Rush Limbaugh umro je u srijedu u dobi od 70 godina. Iako je njegova dijagnoza raka pluća bila mjesecima poznata javnosti, njegova je smrt svejedno uspjela izgledati pomalo šokantno. Takav je uvijek osjećaj kad čovjek od velikog značaja i važnosti završi svoje vrijeme ovdje na Zemlji. I to je jedna stvar koju nitko ne može poreći u vezi Rushova života: bio je važan, značajan. Bio je pionir, legenda i promijenio je ovu zemlju na načine na koje je malo koja od medijskih ličnosti uspjela ili će ikad uspjeti učiniti.
Svatko tko sumnja u duboku važnost Rusha samo treba baciti pogled na društvene mreže. Tamo će pronaći masu ljudi koji zahvaljuju medijskoj ikoni i govore o svim načinima na koje je osobno utjecao na njih, ali onaj još dublji pokazatelj Rushove važnosti jest da su svi najgori ljudi u našoj zemlji, mnogi od onih najpodlijih i najodvratnijih prikaza koje je naša kultura stvorila, izašli na otvoreno kako bi proslavili njegovu smrt i bez srama plesali po njegovom grobu. Neću dati medijski prostor bilo kojem od njih navođenjem svih odvratnih stvari koje su izbljuvali. Dovoljno je reći da su fraze “truni u paklu” i “počivaj u pišalini” trendirale samo nekoliko minuta nakon što su procurile vijesti o Limbaughovoj smrti. To nisu samo anonimni internet trolovi, već neki od najistaknutijih ljevičarskih glasova koji su, kad ne ismijavaju čovjeka koji umire od raka, zauzeti držanjem lekcija o potrebi za civilnim političkim diskursom.
Mediji su pokazali sličan nedostatak suzdržanosti. Naslov Rolling Stonea je glasio: “Rush Limbaugh, desničarski radijski voditelj koji je trgovao bigotizmom i okrutnosti, umro u dobi od 70 godina”. The Daily Beast je bio samo nešto suptilniji: “Rush Limbaugh, ljudski megafon koji je oteo Republikansku stranku, umro u dobi od 70 godina.” Naravno, grozničave močvare ljevičarske blogosfere nisu bile nimalo suptilne. Glavni naslov Jezebel jednostavno je rekao: “Kakvo olakšanje”. Drugim riječima, mediji i ljevica pokazali su gracioznost, dostojanstvo i suosjećanje kakvo biste i očekivali. Što u prijevodu znači, nikakvo.
Rush je zaslužio bolje nego da priča o njegovoj smrti bude priča o kretenima koji je slave, ali vrijedi razmisliti o ovoj sad već poznatoj rutini. Živimo u zemlji u kojoj se ovakve stvari događaju toliko automatski da nas to više niti ne šokira. Kad slavna osoba određenog ideološkog uvjerenja umre, očekujemo da će na Twitteru trendirati “Sotona” ili “pakao”, budući da svi korisnici otvoreno maštaju o svom političkom neprijatelju koji se vječno prži na mjestu za koje inače tvrde da je izmišljeno. I to je upravo ono što se dogodilo u ovom slučaju, točno na vrijeme. Ali zašto se to događa? Čini se nedovoljnim pripisati to jednostavnom “partizanstvu” ili “razdornosti”. Što ga onda, točno, pokreće?
Kako bismo odgovorili na to pitanje, prva stvar koju moramo utvrditi jest da je ovo doista ljevičarski fenomen. Ne tvrdim da nitko s desnice nije slavio ili smišljao šale u vezi smrti Ruth Bader Ginsburg ili nekog drugog nedavno preminulog liberala. Ono što tvrdim jest da su te reakcije bile reprezentativne za određenu manjinu. Nije postojalo vrijeme, barem ne u mom sjećanju, kad je “počivaj u pišalini” ili bilo što slično trendiralo kao reakcija na smrt slavnog ljevičara. U većini slučajeva, RBG su eulogizirali s poštovanjem i desnica i ljevica. Postoje značajne iznimke, ali te su iznimke svejedno iznimke. Na ljevici, uljudno eulogiziranje političkih protivnika postala je iznimka. Norma je besramno slavlje.
On što ga pokreće je ista stvar koja u velikoj mjeri pokreće i kulturu otkazivanja. To je uvjerenje — ponovno, ne u potpunosti jedinstveno za ljevicu, ali je uvelike prevladavajuće — da su ljudi s različitim pogledima loši ljudi. Ne samo da imaju loša mišljenja, već da su oni sami, duboko u svojim dušama, loši. Posljedica razmišljanja da je svako političko neslaganje, svako alternativno mišljenje, svaki suprotstavljeni argument, ili rasizam ili seksizam ili homofobija ili koji god drugi -izam ili -fobija, jest to što će oni koji su uvjetovani u takav način razmišljanja povjerovati da su njihovi protivnici istinski i nepopravljivo zli.
Lako se našaliti s činjenicom da ljevica sve i svakoga naziva bigotnim, ali nije toliko smiješna stvarnost da velik broj Amerikanaca, osobito mlađih Amerikanaca, doista vjeruje u ovakvo uokvirivanje. Uzeli su to k srcu. To je leća kroz koju promatraju stvarnost. Oni gledaju u svijet i vide milijune opakih, bezvrijednih, rasističkih, primitivnih podljudi kako bulje u njih. Oni ne prepoznaju humanost svojih protivnika. I oni zasigurno u njima ne vide bilo kakvu dobrotu ili vrlinu.
Reakcija na smrt Rusha Limbaugha ne događa se u vakuumu i nije stvar slučajnih, anonimnih trolova koji jednostavno žele isprovocirati ljude. To je odraz naše kulture i ideološke podjele, kao i dubine te podjele i čiste, neobuzdane mržnje koje je pomogla da se ona izdubi.
Rush je bio neumoljiva meta ove jednako neumoljive mržnje veći dio protekla četiri desetljeća. Kao što sam siguran da je i očekivao, to se nije promijenilo njegovom smrću. Čovjek je postigao mnoge velike stvari i ostavio svoj trag na bezbrojne i neprocjenjive načine, ali jedno od najdubljih svjedočanstava njegova života jest da se takva vrsta ljudi raduje njegovom kraju. Možemo se samo nadati da ćemo napraviti takav dojam i sa svojim životima.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
