Ako ste kojim slučajem čuli kolektivne vriskove gotovo orgazmičkog divljenja i uživanja koji su prošlog petka odjekivali od mora do sjajnog mora, to je bilo zato što je Beyonce izdala novi album. Vriskovi su dolazili od glazbenih kritičara i ostalih u medijima koji žele da znamo kako je “Black Is King” vrlo vjerojatno najveće umjetničko dostignuće svih vremena, s kojim se mogu mjeriti samo ostali albumi Beyonce i koji zajedno čine katalog glazbe toliko zadivljujuće i nadahnjujuće da bi Beethoven, kad ne bi bio gluh i također mrtav, pao u očaj nakon što bi shvatio da nikada neće moći proizvesti nešto toliko srceparajuće lijepo.
Najnovija ponuda kraljice Bey — objavljena kao vizualni album na Disney+ kao popratni komad prošlogodišnjem očajnom remakeu “Kralja lavova” i također kao tradicionalni album na iTunesu — je, prema NPR-u, “raskošna potraga za božanskim identitetom”, koja “duboko odzvanja”. Kritičari u New York Timesu bili su van sebe od radosti, koristeći riječi poput “nedodoljivo” i “ekstravaganca” te uspoređujući Beyonce s “izlazećim suncem”. AV Club proglasio je pop album inspiriran Disneyevim animiranim filmom “neobuzdanom proslavom”. Mashable je izjavio kako je Beyonce “jedini umjetnik koji postoji na njezinoj razini”. Ona je, jednom riječju, “čarobna”. Zadivljeni kritičari razbacivali su se frazama poput “počast njezinoj umjetnosti” i “vrhunskom crnačkom umjetnošću“. Čini se kako su se svi složili da je “Black Is King” remek-djelo.
Slučajno, isto su nam govorili i za njezin posljednji album. I onaj prije njega. I sve ostale, sve tamo do njezinog prvog albuma iz 2003. godine, koji je također bio remek-djelo. Jedina moguća iznimka bio je njezin istoimeni peti album koji je bio samo “blizu remek-djela“. Pa, čak i kraljica ponekad ima slobodne dane.
Jedina stvar efuzivnija od pohvala koje Beyonce prima za svoju glazbu su pohvale koje prima za to što jednostavno postoji. Članak u W Magazineu, napisan kako bi je obranio od optužbi da ne piše svoju vlastitu glazbu, inzistira da je pop zvijezda “izuzetno ljudsko biće u svemu što pokuša”. Onako usput, obrana glasi da ne piše svoju vlastitu glazbu, ali je “uključena” u proces. Doista je potrebna izuzetna žena kako bi bila uključena u pjesmu koju pjeva. Drugi članak naziva Beyonce “nezamjenjivom silom koja nadahnjuje promjenu”. Na drugim mjestima je nazivaju “najvećom umjetnicom desetljeća” i, iz one bezvremenskije perspektive, “božicom“.
Poanta je jasna. Beyonce je izvanredna umjetnica, izvanredna žena, izvanredno ljudsko biće i sve što radi je jednako izvanredno. To je Službena pozicija o Beyonce američkog društva i neslaganje se neće tolerirati. Oni rijetki koji se usude počiniti neizreciv grijeh ne vriskanja od radosti svaki put kad Beyonce nešto učini ili kaže su, kako nam govore, “rasisti”. Njezina kolegica Lana Del Ray bila je prisiljena braniti se od optužbi za rasizam nakon što je ponudila blagu kritiku Beyonce, budući da, prema masama obožavatelja, ne biste mogli imati bilo koji razlog ne voljeti ijedan aspekt Beyonce ili njezine glazbe osim ako jednostavno općenito mrzite sve crne ljude. To je jedino objašnjenje.
Ili možda nije.
Dopustite mi da ponudim još jedan potencijalni razlog da osoba bude malo manje očarana Beyonce od gore spomenutih kritičara: ona jednostavno nije toliko dobra. Ona nije zapanjujući umjetnički genij, bez obzira na to koliko nas često poučavaju da je smatramo takvu. Doista, njezina glazba je prilično isprazna pop vožnja. Ona nije osobito inovativna i zasigurno nije pronicljiva. Jedna od najpopularnijih pjesama na njezinom najnovijem albumu — nevjerojatna pjesma i najbolja na albumu, kaže Billboard — zove se “Mood 4 Eva”. Stihovi pjesme su upravo ono što biste očekivali od pjesme koja namjesto riječi koristi broj. Evo početnog stiha Beyonce:
I know my enemy prey on me, so pray for me
Tick, tick, wait on it
I’m keepin’ down my body count
I’m finessin’ like a trap bounce, a trap bounce, yeah
‘Cause every day above ground is a blessing
I done leveled up now, view panoramic
None of my fears can’t go where I’m headed
Had to cut ’em loose, now I’m loose, break the levee, yeah
I’m ’bout to flood on ’em, flood on a sinner
The rain and thunder gon’ fall, go Mutumbo, no, no center
You can’t dim my light
Ova pjesma ima 14 koautora teksta. Doduše, to je praktički Vergilije u usporedbi s njezinim ranijim stihovima — “bow down b*tches, bow, bow down b*tches, bow down b*tches, bow, bow down b*tches” iz pjesme “Bow Down”, pada na pamet — ali vrlo je teško vidjeti kako se ovo uzdiže na razinu remek-djela.
Mogli biste tvrditi da se njezina glazba, osobito na ovom najnovijem albumu, ocjenjuje jednako na osnovi popratnih vizuala kao i na samoj pjesmi. U redu, ali vizuali su prilično standardni za moderne glazbene spotove. Ona je sigurno dobra plesačica, ali čak i kao plesačica ona ne radi ništa što druge mlade pop dive ne mogu. Michael Jackson je bio genijalan plesač jer je redefinirao umjetničku formu i kretao se na načine koji su se činili gotovo fizički nemogućim. Beyonce to ne radi. Ona ne radi ništa osobito vrijedno pažnje. Ona dostavlja proizvod koji je, vizualno i zvučno, savršeno prihvatljiv ulazak u već postojeći žanr. Njezino plesanje i pjevanje je dobro, dok se njezini stihovi i poruke koje nose općenito kreću na granici bljutavog i odvratnog. Drugim riječima, ona radi pop glazbu. Ništa manje i sigurno ništa više.
Volio bih da mogu reći da je ovaj pokušaj pretvorbe pjevačice “Single Ladies” u pop verziju Michelangela bilo samo glupo i iritirajuće. Naravno, to su obje stvari, ali je također toksičnije od toga. O kulturi možete prosuditi u mnogočemu prema njezinom najslavnijem umjetničkom djelu. A ljudi unutar kulture će sami sebe prosuditi u mnogočemu kroz tu istu leću. Naša umjetnost je priča koju pričamo o sebi samima. To je način na koji se nosimo s problemom postojanja. To je način na koji tražimo one dublje istine. Postoji razlog zašto su umjetnost i religija neraskidivo povezani još od zore civilizacije.
Kad već govorim o Michelangelu, ljudi Italije 16. stoljeća mogli su zakoračiti u Sikstinsku kapelu, gledati u čudu i osjetiti sebe i svoje duhove uvučene u ljepotu koja je bila, i još uvijek jest, doista trancendentna. To se prilično razlikuje od iskustva koje moderni Amerikanci imaju kad slušaju Beyonce kako pjeva: “Can you eat my skittles, it’s sweetest in the middle” (iz pjesme “Blow”, 2013.) Glazba Beyonce je, baš kao i većina pop muzike, zabavna i privlačna u najboljem slučaju. U najgorem, ona je toliko ružna i glupa da izaziva očaj.
Poanta nije u tome što naša kultura nema velika umjetnička djela. Glazbenici su nam u posljednjih nekoliko desetljeća pružili mnoga autentična remek-djela, a geniji u ostalim medijima poput filma i televizije proizveli su djela koja će izdržati test vremena. Ali umjetnička djela koja smo odlučili uzdignuti na najviše razine i najglasnije hvaliti su umjetnička djela koja će najviše utjecati na nas — i osobito na našu djecu — i definirati naše doba. Pretpostavljam da je prikladno da Beyonce ima tu čast, budući da je naše doba glasno i ekstravagantno, ali isprazno u svojoj srži i ne toliko impresivno koliko se čini na površini. Ako je Beyonce naša kraljica, naša carica, onda netko mora reći da carica nema odjeću (i to, većinu vremena, doslovno).
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
