Što se tiče rase, kao i mnogih drugih stvari, američki učenici ne uče povijest. Zapravo, njih se uopće ne podučava; njih se indoktrinira. S antiamerikanizmom.
Svrha ovih podučavanja o rasi u američkim školama jest izazivanje prezira prema Americi. Oni se, stoga, “podučavaju” lažima New York Timesovog “Projekta 1619.” — da su Sjedinjene Države osnovane u svrhu očuvanja i zaštite ropstva — i takvih djela kao što su “Bijela krhkost” Robin DiAngelo.
Dakle, što bi zapravo američke škole trebale podučavati o rasi?
One bi, naravno, trebale podučavati svoje učenike o ropstvu i rasizmu.
Ali, ako su istina i moralna jasnoća imalo važni, učenici također trebaju učiti da je ropstvo bilo univerzalno. Stoga bi trebali učiti o muslimansko-arapskom ropstvu, ropstvu među Afrikancima, ropstvu među Indijancima Sjeverne i Južne Amerike i ropstvu u Aziji i Indiji.
Oni bi naučili da je Zapad, počevši od Engleske i Amerike, bio taj koji je ukinuo ropstvo. I naučili bi da su abolicionisti u velikoj većini bili religiozni kršćani, nadahnuti Biblijom i judeo-kršćanskim vrijednostima.
Oni bi naučili da je, za razliku od robova pod arapsko-muslimanskom vlašću, većini crnih robova u Americi bilo dozvoljeno imati djecu i formirati obitelji. Oni bi čitali knjigu Herberta Gutmana “Crna obitelj u ropstvu i slobodi, 1750.-1925.”, o kojoj je New York Times, nakon što je objavljena 1976. godine, napisao: “Gutman je izvršio neizmjernu uslugu zakopavanju ideje da je ropstvo uništilo crnu obitelj.” Za zapisnik, Gutman je bio profesor iz redova ljevice i član Američke akademije znanosti i umjetnosti.
Oni bi naučili da desecima milijuna afričkih robova pod islamsko-arapskom vlašću nije bilo dozvoljeno formirati obitelji (većina muškaraca bila je kastrirana). Oni bi naučili da je u Ameriku prevezeno nekih 340.000 robova, u odnosu na Brazil gdje je prevezeno 12 milijuna. Oni bi naučili da je daleko više crnaca — oko 3 milijuna iz Afrike i s Kariba — dobrovoljno došlo u Ameriku nego su došli kao robovi. Oni bi pročitali članak iz 2005. godine objavljen u New York Timesu pod nazivom “Više Afrikanaca ulazi u SAD nego u doba ropstva”, iz kojeg bi također naučili koliko je Amerika manje rasistička od bilo koje druge zemlje: “Agba Mangalabou, koji je stigao iz Toga 2002. godine, prisjeća je svog iznenađenja kad je preselio ovdje iz Europe. ‘U Njemačkoj su svi znali da sam Afrikanac’, rekao je. ‘Ovdje nitko ne zna jesam li Afrikanac ili Amerikanac.'”
Oni bi također naučili o bijelom ropstvu, od jednog od najvećih ekonomista u posljednjih pola stoljeća, Thomasa Sowella, koji je napisao: “Više bijelaca dovedeni su u Sjevernu Afriku kao robovi nego što je crnaca dovedeno u Sjevernu Ameriku ili u 13 kolonija iz kojih su se formirale. Bijeli robovi su još uvijek bili kupovani i prodavani u Osmanskom Carstvu, desetljećima nakon što su crnci bili oslobođeni u Sjedinjenim Državama.”
Ništa od svega ovoga ne bi se podučavalo kako bi umanjilo zlo transatlantske trgovine crnim robovima, a kamoli opravdalo. Američke školarce bi, naravno, trebalo podučavati o užasima aukcija robova, razdvajanju mnogih obitelji, premlaćivanjima i linčovanjima. Ali ništa u povijesti nije razumljivo bez perspektive.
Što se tiče arapsko-muslimanske trgovine robovima, učenici bi trebali čitati knjigu ganskog profesora i svećenika Johna Azumaha, “Arapsko-islamsko naslijeđe u Africi”, u kojoj je rekao:
“Dok su dva od svaka tri roba prevezena preko Atlantika bili muškarci, proporcije su bile obrnute u islamskoj trgovini robovima. Muslimani su porobljavali dvije žene na svakog muškarca.”
“Dok je stopa smrtnosti robova koji su bili otpremljeni preko Atlantika iznosila do 10%, postotak robova koji su umirali u tranzitu u transsaharskoj i istočnoafričkoj trgovini robovima iznosio je nevjerojatnih 80 do 90%.”
“Dok su gotovo svi robovi otpremljeni preko Atlantika bili namijenjeni poljoprivrednom radu, većina robova kojima je odredište bio muslimanski Bliski istok bila je namijenjena seksualnom iskorištavanju, kao konkubine i za vojnu službu.”
“Dok su u Amerikama robovi imali mnogo djece, od kojih su milijuni njihovih potomaka danas državljani Brazila i Sjedinjenih Država, preživjelo je vrlo malo potomaka robova koji su završili na Bliskom istoku.”
“Dok se većina robova koji su otišli u Amerike mogla ženiti i imati obitelji, većina muških robova koji su završili na Bliskom istoku bila je kastrirana, a većina djece ropkinja ubijena je pri rođenju.”
Oni bi čitali neke od omiljenih ljevičarskih “Amerika-je-rasistička” knjiga, poput nacionalnog bestselera “Bijela krhkost”. Ali, za razliku od bilo koje škole u Americi koja je zadala tu knjigu kao lektiru, oni bi također čitali njezinu recenziju crnog profesora. U Atlanticu, profesor lingvistike sa Sveučilišta Columbia, John McWhorter, napisao je da je “Bijela krhkost” zapravo “rasistički pamflet. …knjiga umanjuje crne ljude u ime našeg dostojanstva. … Bijela krivnja i pristojnost očigledno je odvratila mnoge ljude od brojnih očiglednih mana knjige. Kao primjer, knjiga DiAngelo obiluje tvrdnjama koje su ili očigledno pogrešne ili bizarno odvojene od stvarnosti.”
Oni bi čitali i slušali razne crne mislioce i autore, a ne samo one koji preziru Ameriku. Evo djelomičnog popisa, po abecednom redu, uključujući jednu od njihovih knjiga:
Larry Elder, “Kakve rasa ima veze s tim?”
Ward Connely, “Stvaranje jednakih”
John McWhorter, “Gubljenje rase”
Deroy Murdock, bilo koja od njegovih brojnih kolumni
Candace Owens, “Zamračenje”
Jesse Lee Peterson, “Protuotrov”
Jason Riley, “Molim Vas, prestanite nam pomagati”
Thomas Sowell, “Intelektualci i rasa”
Shelby Steele, “Bijela krivnja”
Carol Swain, “Otmica”
Clarence Thomas, “Sin mog djeda”
Walter Williams, “Rasa i ekonomija”
Činjenica da su većina ovih brilijantnih mislilaca nepoznati većini Amerikanaca dokaz je pristranosti i površnosti koja prožima američku akademiju i intelektualni život.
Ako pročitaju ove knjige i ako ih podučavaju istinama o rasi koje su iznijete u ovom članku, savršeno je prihvatljivo da čitaju i crne i bijele ljevičare u vezi rase. Zapravo, to bi bilo preporučljivo.
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
