“Veliki američki vojni konvoj”, prema i24News, “ušao je u četvrtak u sjeveroistočnu Siriju”. Konvoj je navodno “sadržavao 40 kamiona i oklopnih vozila, a iz zraka su ga podržavali helikopteri”. Planira li Luckasti Stari Joe američku vojnu pustolovinu u Siriji? To ne bi bilo nikakvo iznenađenje.
Kao što je bivši predsjednik Trump rekao prošlog rujna, “čelni ljudi u Pentagonu… ne žele ništa drugo nego voditi ratove kako bi sve te divne kompanije, koje izrađuju bombe i avione i sve drugo, ostale sretne. Ali mi se izvlačimo iz beskonačnih ratova, znate kako nam ide.” Ne više. Zvukovi bubnjeva za ulazak američkih trupa u Siriju započeli su gotovo istog trenutka nakon što su establišmentski mediji proglasili Joea izabranim predsjednikom.
Naravno, zbog uplitanja duboke države u Trumpovo predsjedništvo, mi zapravo nikad nismo napustili Siriju. Trumpov bivši specijalni izaslanik za Siriju, nikad-Trumpovac Jim Jeffrey, hvalio se u studenom da je zaobišao Trumpova naređenja o povlačenju američkih trupa iz Sirije lažući predsjedniku. Jeffrey je objasnio: “Mi smo se uvijek igrali šibicarenja kako ne bismo razjasnili našem vodstvu koliko tamo imamo trupa” i rekao da je “stvarni broj vojnika u sjeveroistočnoj Siriji ‘mnogo veći’ od otprilike 200 vojnika za koje se Trump inicijalno složio da ostanu tamo 2019. godine.”
Međutim, čini se da je ono što Gospodari rata imaju na umu daleko veći angažman američkih trupa nego što je to dozvoljavalo čak i Jeffreyjevo šibicarenje. Uostalom, kako će inače održati sretnima “sve te divne kompanije koje izrađuju bombe i avione”? Novac se može zaraditi čak i u razorenoj pustopoljini na koju Sirija nalikuje nakon gotovo desetljeća građanskog rata, tako da naši moralni nadređeni ponovno počinju udarati u bubnjeve rata u Siriji kako bi osigurali da Biden rasporedi dovoljno trupa i ovjekovječi slijevanje tog novca u prave džepove.
I tako nas je Associated Press na vrijeme podsjetio (u članku koji je ponovno objavljen u Huffington Postu, što ukazuje na napor koji bi trebao osigurati suglasnost krajnje ljevice) da “pola stoljeća nakon što je Hafez Assad pokrenuo beskrvni puč u Siriji, njegova obitelj još uvijek vlada zemljom.” AP je citirao englesko stvorenje iz močvare Neila Quilliama iz Programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku Kraljevskog instituta za međunarodne poslove Chatham House: “Nema sumnje da je 50 godina vladavine obitelji Assad, koja je bila nemilosrdna, okrutna i samoporažavajuća, ostavilo zemlju u onome što se samo može opisati kao slomljeno, propalo i gotovo zaboravljeno.”
AP nije bio sam. Američko veleposlanstvo u Siriji, bez imalo sumnje osobito zaudarajući kutak močvare, objavilo je tweet: “Rusija i sirijski režim bili su domaćini takozvane Međunarodne konferencije o izbjeglicama. Osoblje konferencije ostavilo je uključene mikrofone tijekom prijenosa koji su razotkrili laži Assadovog režima izjavom da bi Sirijci radije pobjegli iz zemlje nego se vratili u nju.” U četvrtak je uslijedio tweet koji je objavio Kenneth Roth iz Human Rights Watcha: “Zašto je toliko malo izbjeglica spremno vratiti se u Siriju? Pa, strah da će biti pritvoreni, mučeni i pogubljeni igra veliku ulogu. No, umjesto da isprazni svoje košmarske zatvore, sirijski Assad okrivljuje Zapadne sankcije.”
Tada, nakon smrti sirijskog ministra vanjskih poslova Walida al-Moalema, Reutersova je osmrtnica u svom prvom odjeljku navela da je al-Moalem bio “nepopustljivi branitelj krvavog nasilja sirijskog predsjednika Bashara al Assada protiv mirnih prosvjednika koje je izazvalo desetljeće dugi sukob”. Reuters se kasnije u članku, podrugljivim tonovima, udostojio obavijestiti da je al-Moalem “pobunjenike označio kao ‘džihadske teroriste'”, ne trudeći se primijetiti da je bio u pravu. Oni su se ponašali poput džihadskih terorista: u srpnju 2013. godine, borci Slobodne sirijske vojske ušli su u kršćansko selo Oum Sharshouh i započeli paliti kuće i terorizirati stanovništvo, prisilivši 250 kršćanskih obitelji da napuste područje. Nakon toga je u rujnu 2013. godine, dan nakon što je tadašnji državni tajnik John Kerry pohvalio Slobodnu sirijsku vojsku kao “pravu umjerenu oporbu”, SSV na internetu objavila video napada na drevni sirijski kršćanski grad Maaloula. A New York Times je u kolovozu 2014. godine izvijestio o “kombiniranoj operaciji u kojoj su sudjelovali borci Slobodne sirijske vojske, Nusra fronte i ISIS-a”. To jest, džihadski teroristi.
Assad je bez imalo sumnje nitkov. Ali dok njegova neporeciva zla iznova započinju zaokupljati vojsku i medije, korisno je postaviti pitanje cui bono? Kome to ide u korist? Represivnih vladara ima po čitavom svijetu; zašto je Assad ponovno u fokusu sve te negativne pozornosti? Odgovor je dovoljno jasan: svrgavanje Assada je na neki način ostao nedovršeni posao Obamine administracije. Sad kad se čini kao da će se mesijanski internacionalisti vratiti u sedlo, oni su spremni nastaviti raditi na tome da “svijet učine sigurnim za demokraciju”, kao što je to rekao njihov mesijanski internacionalistički predak Woodrow Wilson, i preurediti globus u skladu s njihovih samozadovoljnim i krivo obrazovanim osjećajem o tome kakve bi stvari trebale biti.
I, ako usput nekoliko prijatelja zaradi nešto novca, što bi moglo biti loše u svemu tome? Svjetski policajac se vratio na scenu, ne obazirući se na spiralne rizike intervencionizma, a to jamči da će oružje i dalje biti potrebno i da će novac nastaviti teći. Stoga, govorite nam još, AP, Reuters i prijatelji, o tome koliko je ovaj Assad loš lik i zašto ostaje na Sjedinjenim Državama da nešto vojno poduzmu. Bez sumnje ćete ponovno uspjeti prevariti milijune.
