima, od početka 2020. godine u SAD-u se koristi obrnuta taktika: relativno malo smrti koje bi, kao i mnoge prije njih, mogle ostati statističke, predstavljene su kao osobne tragedije u svrhu zastrašivanja, demoraliziranja i demoniziranja Amerike.
Kako bi se ovo shvatilo, osoba najprije mora svoje emocije staviti na stranu i objektivno razmotriti neke činjenice (tj., tipovi koji se lako “uznemire” ne trebaju čitati dalje).
Nastupa COVID-19: ako se zadrži u kontekstu, broj života izgubljenih od ovog virusa nije ništa posebno i nije opravdao zatvaranje SAD-a i njegove ekonomije. Zašto? Zato jer je koronavirus samo jedan od mnogih uzroka “smrtnih slučajeva koji su se mogli spriječiti” u SAD-u. Kao što smo raspravljali ovdje, oko milijun Amerikanaca umire svake godine od sprječivih uzroka — što znači uzroka koji se, često više od koronavirusa, lako sprječavaju, ali nisu spriječeni. Iako su te smrti eksponencijalno brojnije od onih uzrokovanih koronavirusom, mediji nikad ne progovore ni riječ o njima; one su puka i neizbježna “statistika”.
Zašto ovaj disparitet? Zašto nam pružaju imena, lica i priče onih koji su umrli od koronavirusa — ali nikad ne govore o milijunima koji su umrli od ostalih sprječivih uzroka, uključujući od sličnih bolesti (poput obične gripe, koja godišnje odnese gotovo 80.000 američkih života)? Zašto nam konstantno prikazuju crvenu traku na svakom zaslonu s vijestima koja bilježi svaki pojedinu smrt uzrokovanu koronavirusom — ali nikad ne prikazuju sličan grafikon onih milijuna više koji su umrli od drugih sprječivih uzroka? Zašto ne bismo imali stalni grafikon koji bi nam pokazivao koliko Amerikanaca umire godišnje — gotovo tri milijuna 2018. godine ili 7.708 svaki dan — i kako oni umiru?
Ukratko, svaka smrt od koronavirusa namjerno se pretvara u osobnu tragediju, dok milijuni smrti od sličnih sprječivih i ponekad tragičnijih uzroka u SAD-u — 40.000 od prometnih nesreća, 41.000 od pasivnog pušenja, popis ide u nedogled — ostaju statistikom; stvari s kojima jednostavno naučimo živjeti.
Onda je tu incident s Georgeom Floydom: tijekom uhićenja crnog muškarca, bijeli ga je policajac ubio. Amerika je od tog vremena u plamenu; slušajući medije, mogli biste pomisliti da je rasizam toliko utjelovljen u Americi da posvuda po njezinim ulicama policija nasumično hvata, muči i ubija crne muškarce. Sukladno tome, rasprostranjeno nasilje, pljačke, paleži, uništenje i dekapitacija američkog naslijeđa — čak i “aneksija” teritorije u Seattleu — neizbježna su reakcija koja se strpljivo mora otrpjeti.
A opet, ironija ostaje: ako su crni životi važni — i oni to sigurno jesu — ne bismo li trebali započeti sa spašavanjem eksponencijalno više crnih života izgubljenih od ruku drugih crnaca. Svake godine, na ulicama američkih gradova crnci ubiju nekoliko tisuća drugih crnaca; samo između 1979. i 2014. godine, crnci su ubili 324.000 drugih crnaca. Doista, samo prošli vikend, 85 njih je upucano, a 24 su umrla — uključujući 3-godišnju i 13-godišnju djevojčicu — samo u Chicagu.
A opet, ovo je tabu tema u medijima: ove tisuće bespotrebno i tragično izgubljenih crnih života predstavljaju statistiku.
Znači li to da treba ignorirati smrti koje uzrokuje policija ili nove bolesti? Naravno da ne; na njih se treba obratiti i obraća im se pažnja — i to je dobra stvar. Poanta je ovdje da, kad god su mediji opsjednuti s jednom vrstom smrti — dok ignoriraju ostatak — oni jasno imaju agendu: u ovom slučaju, sijati strah, mržnju i podjelu.
Josif Staljin je znao kako to funkcionira; isto kao i njegovi neo-marksistički nasljednici u Americi.
