U svojoj novoj knjizi, Riba na suhom: Potraga za smislom života, pišem o odrastanju sa svojim europskim imigrantskim roditeljima. Velik dio priče je smiješan — i naravno istinit — ali dio je prilično ozbiljan. To je zato što su moji roditelji izbliza vidjeli strahote komunizma, a u pričama koje su ispričali bratu i meni pomogli su nam shvatiti da na svijetu postoji stvarno zlo. Dok smo od njih učili o zlima življenja na mjestima pod ugnjetavačkim marksističkim ateizmom, također smo učili o blagodatima življenja u Americi, gdje su Bog i sloboda bili u srcu velikog dijela naše kulture, u tolikoj mjeri da to mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Moj je otac odrastao u Grčkoj i tijekom Drugog svjetskog rata vidio velika zla, često trpeći stvarnu glad; a kad je to završilo, izbio je građanski rat i komunisti su pokušali preuzeti njegovu voljenu zemlju. Moja je majka odrasla u Njemačkoj, u dobi od 10 godina izgubila svog oca i potom često trpjela ogromno siromaštvo nakon rata, uključujući glad i pothranjenost. Njezin dio Njemačke preuzeli su komunisti, koji su joj u školi nametali svoju rusku marksističku propagandu. Bilo je tako grozno da je riskirala život kako bi u dobi od 17 godina pobjegla, prvo na Zapad, a kasnije u Sjedinjene Države 1954. godine.
Moj je otac ovdje, u New York, stigao 1955. godine, u kojem je sljedeće godine upoznao moju majku na satu engleskog jezika u večernjoj školi za imigrante. Njihov prvi spoj odveo ih je na mjesto rođenja Teddyja Roosevelta na Manhattanu. Godinu dana kasnije, drugi ih je spoj odveo do Kipa slobode, koji je komemoriran na naslovnici moje knjige. Sljedeće godine su se vjenčali.
Odrastajući šezdesetih i sedamdesetih kao njihov sin, čuo sam nebrojene priče o njihovim iskustvima, nikad ne sumnjajući da na svijetu postoji stvarno zlo — ili da njegov politički oblik postoji u ideologiji marksističkog komunizma koji uništava dušu. Čak se sjećam da sam s majkom 1971. godine posjetio Istočnu Njemačku i tijekom prelaska granice vidio bodljikavu žicu i stražarske kule. Njima nije bila namjena zadržavanje ljudi izvan zemlje, već sprječavanje vlastitih ljudi, uključujući moju njemačku rodbinu, od bijega.
Sjećam se da mi je moja majka objašnjavala da ljudi u Istočnoj Njemačkoj i Rusiji zapravo glasaju na izborima, ali da se od svih očekuje glasanje za istog kandidata. Bilo je to zapanjujuće čuti. Također se sjećam gledanja Olimpijade ’72. i ’76. godine kad sam vidio neprirodno mišićave plivačice iz zemalja sovjetskog bloka, a moji su mi roditelji objasnili da da, naravno, “Rusi” su oduvijek varali. Marksisti nisu vjerovali u Boga ili u dobro ili zlo, stoga su moć i pobjeda bili jedino važni. Naravno, povijest je od tog vremena pokazala da su varali, ali moji roditelji nikad nisu sumnjali u to.
Većina djece u javnim školama u mjestu u kojem sam odrastao, Danburyju, državi Connecticut, nije imala takva saznanja o tim zlima. Njihovi su roditelji odrasli u Americi i jednostavno ga nikad izbliza nisu vidjeli. Zbog toga su bili skloni gledati na slobode koje uživamo u Americi nešto manje zahvalno od mojih vlastitih roditelja i bili su manje zabrinuti zbog ljevičarskih ideologija, budući da nisu imali pojma kamo one mogu dovesti.
Kad je Aleksandar Solženjicin 1976. godine stigao u Sjedinjene Države, moj otac mi je objasnio kako je pretrpio okrutnosti od ruku Sovjeta, ali im se svejedno usudio suprotstaviti, čak i napisati o tome što se događa u njihovim političkim logorima u svom remek-djelu, Arhipelag Gulag. Solženjicin je izbačen iz vlastite zemlje jer je istina koju je govorio o sovjetskom režimu bila previše za njegove vođe. Također se sjećam kad je 1978. godine govorio na Harvardu, usuđujući se upirati prst i prema Zapadu, govoreći da budalasto plovimo u istom smjeru kao i Rusija, iako drugim putem.
To je bilo previše blizu istine za mnoge u lijevim i elitnim američkim medijima, koji su mu sad okrenuli leđa, usprkos tome što su ga tek netom prije prikazivali kao hrabrog heroja. Ali oduvijek sam znao da je ono što govori istina i da mi u Americi također moramo biti oprezni u suprotstavljanju ljevičarskim ideologijama koje ne pridaju nikakvu vrijednost ljudskim životima kao stvorenima na Božju sliku i samim time svetima. Zašto bismo trebali biti izuzeti od takvih stvari?
Solženjicin je jednom rekao da su sve strahote 20. stoljeća — klaonice i okrutnosti koje su na svijet donijeli fašistički nacisti i marksistički Sovjeti — dogodile jer je “čovjek zaboravio Boga”. To je, rekao je, “razlog zašto su se sve te stvari dogodile”. Zaboravljanje Boga, bilo putem nacizma ili marksizma — ili putem zapadnjačkog materijalizma i hedonizma — bio je glavni problem i neizbježno bi otvorio vrata svakoj vrsti zla..
Stoga je zastrašujuće vidjeti sve ovo što se danas odigrava u Americi i čuti mnoge američke kolege koji smatraju da je govorenje o tome toliko ekstremistički i radikalno da samopravedno “otkazuju” glasove onih koji se to usude učiniti. Nije li gušenje neslaganja dokaz da smo se već odmaknuli od naših temeljnih vrijednosti “slobode govora” i od istinske tolerancije prema drugima? Ne pokazuje li nam to kamo sve ovo vodi?
Kao što je Solženjicin prorekao, mi smo se u ovoj velikoj zemlji naivno prepustili struji, sad već desetljećima prihvaćajući sve veću vladinu kontrolu nad našim životima i čak vjerujući zavodljivoj laži da “socijalizam” na neki način može biti dobra stvar. Iako su me moji roditelji oduvijek upozoravali na te stvari, svejedno sam užasnut kad ih i sam vidim, znajući da te stvari nisu ništa manje od posvećenih neprijatelja slobode i čovječnosti i pravde i istine te da su služavke najsurovijeg zla koje se može zamisliti.
Znam da mnogi moji kolege Amerikanci — i prijatelji — koji sad pomažu u tim stvarima ne znaju što rade. Ali ja ne mogu prestati pokušavati probuditi ih na ono što vidim. Kad bih sad šutio, bio bih kriviji od njih, jer poznajem i volim ljude koji su proživjeli te stvari. Zbog nekih stvari vrijedi žrtvovati sve — naše reputacije i prijateljstva i karijere, pa čak i naše živote. Bogom dane slobode koje imamo su takve stvari: a sloboda — i dužnost — govoriti ono što znamo da je istina mora biti uvijek na vrhu tog popisa.
Eric Metaxas je američki autor, govornik i konzervativni radio voditelj. Napisao je tri biografije, o Williamu Wilberforceu, Dietrichu Bonhoefferu i Martinu Lutheru. Također je voditelj događaja Socrates in the City, u kojima je ugostio mnoga poznata imena.