Prošli tjedan turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio da će 24. srpnja Aja Sofija, tisuću godina jedna od najpoznatijih i najznačajnijih crkava kršćanskog svijeta, ponovno postati džamija. Dosad su ostaci zvaničnog kršćanstva šutjeli. Ali ova uvreda vjeri koja predstavlja jedan od stupova na kojima je zasnovan Zapad otkriva koliko je štetna bila povijesna amnezija i umirujući dvostruki standardi koji su kompromitirali naš odgovor na izazov islamskog džihadizma.
Sve donedavno, Turska je bila primjer dubioznog globalističkog konsenzusa da su liberalna demokracija i kapitalizam slobodnog tržišta sudbina čitavog čovječanstva, uključujući muslimane. Godine 1923., osnivač Kemal Atatürk stvorio je Tursku kao modernu zapadnu nacionalnu državu, u kojoj je religija bila odvojena od sekularne vlade. On je ukinuo kalifat, zatvorio islamske sudove, dao ženama jednaka prava u razvodu i nasljedstvu, dozvolio im pravo glasa, ograničio šerijat na religiju i sekularizirao obrazovanje za žene kao i za muškarce. Godine 1934., Aja Sofija pretvorena je u muzej kao dio Atatürkovog programa prepoznavanja predmuslimanske turske povijesti i jačanja turskog modernog globalnog identiteta i prestiža.
No, tijekom godina, za održavanje ovog modernizirajućeg, sekularnog programa suočenog s tradicionalnijim i konzervativnijim muslimanskim masama i njihovim nezadovoljstvom bila je potrebna vojska. Započevši kao gradonačelnik Istanbula 1994. godine, Erdoğan je postao njihov prvak, a kao predsjednik on je napustio Atatürkov demokratski, sekularni program: Zatvorio je više novinara od bilo koje druge zemlje i izgradio 17.000 novih džamija. Gotovo stoljeće napora pomirenja islama i liberalne demokracije propalo je pod sve snažnijom Erdoğanovom islamizacijom. Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju važan je znak njegovog uspjeha i gesta prkosa “međunarodnom redu utemeljenom na pravilima”.
I to je, također, odbacivanje vjerovanja Zapada da bi pretvaranje većinski islamskih država u sekularne liberalne demokracije, ono za što smo uzaludno potrošili živote i resurse pokušavajući učiniti u Iraku i Afganistanu, moglo ublažiti materijalističke i političke disfunkcionalnosti za koje su idealistički međunarodni lideri tvrdili da su kreirale džihadski terorizam. Ovo uvjerenje predstavlja kolosalni neuspjeh imaginacije, omogućen odbijanjem ozbiljnog shvaćanja tradicionalnih doktrina, svetih pisama, sudske prakse i ponašanja dokumentiranih u 14. stoljeća islamske povijesti.
Jedna konstanta te povijesti jest sveobuhvatna uloga koju islam igra u muslimanskim društvima i dubina vjerskog zanosa koja je gotovo izumrla na kršćanskom Zapadu, gdje je kršćanstvo otjerano s javnog trga i potisnuto u privatni i, tijekom praznika, komercijalni život. Suprotno našem fokusiranju na materijalne uzroke koji objašnjavaju povijesne i političke promjene, kao što je Bernard Lewis napisao, islamski “najkarakterističniji, najznačajniji i najoriginalniji politički i intelektualni odgovori [na islamsko povlačenje pred Zapadom] bili su islamski. Oni su se bavili problemima vjere i zajednice koju su preplavili nevjernici.”
S obzirom na taj fokus na vjeru, Lewis također piše: “U većini islamskih država, religija ostaje glavni politički čimbenik”, jer su “većina muslimanskih zemalja još uvijek duboko muslimanske na onaj način i smisao na koji većina kršćanskih zemalja više nisu kršćanske.” S obzirom na to koliko je Zapad sekulariziran, mi odbacujemo vjeru i njezine doktrine te tražimo materijalne, ekonomske, političke ili psihološke uzroke džihadskog terorizma i nasilja, od nedostatka ekonomskog razvoja do opravdanog bijesa zbog Zapadnih grijeha poput imperijalizma, kolonijalizma i modernih verzija poput globalizma.
Štoviše, naše moderno civilizacijsko samopreziranje dovodi nas do prihvaćanja tih razloga, čak i do točke opravdavanja duge islamske povijesti nasilja u ime Alaha i oblikovanja islama, kao što su to učinili predsjednici obje stranke, kao “religije mira”. Ova loša navika objašnjava i relativnu ravnodušnost zapadnih političara i svećenika prema Erdoğanovoj najavi da će jedno od najslavnijih i najljepših kulturnih blaga, koje su već djelomično oskrvnuli njegovi prvi osvajači 1453. godine, biti pretvoreno u mjesto obožavanja vjere koja je tisuću godina napadala, pljačkala, okupirala i porobljavala Zapadnjake i koja još danas nastavlja ubijati i porobljavati kršćane.
Ovo odbacivanje vjere također je dovelo do dvostrukog standarda u odgovoru Zapada na događaje. Zbunjeni multikulturalizmom i njegovim plemenito-divljačkim fantazijama o egzotičnom “drugom”, mi istiskujemo Zapadne grinje i gutamo čitava stada ne-Zapadnih deva. Crkve diljem kršćanskog svijeta se vandaliziraju ili uništavaju uz gotovo nepostojeću reakciju naših političkih i crkvenih vođa. Ali umrljajte jednu džamiju s grafitima i strastvena osuđivanja “rasizma” i “islamofobije” danima će odjekivati u eteru i na mreži.
Slično tome, jedva prolazi dan kad ne čujemo žestoke pritužbe o izraelskoj “ilegalnoj okupaciji” njegove tradicionalne domovine kao što je dokumentirano u povijesnim spisima, natpisima i arheološkim nalazima. No rijetko, ako ikad, čujemo da je Turska ilegalno okupirala i kolonizirala sjeverni Cipar, etnički očistivši ciparske Grke; uništila, opljačkala i vandalizirala više od 550 crkava; i do dana današnjeg odbija izvijestiti Grke o sudbini više od 2.000 njihovih sunarodnjaka koji su nestali tijekom invazije.
Najgore od svega, mi dozvoljavamo izgradnju džamija u Zapadnim zemljama, pažljivo ih štiteći, iako su mnoge od njih centri džihadističkih regrutiranja i indoktrinacije. Samo Njemačka ima 2.400, od kojih 900 kontrolira Turska. A opet, Saudijska Arabije neće dozvoliti niti jednu jedinu crkvu na svom teritoriju, a propovijedanje kršćanstva kažnjava smrću. Druge muslimanske zemlje ograničavaju, prema šerijatskom zakonu, broj i veličinu kršćanskih crkava, koje su česte mete vandalizma ili uništenja. Turska i dalje zabranjuje nove crkve, iako je prije nekoliko godina dopustila izgradnju nove crkve — prve u 90 godina.
Možda ništa bolje ne ilustrira ovaj posramljujući dvostruki standard poput kontinuirane arapske kontrole Brda hrama u Jeruzalemu. Kao najsvetijem mjestu judaizma, njemu je strogo zabranjen pristup Židovima tijekom okupacije Jordana, kao što je bio i Starom gradu. Oskvrnuto je četrdeset do pedeset tisuća nadgrobnih spomenika na groblju Maslinske gore, od kojih su neki korišteni za popločavanje nužnika, a također je uništeno i 56 sinagoga.
A opet, usprkos ovom zapisu uništenja i prezira, nakon Šestodnevnog rata 1967. godine i ponovnog izraelskog osvajanja Jeruzalema, Izraelci nisu samo dopustili preživljavanje dvije džamije na Brdu hrama, već su dozvolili Arapima značajnu kontrolu na samim Brdom. Još gore, 1996. godine ispod Brda hrama izgrađena je nova džamija i molitvena dvorana na ostacima Solomonovih staja, a tijekom građevinskih iskapanja na tisuće je dragocjenih artefakata još iz doba Prvog hrama prezirno odbačeno u dolinu Kidrona zajedno s iskopanom zemljom. Izraelski arheolozi godinama su iz gomile zemlje morali prosijavati 1.000 drevnih predmeta poput novčića, natpisa, građevnih kamena iz dvaju hrama i raznog alata.
Konačno, ovaj kratkovidni i posramljujući dvostruki standard manifestira se u korištenju “imperijalizma” i “kolonijalizma” kao epiteta za delegitimizaciju Zapada i Izraela, koji se u arapskoj propagandi rutinski karakteriziraju kao Zapadne kolonijalne i imperijalističke ispostave. Ova loša navika osobito je zgražavajuća ako uzmemo u obzir dugogodišnji islamski zapis imperijalističkih osvajanja, kolonizacije i okupacije: U jednom su trenutku bile okupirane tri četvrtine Rimskog Carstva koje je tada bilo poznato kao Kršćanski svijet. Od početka su, kao što piše povjesničar Efraim Karsh, muslimanske vojske “djelovale na tipičan imperijalistički način … pokoravanje autohtonog stanovništva, koloniziranje njihovih zemalja i eksproprijacija njihovog bogatstva i rada.” I dok su Zapadne imperijalne sile napustile gotovo sve svoje kolonije i nastavile pomagati tim narodima u određivanju njihove vlastite političke sudbine, potomci muslimanskih osvajača, kolonizatora i okupatora nastavljaju živjeti i vladati većinom teritorija koji su osvojile stoljećima prije: čitavu Sjevernu Afriku, Siriju, Egipat, Libanon, Jordan, Irak, Tursku, Iran — svi osim posljednjeg bili su grčko-rimski i judeo-kršćanski, tj. proto-Zapadni, gotovo 3.000 godina prije nego što je islam uopće postojao.
Što podiže neka pitanja: Po kojoj se moralnoj računici imperijalizam i kolonijalizam prošlosti na Zapadu suočavaju sa stalnim osudama i krive za probleme ostatka svijeta, dok nitko ne primjenjuje iste standarde prosudbe i odgovornosti na islam i njegove kolonijalističke i imperijalističke grijehe? Ili zašto povijest Zapadnog brutalnog ropstva ostaje neizbrisiv trag na današnjim Zapadnjacima, dok se mnogo dulja i brutalnija povijest islamskog ropstva, ne samo Afrikanaca, već i milijuna Europljana, rijetko spominje, iako se nastavlja do današnjih dana? Ili zašto militantne feministice brane najbogatije, najslobodnije žene na svijetu od seksističkih “mikroagresija”, dok ignorantski zapadnjački aktivisti ignoriraju, ili čak obožavaju kao egzotični šik, mizoginične običaje i zakone u mnogim muslimanskih zemljama, uključujući poligamiju, pokrivanja, osakaćivanje genitalija, ubojstva iz časti i nejednakost pred zakonom?
Prihvaćanje dvostrukog standarda uvijek je znak slabosti, inferiornosti i straha. Možda mislimo da jednostavno prikazujemo naša plemenita načela i kozmopolitizam, ali naši neprijatelji znaju bolje: Mi prikazujemo civilizacijski neuspjeh hrabrosti i pogani materijalizam koji nam ne želi dopustiti riskirati naš bogati dolce vita životni stil. Baš poput trenutačnog uništavanja američke povijesti, izražene u kipovima i spomenicima, i baš poput klevetničke revizije američke povijesti u svrhu legitimiziranja neliberalne kolektivističke ideologije i njezine nemoguće utopije, slijeganje ramenima — s nekoliko izuzetaka poput državnog tajnika Mikea Pompea — na tursko pretvaranje Aja Sofije u džamiju nagovještava civilizaciju koja više nije spremna braniti se i boriti za svoje ideje, svoju povijest, svoja dostignuća i svoju budućnost.
Riječ za to stanje glasi “pad”.
