Kako god na kraju ispali predsjednički izbori, jedna stvar je sigurna, polovica zemlje vjerovat će da je čovjek koji službeno sjedi u Bijeloj kući nelegitimni predsjednik.
A tako je bilo kroz cijelo ovo stoljeće.
Kriza predsjedničkog legitimiteta stvarno je započela 2000. godine. Prije toga, ljudi su možda mrzili predsjednika, ali suprotstavljena politička stranka nije inzistirala na njegovoj nelegitimnosti. Nakon toga, svaki je predsjednik tretiran kao nelegitimni kriminalac kojem se treba suprotstaviti i kojeg treba odstraniti.
Dvadeset godina kasnije, demokratska strategija predsjednikove nelegitimnosti dovela je zemlju na rub građanskog rata. Izjava da je predsjednik Bush nelegitiman nije bila samo retorika. Kongresni demokrati borili su se protiv certificiranja izbornih rezultata 2000. i 2004. godine te naveliko govorili o opozivu. Irački rat nije bio taj koji je radikalizirao demokratsko suprotstavljanje Bushu, poput pandemije, već je ionako radikaliziranim demokratima dao opipljivu stvar koja može opravdati njihovu izdaju.
Demokratska doktrina predsjedničke nelegitimnosti promijenila je način rada naše vlade.
Prva dužnost demokratskog Zastupničkog doma postala je javno pokazivanje otpora i neprijateljstva prema nelegitimnom predsjedniku. Predsjednici su na to odgovorili jednostranim donošenjem izvršnih naredbi i drugih radnji. Kolaps odnosa između izvršne i zakonodavne vlasti doveo je do zastoja koji je pogodovao neizabranim dijelovima vlade: sudskom i upravnom.
Republikanci su radili kako bi osiguravali kontrolu nad pravosuđem, dok su demokrati učvrstili svoj stisak nad administrativnom državom. Ali suprotstavljanje konzervativnog pravosuđa, u politici i temperamentu, nasuprot kulturnog rata elita i njihove administrativne države koja je stvarala pravila bila je neravnopravna bitka.
Gubitnici su bili glasači čija je mogućnost utjecanja na pitanja do kojih im je stalo opadala dok su neizabrani dijelovi vlade postajali sve moćniji, a moć glasača bivala sve manja.
Ali američki je narod prema sklonostima i dizajniranom sustavu imao tendenciju podijeliti zakonodavnu i izvršnu vlast između suprotstavljenih političkih stranaka kako bi održao kontrolu nad političkom moći.
Demokrati su na to odgovorili mahnitim planovima za namještanje sustava prikupljanjem glasačkih listića i izbornom prijevarom, za ukidanje izbornog kolegija te dodavanja Washington D.C.-a i Portorika kao država u svrhu zaobilaženja jasne sklonosti birača prema podijeljenom političkom sustavu.
Njihov cilj nije učiniti sustav pravednijim, već namjestiti sustav kako nitko drugi ne bi mogao pobijediti.
Demokrati su na 2016. godinu reagirali sa zahtjevom da im se neke od najvećih kompanija u zemlji, u tehnološkoj industriji i izvan nje, pridruže u borbi protiv predsjednika Trumpa. Rezultirajuća oligarhija konsolidirala je politički pokret i njegove kulturne simpatizere u administrativnoj državi te korporativnoj sferi kako bi objavila rat protiv predsjednika Trumpa i njegovih pristaša koristeći taktike od široko rasprostranjene cenzure na internetu do prisluškivanja i kriminalnih istraga.
Suma ovih napora bila je daljnje udaljavanje od birača i prilaženje oligarhiji.
Ironija oligarhije koja se sastoji od nekih od najmoćnijih muškaraca i žena u zemlji te njihovih korporacija i vladinih institucija koje konsolidiraju vlast pod krinkom borbe za potlačene ima obilje povijesnih presedana. A svi ti presedani su loši.
Oligarhija tvrdi da suprotna gledišta, koje ona naziva “dezinformacijom”, predstavljaju jedinstvenu prijetnju “demokraciji”. Jedinstvenu prijetnju ne predstavljaju dezinformacije, neprijatan govor ili laži, koncept star koliko i samo čovječanstvo, već uzurpacija političke moći neizabrane oligarhije.
Između 2016. i 2020. godine, izbori su potkopani, birači obespravljeni, a Prvi amandman odbačen u korist odgovora na razne hitne slučajeve, od pobjede predsjednika Trumpa pa do pandemije, od strane privatno-javnog saveza oligarhije.
Guverneri su na pandemiju odgovorili uzurpiranjem vlasti zakonodavnih tijela i ostalih izabranih dužnosnika, poput državnog tajnika u Nevadi, kako bi jednostrano zabranili javna okupljanja, prosvjede, ušli u privatne rezidencije te iz temelja promijenili način na koji se provode izbori.
Također su surađivali s tehnološkim kompanijama na suzbijanju političkih prosvjeda protiv njihove aktivnosti.
Tehnološke kompanije, koje kontroliraju tržište ideja, suzbijale su političke skandale koji su uključivali Bidena i pojačavale skandale koji su uključivali Trumpa. Administrativna država i elementi pravosuđa radili su na potkopavanju predsjednika Trumpa, blokiranju njegovih politika i blokiranju njegovih akcija pod bilo kojom dostupnom izlikom u onome što možemo nazvati političkim pučom neviđenih razmjera.
I, ako to već nije bilo dovoljno, nasilne rulje rasističkog pokreta Black Lives Matter, potpomognute korporativnim novcem i masivnom pomoći fondacija poput Fondacije Ford, terorizirale su čitave gradove i predgrađa istodobno mobilizirajući potporu demokratima i njihovoj agendi.
Izbori 2020. godine dogodili su se pod ovim izvanrednim stanjem, koje nije nametnuo predsjednik Trump, već koalicija demokratskih dužnosnika, medijski propagandisti i tehnološke kompanije, s ružnim rezultatima.
Čak i nakon nečuvene izborne prijevare koja je obilježila ove izbore, ne postoji bolji način delegitimizacije predsjedničkih izbora nego kroz kombinaciju demokratske zlouporabe moći, kršenja građanskih prava, masivne propagande i cenzure te nasilja rulje.
Tako se provode izbori u zemljama Trećeg svijeta, a sad i u Americi.
U dvadeset godina prošli smo dugi put od Busha protiv Gorea. A sad se više ne radi o rupama u papiru ili detaljima spornih elemenata. Radi se o tome da više nitko ne vjeruje izborima.
Usprkos ogorčenom preziru s kojim su mediji popratili republikanska osporavanja u vezi izbora, ne postoji ništa što su republikanci navodili o izborima što demokrati nisu navodili o prethodnim izborima koje su izgubili. Čuli smo iste narative o hakiranim glasačkim mašinama, nelegalnom prebrojavanju, obilježavanju i uništavanju glasačkih listića, pa čak i pozivi elektorima da odbiju državne rezultate i opet ćemo ih čuti. Ali njih smiju koristiti samo demokrati.
Jer samo demokrati smiju imati vlast. A budući da samo demokrati smiju imati vlast, svaki izbor u kojem pobijede je legitiman, a svaki izbor koji izgube je nelegitiman.
No, problem sa slamanjem sustava u svrhu dobivanja moći jest taj što sustav ostaje slomljen.
Demokrati opravdavaju svako kršenje sustava prikazujući svakog novog republikanca kao jedinstvenu prijetnju koju treba zaustaviti na sve moguće načine. Ta doktrina predsjedničke nelegitimnosti je sad trajni element našeg političkog života. A delegitimizacija predsjednika započinje s delegitimizacijom izbora.
Demokrati su delegitimizirali Busha i potom Trumpa napadajući legitimnosti izbora 2000., 2004. i 2016. godine. Je li čudno što do 2020. godine više nitko ne vjeruje ishodima izbora?
Demokrati su jasno stavili do znanja da žele apsolutnu vlast i da njihov vlastiti legitimitet nije problem jer kontroliraju distribuciju informacije putem medija, a sad i kroz savezništvo s tehnološkim kompanijama koje monopoliziraju pretragu internetom i društvene medije.
Ali propaganda ne daje legitimitet, ona uništava povjerenje javnosti u institucije.
Povjerenje javnosti, za razliku od propagande, nije selektivno. Kad se delegitimizira dovoljan broj izbora, onda niti jedan izbor nije legitiman. I onda niti jedan predsjednik izabran tim sredstvima nije legitiman.
Kad stručnjaci za javno zdravstvo inzistiraju da Trumpovi predizborni skupovi šire koronavirus, dok neredi Black Lives Matter ne, onda se povjerenje i suglasnost javnosti urušava. Jedina trajna poruka dvostrukih standarda jest da standard ne postoji i da je sve što je doista važno moć.
Kriza ovih izbora stvarala se desetljećima i generacijama. I sad je ovdje.
Demokrati su prigrlili strategiju delegitimizacije izbora jer svoju moć ne izvlače iz tradicionalnog političkog sustava ove zemlje, već iz podrivanja istog. Sve što su radili ove posljednje četiri godine bilo je usmjereno na podrivanje izbora i glasača. A ako javnost izgubi vjeru u izbore, to će olakšati njihovu krađu u budućnosti.
Njihov krajnji cilj je vladavina oligarije, utjecajnih skupina i predstavnika žrtvenih skupina politike identiteta, ali ne i predstavnika biračkog tijela država unije.
To je temeljna kriza republike. Stvar nije samo u jednim ukradenim izborima, već u strategiji delegitimizacije izbora, razbijanju predstavničke vlade i njezine zamjene s neizabranom oligarhijom potpomognutom masovnom propagandom, cenzurom i političkom represijom.
Kriza republike iskrsnula je iz sjenke države i moramo joj se suprotstaviti. Njezino je hitno pitanje je li naša vlada vlada naroda ili ljudi iz vlade.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
