Prije nego što je Lenjin pokušao napraviti razliku između “socijalizma” i “komunizma”, ti su se termini često naizmjenično koristili. To nije bilo slučajno. Karl Marx i Friedrich Engels — koji su zajedno razvili ideologiju koja je danas poznata kao marksizam — zasigurno nisu vidjeli previše razlike između njih. Čin zamjenjivanja “komunizma” sa “socijalizmom” zapravo više predstavlja uspješnu modernu uporabu brendinga nego priznavanje bilo kakve suštinske razlike između tih teorija.
Uostalom, zagovaranje “komunizma” bilo kojoj osobi koja je imalo upoznata sa Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu, Maovim shemama kolektivizacije ili Pol Potovim masakrima u Kambodži prilično teško prolazi. Stoga ljevičari u uglavnom slobodnim zemljama moraju pronaći načina da predstave svoj omiljeni propali koncept udaljavanjem socijalizam od etikete “komunizma” opisujući svoje političke i ekonomske filozofije u vidu “ciljeva”, a ne politika.
Ovaj je pristup u potpunosti bio prikazan tijekom debate u Zastupničkom domu savezne države Virginije kad je socijalistički zakonodavac — i potencijalni kandidat za guvernera — Lee Carter opisao socijalizam kao želju da ljudi imaju hranu, lijekove i pristupačno stanovanje. Zanimljivo je da nigdje u svom govoru nije definirao što je socijalizam ili kako planira postići te “plemenite” ciljeve. “Kako” je u potpunosti zamijenjeno sa “što”, budući da je Carter jednostavno nabrojao niz ciljeva kao da su ciljevi sredstvo.
Prije nego padnemo na ovaj trik, ne bismo li trebali barem istražiti “sredstva” koja socijalisti uporno skrivaju? Na primjer, ako je argument da ukidanje privatnog vlasništva rezultira njihovim željenim ishodom, koji su stvarni ishodi u društvima koja su slijedila taj isti put? Kako se ljudi tretiraju? Je li siromašnima bolje? Je li zapravo postignut cilj veće “slobode i tolerancije”?
Što se tiče tolerancije, jedna od najočitijih razlika između slobodnih društava i onih pod kontrolom socijalističkih režima jest kako se postupa s građanima kad se oni ne slažu. U Sjedinjenim Državama, ako želite živjeti kao socijalist, to možete slobodno učiniti. Možete se okupiti s istomišljenicima, uspostaviti komunu i dijeliti sve vaše resurse. Možete mirno provoditi svoje političke i ekonomske teorije s vrlo malo uplitanja od strane vlade. Zapravo, ne samo da će vas zakonodavci poput mene ostaviti na miru, već ćemo i braniti vaše pravo da živite onako kako to vi želite, pa čak i pokušati smanjiti vladina ograničenja na vaše slobode. Jedini uvjet jest da drugi nisu prisiljeni protiv svoje volje živjeti ili pridonositi u takvim komunama. U slobodnom društvu koje cijeni individualnu slobodu i osobni izbor, cilj nije nametanje određenog načina života, već očuvanje slobode za sve, pod uvjetom da se u tom procesu ne krši sloboda drugih.
Koji je rezultat ovakvog neslaganja u socijalističkoj zemlji? Možete li se slobodno odlučiti na okupljanje s istomišljenicima i odabrati implementiranje slobodnotržišnih rješenja za probleme? Povijest bi tvrdila suprotno. Ljudi koji žive u socijalističkim utopijama Sovjetskog Saveza, Kine, Venezuele, Kube i ostalih zemalja, vrlo su brzo i bolno ustanovili da želja za slobodom u obliku slobode udruživanja, razmjene ili vjeroispovjesti neće rezultirati samo kaznom, već zatvorom, mučenjem ili čak smrću. Unatoč onome što “tolerantna” ljevica tvrdi, naša slobodna društva omogućuju miran suživot različitih svjetonazora i preferencija. Socijalistička društva su ta koja zahtijevaju pokoravanje.
Berlinski zid predstavljao je jednu od najzloglasnijih manifestacija ove stvarnosti. Slobodna društva ne podižu barijere kako bi zadržala ljude unutar svojih granica. Slobodna društva ne ograničavaju vlasništvo nad kapitalom, ne kontroliraju umjetnost ili razonodu i ne ograničavaju tisak. Socijalistička društva, s druge strane, to rade. To je zato što ključna i presudna značajka socijalizma nije “jednakost”, već autoritarnost. Tijekom povijesti, socijalistički režimi — bilo da su nastali iz oružanih sukoba ili putem “demokratskih” izbora — u konačnici moraju pribjeći nasilju, ugnjetavanju i ukidanju individualne slobode. To nije “bug” u socijalističkoj teoriji. To je značajka.
Osim očigledne činjenice da se u provedbi svojih središnjih planova socijalizam oslanja na silu i prisilu, sve što je potrebno za dokazivanje neučinkovitosti i nemorala socijalizma jest analiza očajničkih činova onih koji su zarobljeni pod takvim režimima. Dok socijalisti u Kongresu proglašavaju Sjedinjene Države i njezin sustav slobodnog tržišta zlim, rasističkim i ugnjetavačkim, koliko je američkih radnika riskiralo svoje živote i otplovilo na Kubu na improviziranim, žurno napravljenim splavima? Koliko je ljudi koji su živjeli u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj riskiralo sve kako bi ušli u Istočnu Njemačku? Koliko američkih imigranata i izbjeglica čeka na venezuelanskoj granici kako bi uživali u svom najnovijem pokušaju implementiranja socijalističkih politika “za dobrobit ljudi”?
Socijalizam, poput svog nemoralnog pandana komunizma, predvidljivo doživljava neuspjeh. On osiromašuje i tlači ljude jer je njegovo oslanjanje na središnje planiranje ekonomski neučinkovito i zato što ne može postojati bez primjene nasilnog autoritarizma. Kad takvo nasilje postoji, sloboda je nemoguća.
Nick Freitas je član Zastupničkog doma Virginije i ratni veteran Zelenih beretki.
