Kao što je to učinila i na drugim mjestima gdje “ekstremisti” napadaju umjerene ili kršćane — od Sirije do Libije i Nigerije — Turska predvodi još jedan džihad, ovaj put protiv kršćanske Armenije.
Kontekst: Nedavno su izbile borbe u regiji Nagorno-Karabah, koja graniči s Armenijom i Azerbejdžanom. Iako je etnički armenski, nakon raspada SSSR-a taj je teritorij dodijeljen muslimanskom Azerbejdžanu. Od tog su vremena izbijala povremena neprijateljstva i okršaji, iako ovaj trenutačni, u slučaju da se ne ugasi — azerbejdžanska bespilotna letjelica srušena je iznad armenskog glavnog grada i Azerbejdžan prijeti bombardiranjem nesigurne armenske nuklearne elektrane — može imati ozbiljne posljedice, uključujući na međunarodnom planu.
Radeći ono u čemu je najbolja — financiranje, sponzoriranje i transportiranje terorista u problematična područja — Turska je pogoršala, ako ne i izazvala ove napetosti. Nekoliko izvješća i svjedočenja, uključujući ono neovisnog francuskog novinara, potvrdilo je da Turska usmjerava džihadističke skupine koje su djelovale u Siriji i Libiji — uključujući Hamza diviziju, postrojbu pro-Muslimanskog bratstva koja je u zatvoru držala gole seksualne robinje — na ovo najnovije poprište sukoba.
O “kvaliteti” ovih nadolazećih “boraca za slobodu” — kao što su ih Zapadni mainstream mediji, osobito tijekom Obamine ere, običavali nazivati — svjedoče i njihovi pokušaji provođenja šerijata, islamskog zakona, na nekim od svojih sekulariziranijih domaćina u Azerbejdžanu.
Nakon pitanja “Zašto se Turska vratila na Južni Kavkaz 100 godina [nakon raspada Osmanskog Carstva]?”, Nikol Pašinjan, armenski premijer, odgovorio je u izjavi: “Kako bi nastavila Armenski genocid.” To je referenca na dobro poznati masakr otprilike 1,5 milijuna Armenaca, 750.000 Grka i 300.000 Asiraca — ukupno 2,5 milijuna kršćana — koje su Turci poklali u ime džihada.
Iako je Pašinjan u pravu kad karakterizira najnovija neprijateljstva kao odraz turskih pokušaja “nastavljanja Armenskog genocida” iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća, kontinuitet turskih napada na Armeniju seže više od tisuću godina unatrag, kad su Turci prvi put očistili Armence iz njihove drevne domovine, također u skladu sa svojom džihadističkom ideologijom.
I onda i sad, u tome su sudjelovali Azerbejdžanci. Tijekom jednog od džihada na Armeniju u jedanaestom stoljeću, srušen je, ismijan i oskrnavljen veliki križ drevne crkve, da bi potom kao trofej bio poslan kako bi ukrasio džamiju u Azerbejdžanu; nedavno su pak, ovog prošlog ljeta, nakon izbijanja neprijateljstva Azerbejdžanci okružili armensko veleposlanstvo u Washington D.C.-u skandirajući o džihadu.
Armenski premijer nastavlja:
Međutim, za Tursku nastavak genocidne politike nije samo sredstvo implementiranja armenofobije, već također predstavlja pragmatični zadatak. Armenija i Armenci s Južnog Kavkaza posljednja su prepreka na putu nastavka turske ekspanzije prema sjeveru, sjeveroistoku i istoku te ostvarenju njezinog imperijalističkog sna.
To više nije samo pitanje Karabaha, niti je sigurnosno pitanje armenskog naroda. To je sad pitanje međunarodne sigurnosti i danas armenski narod također brani međunarodnu sigurnost, preuzimajući na sebe ono što bi mogla biti nova povijesna misija.
Drugim riječima, on govori da samo kršćanska Armenija (Gruzija bi također bila uključena) stoji između Turske i nekakve vrste ujedinjenja s mnogim muslimanskim nacijama na istoku (“Stanovima”, npr. Turkmenistan).
Svakako ne treba sumnjati u turske ambicije. Bilo da je to citiranje najsadističkijih džihadista u povijesti kao paragona vrline i imitacije ili pretvaranje Aja Sofije u džamiju ili pomaganje u destabilizaciji umjerenih muslimanskih vlada i klanje kršćana sa svojim džihadističkim militantima, turski imperijalistički snovi o ponovnom oživljavanju Osmanskog Carstva sve su češće izloženi.
Glavni urednik Yeni Safak, turskih novina, nedavno je upravo to tražio u članku djelomično naslovljenom “Turska je sad globalna sila. Vrijeme je za uzdizanje Azerbejdžana”. Nakon što je rekao da je Turska uzela “stoljetnu stanku” od svojih “geopolitičkih” ambicija i svog “uma graditelja regije koji je na zemlji osnovao vrlo moćna carstva”, turski je dnevnik tvrdio da “Naš cilj nije širenje sukoba, već nadoknaditi, ponovno vratiti ono što nam s pravom pripada”.
Usprkos svemu tome i kao što je to bilo tijekom Obamine uloge u “Arapskom proljeću”, SAD su se našle na strani džihada, čak i ako je to nenamjerno. “Međunarodna zajednica, osobito američko društvo”, upozorio je Pašinjan, “trebala bi biti svjesna da se za ubijanje Armenaca u ovom sukobu koriste F-16-ice proizvedene u SAD-u”. Budući da su i SAD i Turska NATO članice, Turska nabavlja i koristi protiv Armenaca oružje iz SAD-a.
I tako se povijest nastavlja ponavljati — na sve načine.
