Tijekom posljednja dva tjedna, u različitim su se dijelovima zemlje mogla vidjeti dva poznata prizora. U Buffalu je na zahtjev prosvjednika uklonjen još jedan kip Kristofora Kolumba. On se pridružuje desecima drugih kipova i spomenika naših povijesnih heroja koji su uklonjeni prema zahtjevima rulje ili koje je jednostavno srušila sama rulja.
U međuvremenu, u Minnesoti, otkriven je još jedan mural Georgeu Floydu. Ovaj se pridružuje sve većem broju drugih Floydovih murala diljem nacije i širom svijeta. A murali predstavljaju samo jedan od načina na koji je naše društvo odalo počast Floydu. Ulice su neslužbeno imenovane po njemu, a uskoro možda uslijede i sveučilišne zgrade. Nancy Pelosi predala je Floydovoj obitelji preklopljenu američku zastavu — gesta koja je češće rezervirana za obitelji palih ratnih heroja — a senatski su demokrati u tišini klečali osam minuta u njegovu čast. Mjesto na kojem je Floyd umro postalo je nešto nalik svetoj zemlji koju pohode hodočasnici kako bi bili kršteni i nekim čudom izliječeni.
Ovdje je potrebno naglasiti da se sve to radi kako bi se slavilo čovjeka Georgea Floyda. To je preraslo puko govorenje protiv njegove smrti. Sad nam govore da moramo poštovati samog Georgea Floyda. I to nam govore upravo u trenutku kad nam također govore da moramo prestati štovati ljude poput Kolumba, Thomasa Jeffersona, Georgea Washingtona i ostale povijesne ikone.
Ali ako se grijesi povijesnih ličnosti moraju iskopavati i ako ti grijesi predstavljaju dovoljan razlog da ih bacimo na hrpu pepela povijesti, onda se čini jednako pošteno pogledati biografiju Georgea Floyda i vidjeti je li on zapravo vrijedan svih tih spomenika i memorijala. Thomas Jefferson i Kristofor Kolumbo očigledno ne zadovoljavaju taj test, usprkos njihovim postignućima koja su promijenila i oblikovala svijet. A što je s Floydom?
Ako je George Floyd ikad postigao bilo što vrijedno spomena — a kamoli nešto što se podudara s postignućima danas prezrenih, gore spomenutih povijesnih ličnosti — nije nam o tome ništa rečeno. Ono što znamo jest da je, usprkos očajničkim pokušajima medija da ga prikažu u što povoljnijem svjetlu, bio kriv za počinjenje nekih doista užasnih zlih činova. Njegov podugačak kriminalni dosje uključuje relativno sitne zločine poput ometanja privatnog posjeda, ali također i oružanu pljačku protiv žene. Evo detalja tog zločina, koje nam je pružio Snopes (teško desničarski medij):
Prema izjavi policajaca o vjerojatnom uzroku, koja je često temelj tužiteljeva slučaja protiv osumnjičenih, incident (na dan 9. kolovoza 2017. godine) se odvijao ovako: Dvije odrasle osobe, Aracely Henriquez i Angel Negrete i tek prohodalo dijete boravili su u kući kad su začuli kucanje na ulaznim vratima. Kad je Henriquez pogledala kroz prozor, vidjela je muškarca “obučenog u plavu uniformu” koji je rekao da je “iz uprave vodovoda”. Ali kad je otvorila vrata, shvatila je da je muškarac slagao i pokušala ga odgurnuti od vrata. Nakon toga, izjava glasi:
Međutim, ovaj muškarac je držao vrata otvorenim i spriječio je da to učini. U tom je trenutku ispred stana tužitelja prišao crni Ford Explorer iz kojeg su izišla petorica drugih crnih muškaraca i krenula prema ulaznim vratima. Najveći od tih osumnjičenika nasilno je ušao u stan, prislonio pištolj na trbuh tužiteljice i prisilio je u prostor dnevnog boravka stana. Veliki osumnjičenik je potom nastavio pretraživati stan dok je drugi naoružani osumnjičeni čuvao tužiteljicu, koju je taj drugi naoružani osumnjičeni udario u glavu i bočna područja sa svojim pištoljem nakon što je ova vrisnula u pomoć. Dok su osumnjičeni pregledavali stan, tražili su od njih drogu i novac, a tužiteljica Henriquez je rekla da takvih stvari nema u stanu. Osumnjičeni su potom uzeli nešto nakita zajedno s mobitelom tužiteljice prije nego su pobjegli s mjesta događaja u crnom Ford Exploreru.
Floyd, koji je pokopan u zlatnom lijesu na sahrani kojoj su prisustvovali dostojanstvenici iz čitave zemlje, kriv je zbog nasilnog ulaska u kuću žene, držanja pištolja na njezinom trbuhu ispred njezinog djeteta i pljačku. To nije mali prijestup. To je čin podle zloće i onaj koji je bez imalo sumnje trajno traumatizirao žrtvu i njezino dijete. Zamislite kako se ta žena osjeća kad sad prođe pored murala s licem njezinog napadača. Ne može se nikako zaobići činjenica da je Floyd bio čovjek koji je napao i brutalizirao nevine osobe. A te nevine osobe su još uvijek žive, sad prisiljene da iznova proživljavaju svoju traumu i gledaju kako čitavu svijet sipa hvale i dodvorava se čovjeku koji je to uzrokovao.
Inzistira se na tome da se Floyd reformirao. Čak i ako je to istina, reformacija u kasnijem životu nije bila dovoljna da oslobodi krivnje druge mrtve ljude koje je posthumno otkazala rulja. Ali ionako postoje razlozi da se sumnja u tu tvrdnju. Uostalom, Floyd je bio nadrogiran i pun metamfetamina i fentanila te je pokušao uvaliti krivotvorene novčanice nekoliko trenutaka prije svoje smrti. To ne izgleda kao ponašanje čovjeka koji je došao na ravan i uzani put.
Moglo bi se s pravom tvrditi da Floydovi zločini neće imati učinak nečega poput omogućavanja ropstva, koje je bilo sustav užasne i dehumanizirajuće eksploatacije u kojem su sudjelovali ili su ga odobrili neki od naših povijesnih heroja. Ali zašto bi grijesi mrtvih morali biti povijesno važni kako bi opravdali uništenje njihovih spomenika i memorijala? Nije li za grijeh dovoljno da jednostavno bude zao i zloban? Uz to, većina ličnosti koje su se našle metama rulje također su učinile mnoga dobra dijela i postigle vrlo velike stvari. Mi gradimo spomenike kako bi slavili upravo te aspekte njihove priče. Floyd možda nije učinio ništa povijesno loše, ali nije učinio niti ništa povijesno dobro. On je bio duboko manjkavi muškarac koji je učinio najmanje jednu užasno zlu stvar da bi potom umro od ruku Države nakon što je počinio zločin. Ako to na neki način prelazi letvicu memorijalizacije, onda Jefferson, Washington, Lincoln i ostali prelaze tu letvicu daleko dominantnije.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
