U još jednom pokušaju onoga što se naizgled čini neprekidnim nizom članaka osmišljenih kako bi učinili svoje čitatelje ne-ponosnima na njihovu vlastitu kulturu i baštinu, britanski Guardian objavio je u kolovozu 2020. godine podugačak, zadihano entuzijastični članak pod naslovom: “Pokradene znamenitosti: kako su Notre-Dame, Big Ben i Sv. Marko pokradeni od istoka.”
Oni su svjetionici zapadne civilizacije. Ali, kaže eksplozivna nova knjiga, dizajni najznamenitijih europskih građevina opljačkani su iz islamskog svijeta — dvostruke kule, rozete, nadsvođeni stropovi i sve ostalo.
Opljačkani! Naravno! Kad je judeo-kršćanski Zapad ikad išta učinio osim krađe, ugnjetavanja i ubijanja?
Guardianov članak naglašava “otkrića” “stručnjakinje za Bliski istok” po imenu Diana Darke, autorice nove knjige pod nazivom (a što drugo) Krađa od Saracena, koju Guardianov Oliver Wainwright naziva “uzbudljivom knjigom, plodom pomnog istraživanja koja baca svjetlo na stoljeća posuđivanja.”
“Posuđivanje” je pristojnija riječ od one koju je koristila sama Diana Darke, ali osim toga Wainwright je u potpunosti u skladu s njezinim projektom, izvješćujući o njezinom zaprepaštenju prilikom saznanja da na Zapadu nije općepoznato da sve što imamo, sve što smo učinili, sve što smo napravili, potječe iz islama. “Bila sam zatečena reakcijom”, jadikovala je. “Mislila sam da više ljudi zna, ali čini se kako postoji ovaj ogroman jaz neznanja o povijesti kulturnog prisvajanja. U svjetlu porasta islamofobije, mislila sam kako je vrijeme da netko ispravi narativ.”
Naravno. A tko bolji za to od znamenite Diane Darke, koja se često pojavljuje na BBC-u, kao i u Guardianu. Lako je shvatiti zašto je ona omiljena “stručnjakinja za Bliski istok” britanske inteligencije: njezina nova knjiga, sa svojim presmiješnim tvrdnjama, samo je još jedan od primjera konstantnih nastojanja britanske elite da prisili Britance u vjerovanje kako je islam dio njihove vlastite kulture i naslijeđa te kako bi ih posramili zbog odupiranja masovnoj muslimanskoj migraciji u Britaniju, kao i džihadskom nasilju i šerijatskom ugnjetavanju žena i ostalih. To je samo nastavak britanskog kulturnog suicida.
U ovom slučaju, obmana i trikovi su nespretni i više nego očigledni. Imajte na umu da podnaslov Guardianovog članka tvrdi da su “dizajni najznamenitijih europskih građevina opljačkani iz islamskog svijeta”. Središnji dio slučaja Diane Darke predstavlja tvrdnja da “arhitektonski dizajn Notre-Dame, poput svih gotičkih katedrala u Europi, dolazi izravno iz Qalb Lozeh, sirijske crkve iz petog stoljeća.”
Crkva iz petog stoljeća. Islam je nastao u sedmom i osmom stoljeću. Kakve točno veze ima dizajn pred-islamske crkve u Siriji s islamskim svijetom? Nikakve. Apsolutno nikakve. Pukom slučajnošću su mjesto na kojem počiva ova crkva osvojili muslimani nekoliko stoljeća nakon što je izgrađena, stoga za Dianu Darke i njezine nesretne čitatelje ovo postaje primjer kako je Zapad “pokrao” ili “opljačkao” islamski svijet.
Još je smješnija tvrdnja da je Kupola na stijeni bila temelj crkvene arhitekture u Europi, kad je sama Kupola na stijeni bila napravljena po uzoru na veliku katedralu u Carigradu, Aja Sofiju. Sv. Marko u Veneciji je također napravljen po uzoru na Aja Sofiju, iako Darke tvrdi da je baziran na Kupoli na stijeni. Unutrašnjost Sv. Marka je gotovo na svakom dostupnom prostoru prekrivena s kršćanskom umjetnošću, kao što je to bio slučaj i s unutrašnjosti Aja Sofije. Koji je vjerojatniji utjecaj? Ako su oni koji su gradili Sv. Marka oponašali Kupolu na stijeni, zašto se nisu odlučili na asketskiju unutrašnjost?
Ove gluposti Diane Darke dio su mnogo većeg napora. Još jedan primjer istog kulturnog samoodricanja došao je prošle jeseni, kad je u Britanskom muzeju otvorena raskošna izložba pod nazivom “Inspirirani Istokom“, o tome kako je na Zapadnu umjetnost snažno utjecala islamska umjetnost. Nema veze što je islamski utjecaj na Zapadnu umjetnost bio strogo ograničen s obzirom na činjenicu da šerijat zabranjuje prikaz ljudskog oblika. Ta bi se činjenica vjerojatno negativno odrazila na islam i šerijat i ona je ostavljena u pozadini.
Je li Britanski muzej održao izložbu o tome kako je Zapadna umjetnost utjecala na islamski svijet, tema o kojoj se zasigurno može mnogo reći, u rasponu od kulturnog prisvajanja bizantske crkvene arhitekture do stilističkih sličnosti šijitske ikonografije prema zapadnjačkoj umjetnosti? Naravno da ne. Ovdje je cilj natjerati Zapadnjake da preziru svoju vlastitu baštinu, a ne da je poštuju.
Britanski muzej, Diana Darke i Guardian čine britanskoj javnosti i ljudima diljem Zapadnog svijeta ogromnu nepravdu obmanjujući ih u vezi njihove vlastite kulture i baštine i to čine na način koji je osmišljen da ih učini nezainteresiranim i bespomoćnim pred istinskom prijetnjom: onom džihadskog nasilja i šerijatskog ugnjetavanja žena i ostalih.
Ali problem je mnogo veći od samog muzeja, novina i pisca.
Allahova ruka nije sputana
Friedrich Nietzsche je jednom primijetio da “ne postoji stvar poput znanosti ‘bez ikakvih pretpostavki’. … najprije mora postojati filozofija, ‘vjera’, kako bi znanost mogla iz nje dobiti usmjerenje, značenje, granicu, metodu, pravo na postojanje”.
Možda će ovo zvučati šokantno onima koji su navikli vjerovati da su vjera i razum međusobno sukobljeni i da je religija vječiti neprijatelj znanosti, ali svejedno je stvar povijesne činjenice da je moderna znanost iznjedrila velik dio svog usmjerenja, značenja, granica, metoda i prava na postojanje iz kršćanstva, a u širem smislu iz judeo-kršćanske tradicije. Također je istina i vjerojatno jednako šokantno onima koji pretpostavljaju da su sve religije u suštini identične u svom karakteru, da islam nije pružio, ni povijesno ni u današnje doba, istu vrstu poticaja svom razvoju — usprkos Diani Darke.
U svom čuvenom obraćanju u Regensburgu 12. rujna 2006. godine, koje se osvrnulo na nerede među muslimanima širom svijeta, tadašnji je papa Benedikt XVI. primijetio da je “u muslimanskom učenju, Bog apsolutno transcendentan. Njegova volja nije povezana s niti jednom od naših kategorija, čak ni s racionalnošću.”
Stotinu muslimanskih autoriteta koji su napisali Otvoreno pismo papi odgovorilo je da “reći da za muslimane ‘Božja volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija’ također je pojednostavljivanje koje može dovesti do nesporazuma. Bog ima mnogo imena u islamu, uključujući Milosrdni, Pravedni, Onaj koji sve vidi čuje i zna, Onaj koji ljubi i Nježni… Što se tiče Njegove volje, zaključiti da muslimani vjeruju u hirovitog Boga koji nam može ili ne mora zapovjediti zlo znači zaboraviti da Bog kaže u Kuranu: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje (al-Nahl, 16:90). Jednako tako, to znači zaboraviti da Bog kaže u Kuranu da je Sebi propisao da bude milostiv (al-An’am 6:12; vidi također 6:54) i da Bog kaže u Kuranu, milost Moja obuhvaća sve (al-A’raf 7:156). Riječ za milost, rahmah, također se može prevesti kao ljubav, dobrota i suosjećanje. Iz ove riječi dolazi sveta formula koju muslimani svakodnevno koriste, U ime Boga, Milostivog i Samilosnog. Nije li samo po sebi razumljivo da se prolijevanje nevine krvi protivi milosrđu i suosjećanju? (Svi citati su odlomci iz Kurana.)
Činilo se da autori Otvorenog pisma proturječe papinoj poanti o islamskom pogledu na Boga, ali oni to zapravo nisu učinili. U pokušaju opovrgavanja ideje da islam zamišlja “hirovitog Boga koji nam može ili ne mora zapovjediti zlo”, pisci nude niz citata iz Kurana koji tvrde da “Bog zapovijeda pravdu i dobrotu” i da je milosrdan i suosjećajan. Ipak, napominjući da u islamu Allahova “volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija” i citirajući Ibna Hazma koji je rekao “Da je po Božjoj volji, mi bismo čak morali prakticirati idolopoklonstvo”, papa nije toliko govorio o tome da bi prema islamskom viđenju Allah zapovjedio svojim ljudima da čine zlo, već da bi mogao promijeniti sadržaj pojmova dobra i zla. Drugim riječima, Allah bi uvijek zapovijedao “pravdu i dobrotu”, ali da bi se ono što čini “pravdu i dobrotu”, baš kao i ono što čini “nevinu krv”, moglo promijeniti.
Ova ideja ima izvanredno važne implikacije za razvoj znanosti. Kuran sadrži neobičan odlomak koji sažima ovu perspektivu i način na koji se razlikuje od judeo-kršćanskog poimanja Boga: “Židovi kažu: ‘Allahova ruka je sputana!’ Sputane bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore!” (5:64).
Židovi su, u svojoj opakosti, tvrdili da je “Allahova ruka sputana”, ali Allahova ruka zapravo nije sputana. Nejasno je na koji se židovski koncept Kuran u ovom slučaju poziva, ali gnjevan odgovor na njega jasno govori: Allahova nesputana ruka živopisan je prikaz božanske slobode. Takav Bog ne može biti vezan bilo kakvim zakonima. Muslimanski su teolozi tijekom duge kontroverze s mu’talizidskom sektom, koja je uzdizala ljudski razum van granica koje su eventualni pobjednici bili spremni tolerirati, tvrdili da je Allah mogao slobodno djelovati kako je htio. Stoga nije bio dužan upravljati svemirom u skladu s dosljednim i uočljivim zakonima. “On neće biti pitan za ono što radi” (Kuran 21:23).
Sukladno tome, nije imalo smisla promatrati djelovanja fizičkog svijeta; nije bilo razloga očekivati da će bilo koji obrazac njegova djelovanja biti dosljedan ili čak uočljiv. Ako se kod Allaha nije moglo računati na dosljednost, zašto gubiti vrijeme na promatranje poretka stvari? One bi se već sutra mogle promijeniti. Stanley Jaki, katolički svećenik i fizičar, objašnjava da je al-Ghazali, filozof kojeg su autori Otvorenog pisma preporučili papi, bio taj koji je “prokazao prirodne zakone, čitavu svrhu znanosti, kao bogohulno ograničenje slobodne volje Allaha.” Dodaje da su “muslimanski mistici osudili pojam znanstvenog zakona (kako ga je formulirao Aristotel) kao bogohulnog i iracionalnog, koji Stvoritelja lišava njegove slobode.”
Sociolog Rodney Stark dodaje kako se “samo čini da islam ima predodžbu o Bogu prikladnu za jamčenje uspona znanosti. Nije tako. Allah se ne predstavlja kao zakoniti stvoritelj, već se zamišlja kao izuzetno aktivan Bog koji zadire u svijet onako kako on to smatra prikladnim. To je potaknulo stvaranje velikog teološkog bloka unutar islama koji sve napore formuliranja prirodnih zakona osuđuje kao bogohuljenje u tome što negiraju Allahovu slobodu djelovanja.”
Čuveni židovski filozof Moses Maimonides (Majmonid) (1135.-1204.), objasnio je ortodoksnu islamsku kozmologiju na sljedeći način:
Ljudski intelekt ne opaža niti jedan razlog zašto bi tijelo trebalo biti na jednom određenom mjestu, umjesto na drugom. Na isti način oni kažu da razum prihvaća mogućnost da bi postojeće biće trebalo biti veće ili manje nego što stvarno jest, ili da se oblikom ili položajem razlikuje od onoga što stvarno jest; npr., čovjek može imati visinu planine, može imati nekoliko glava i letjeti zrakom; ili bi slon mogao biti malen poput insekta ili insekt ogroman poput slona.
Ova metoda prihvaćanja mogućnosti primjenjuje se na čitavi svemir. Kad god potvrde da stvar pripada ovoj klasi prihvaćenih mogućnosti, oni govore da ona može imati taj oblik i da je moguće da bude drugačiji te da jedan oblik nije više moguć od drugog; ali ne postavljaju pitanje potvrđuje li stvarnost njihovu pretpostavku. Oni govore da stvar koja postoji s određenim postojanim i trajnim oblicima, dimenzijama i svojstvima, samo slijedi smjer navike, baš kao kad kralj uobičajeno jaše na konju ulicama grada i nikad ne odstupa od te navike; ali razum ne smatra nemogućim da on pješice hoda tim mjestom; nema sumnje da to može učiniti, a intelekt u potpunosti priznaje tu mogućnost.
Slično tome, zemlja se kreće prema središtu, vatra se okreće od središta; vatra uzrokuje toplinu, voda uzrokuje hladnoću, u skladu s određenom navikom; ali odstupanje od ove navike nije logički nemoguće, naime, da vatra uzrokuje hladnoću, kreće se prema dolje i još uvijek je vatra; da voda uzrokuje toplinu, kreće se prema gore i još uvijek je voda. Na tim je temeljima izgrađena čitava njihova okosnica.
Ova čudna teorija u potpunosti je izvedena iz islamskog uvjerenja u Allahov apsolutni suverenitet. Stoga je, relativno rano u svojoj povijesti, znanost u islamskom svijetu lišena filozofskih temelja potrebnih za njezin procvat. Slijedom toga, Jaki primjećuje da “poboljšanja koja su muslimanski znanstvenici unijeli u grčki znanstveni kodeks nikad nisu bila značajna”. Posljedice toga bile su dalekosežne. Jaki iznosi neke od njih:
Više od dvije stotine godina nakon izgradnje čuvene Plave džamije (Ahmedija), W. Eton, dugogodišnji stanovnik Turske i Rusije, otkrio je da turski arhitekti još uvijek ne mogu izračunati bočne pritiske na krivulje. Niti su mogli razumjeti zašto krivulja katenera, toliko korisna u gradnji brodova, također može biti korisna u crtanju nacrta kupola. Vladavina Sulejmana Veličanstvenog možda je nezaboravna po bogatstvu prekrasno ilustriranih rukopisa i kneževskih rekvizita, ali niti po jednom jedinom predmetu vrijednom spomena sa stajališta znanosti i tehnologije. U bitci kod Lepanta, turskoj su mornarici nedostajala poboljšanja koja su se dugi niz godina koristila na francuskim i talijanskim plovilima. Dvije stotine godina kasnije, turska je artiljerija bila primitivna prema Zapadnim standardima. Još gore, dok su se u Zapadnoj Europi već neko vrijeme shvaćale opasnosti uporabe olova, ono je još uvijek bilo dominantan sastojak u izradi kuhinjskog posuđa korištenog u turskim zemljama.
Te su tehnološke razlike bile presudne u bitci kod Lepanta koja se dogodila 7. listopada 1571. godine. Sveta liga, koju su činile Papinske države, Mletačka Republika, Španjolska, Genova i drugi, porazila je osmanske Turke u odlučujućoj morskoj bitci koja je značajno umanjila šanse džihadista za pokoravanje čitave Europe u to vrijeme. Stark objašnjava: “Europske galije ne samo da su imale daleko mnogobrojnije i kvalitetnije topove od Turaka, već njihovu prednju vatrenu zonu nisu blokirali visoki kljunovi za nabijanje — budući da su Turke htjeli topovima otpuhati s mora, a ne nabijati se u njih. Budući da su bili u stanju ispaljivati hice prema naprijed, Europljani su uništavali osmanske galije dok su još veslali prema njima; Turci su se morali zaustaviti i okrenuti na bok kako bi uspjeli pucati, predstavljajući tako mnogo veće mete.
Za razliku od dogmatske stagnacije islamskog svijeta, znanost je u tom razdoblju mogla procvjetati u kršćanskoj Europi, budući da su kršćanski znanstvenici radili na pretpostavkama izvedenima iz Biblije, koje su se uvelike razlikovale od onih koje su muslimani izvukli iz Kurana. U Starom zavjetu, kaže Jaki, “vjernost Bogu povijesti nije podržana samo pozivanjem na još jednu spasonosnu Božju intervenciju, već vrlo često istaknutim i detaljnim pozivanjem na vjernost redovitom djelovanju i stalnosti prirode koju je stvorio Bog.” Na primjer, Bog upućuje na regularnost dana i noći kako bi istaknuo stalnost svog saveza s Izraelcima, rekavši proroku Jeremiji: “Ako možete razvrći savez moj s danom i savez moj s noći, tako da ni dana ni noći više ne bude u pravo vrijeme, moći će se raskinuti i Savez moj sa slugom mojim Davidom te više neće imati sina koji bi kraljevao na prijestolju njegovu…” (Jeremija 33:20-21). Psalmist govori o Bogu koji je “utvrdio sve granice zemaljske” (Psalam 74:17) i njegova riječ je također utvrđena: “Dovijeka, O GOSPODINE, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa” (Psalam 119:89). U tim, kao i mnogim drugim sličnim odlomcima, postoji snažan osjećaj stabilnosti kreacije — sine qua non znanstvenog istraživanja.
Naravno, Kuran sadrži slične tvrdnje: “Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna” (6:115). Međutim, čak i u samom Kuranu Allah kaže da ponekad promijeni svoje riječi: “Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah ima moć nad svim stvarima?” (2:106).
Kad bi se Allahova “moć nad svim stvarima” proširila na mogućnost da vlastite riječi zamijeni s nečim “boljim ili sličnim”, ali u svakom slučaju kontradiktornim, budući da u protivnom zamjena ne bi bila potrebna, tada bi muslimani teško prihvatili židovsko i kršćansko razumijevanje da je Bog stvorio svemir prema pouzdano uočljivim zakonima i da je, bilo da je dužan to učiniti ili ne, slobodno odlučio podržati zakone koje je stvorio. “Islam”, primjećuje Stark, “nije u potpunosti prihvatio ideju da je svemir djelovao na temeljnim načelima koje je pri stvaranju postavio Bog, već je pretpostavio da je svijet kontinuirano podržavan njegovom voljom.”
Međutim, ideja da svemir jest djelovao “na temeljnim načelima koje je pri stvaranju postavio Bog” dala je veliki poticaj usponu moderne znanosti u kršćanskoj Europi. Kršćanski su matematičari i astronomi znali da će njihova istraživanja dovesti do spoznaje istine, budući da su vjerovali da je Bog uspostavio svemir prema određenim zakonima — zakonima koji se mogu otkriti promatranjem i proučavanjem. Sv. Toma Akvinski je čak išao toliko daleko da je iznio tvrdnju: “Budući da načela određenih znanosti — na primjer logike, geometrije i aritmetike — isključivo proizlaze iz formalnih načela stvari, o kojima ovisi njihova suština, slijedi da se Bog ne može suprotstaviti tim načelima; On ne može napraviti rod koji nije predvidljiv za vrstu, niti da linije povučene od središta kruga do njegova opsega ne budu jednake, niti da tri kuta pravocrtnog trokuta ne budu jednaka dvama pravim kutovima.” (Naglasak dodan)
Ovo je daleko od Majmonidovog prikaza muslimanskih filozofa koji zamišljaju kako slonovi postaju zmije i čine vatru hladnom. I zasigurno bi pobožnom muslimanu Akvinasova doba ideja da Bog ne može učiniti ništa izgledala kao najviši oblik bogohuljenja. To bi bilo ekvivalentno tvrdnji da je “Allahova ruka sputana”. Ali kršćani to ni najmanje nisu smatrali bogohulnim. “Uspon znanosti”, objašnjava Stark, “nije bio produžetak klasičkog učenja. Bio je to prirodni izdanak kršćanske doktrine: priroda postoji jer ju je stvorio Bog. Kako bismo voljeli i štovali Boga, nužno je u potpunosti cijeniti čuda njegova ručnog rada. Budući da je Bog savršen, taj ručni rad funkcionira u skladu s nepromjenjivim načelima. Potpunom uporabom naših Bogom danih moći razuma i promatranja, trebalo bi biti moguće otkriti ta načela.
Važnost ovoga ne može biti prenaglašena. Stark zaključuje: “To su bile ključne ideje koje objašnjavaju zašto je znanost nastala u Europi i nigdje drugdje.”
Je li moderna znanost nastala u islamskom svijetu?
Čitatelj ove knjige koji je stekao moderno obrazovanje u Zapadnoj zemlji možda će ovu Starkovu izjavu smatrati nevjerodostojnom. Uostalom, nije li moderna znanost započela u islamskom svijetu? Nisu li muslimani izmislili algebru, astrolab i nulu? Nisu li muslimani sačuvali klasike starogrčke filozofije, dok je Europa bila zaslijepljena strogim kršćanskim dogmatizmom? Nisu li velika islamska carstva prošlosti bila blistava svjetla civilizacije, dok je kršćanska Europa bila relativno barbarska i primitivna? “Jer dok su se [kalifi] al-Rashid (786.-809.) i al-Mamum (813.-833.) udubljivali u grčku i perzijsku filozofiju”, prema povjesničaru Philipu K. Hittiju, “njihovi su se suvremenici na Zapadu, Karlo Veliki i njegovi knezovi, navodno bavili umijećem pisanja svojih imena… Nitko u ranom Srednjem vijeku nije toliko pridonio ljudskom napretku kao Arapi.”
Zapravo, veliki dio svega ovoga pretjeran je i u pogledu islama i Europe, često iz sasvim transparentnih apologetskih motiva. Astrolab je razvijen, ako ne i usavršen davno prije Muhamedova rođenja. Nula, koja se često pripisuje muslimanima, kao i ono što danas znamo kao “arapski brojevi”, nisu potekli u Arabiji, već u predislamskoj Indiji. Aristotelova djela na arapskom nisu u početku uopće sačuvali Arapi, već kršćani poput svećenika iz petog stoljeća Proba Antiohijskog, koji je Aristotela predstavio arapskom svijetu. Jedan drugi kršćanin, Huneyn ibn-Ishaq (809.-873.), preveo je mnoga djela Aristotela, Galena, Platona i Hipokrata na sirijski. Njegov sin ih je potom preveo na arapski. Sirijski kršćanin Yahya ibn ‘Adi (893.-974.) također je prevodio filozofska djela na arapski, a napisao je i jedno svoje, Reformacija morala. Njegov učenik, još jedan kršćanin po imenu Abu ‘Ali ‘Isa ibn Zur’a (943.-1008.), isto tako je prevodio Aristotela i druge iz sirijskog na arapski. Prvu medicinsku raspravu na arapskom jeziku napisao je kršćanski svećenik. Prvu bolnicu osnovao je u Bagdadu tijekom Abasidskog kalifata — ne musliman, već nestorijanski kršćanin. Prvu medicinsku školu osnovali su u perzijskom Gundeshapuru — asirski kršćani.
Ukratko, postojalo je vrijeme kad je doista bila istina da je islamska kultura naprednija od europske, ali ta superiornost odgovara razdoblju kad su muslimani mogli crpiti i unaprjeđivati dostignuća bizantskih i drugih civilizacija. No, kad su jednom muslimanski vladari od pokorenih naroda uzeli ono što su mogli i kad su židovskim i kršćanskim zajednicama oduzeli njihovo materijalno i intelektualno bogatstvo te ih temeljito pokorili, islam je ušao u razdoblje intelektualnog propadanja od kojeg se još uvijek nije oporavio.
Muslimani su zasigurno bili inovativni na visokim razinama. Civilizirani ljudi duguju muslimanskim vjernicima kao što je Abu Ja’far Muhammad ibn Musa Al-Khwarizmi (780.-850.), čija je pionirska rasprava o algebri, Al-Jabr wa-al-Muqabilah, dala algebri njezino ime i imala velik utjecaj u Europi. (Al-Khwarizmi je, naravno, slijedio pionirske korake Diofanta Aleksandrijskog, koji je umro u kasnom trećem kršćanskom stoljeću.) Abu Raihan al-Biruni (973.-1048.) odradio je revolucionarni rad na izračunavanju zemljopisne dužine i širine. Kalif Harun al-Rashid (786.-833.), koji je postao kalif 813. godine, uspostavio je profesionalne standarde za liječnike i farmaceute. Abu Bakr al-Razi ili Razi (865.-925.) napisao je dugačke rasprave o medicini i alkemiji koje su utjecale na razvoj medicinske znanosti i kemije u srednjovjekovnoj Europi. Poznati muslimanski filozof Avicena (Ibn Sina, 980.-1037.) napisao je medicinski udžbenik koji je pet stoljeća bio najznačajniji među europskim liječnicima, sve do 1600-ih godina. Plodonosni učenjak Abu ‘Uthman ‘Amr ibn Bahr al-Jahiz (776.-868.) napisao je više od dvije stotine knjiga o mnoštvu tema: od politike (Institucija kalifata) i zoologije (Knjiga o životinjama u sedam tomova), pa sve do kuhinje (Arapska hrana) i svakodnevnog života (Trezvenost i razdraganost; Umijeće držanja jezika za zubima.) Matematičar Abu Ali al-Hasan ibn al-Haytham (965.-1039.) bavio se ranim i utjecajnim radom na području optike.
Međutim, Stark ističe da su “islamski učenjaci postigli značajan napredak samo u pogledu specifičnog znanja, poput određenih aspekata astronomije i medicine, koji nisu zahtijevali nikakvu opću teorijsku osnovu. A kako je vrijeme prolazilo, čak je i takav napredak prestao.”
Muslimani uvode inovacije, kršćani ih koriste
“1001 inovacija” opisuje sebe kao “jedinstveni obrazovni projekt sa sjedištem u Velikoj Britaniji koji otkriva bogato naslijeđe koje muslimanska zajednica dijeli s drugim zajednicama u Velikoj Britaniji i Europi”. On tvrdi da je “nereligiozni i nepolitički projekt koji želi omogućiti da pozitivni aspekti napretka u znanosti i tehnologiji djeluju kao most u razumijevanju međuovisnosti zajednica tijekom ljudske povijesti” — i to čini isticanjem 1001 inovacije koje su muslimani navodno donijeli na svijet. Ova je izložba osmišljena za privlačenje širokih masa: “1001 inovacija sastoji se od putujuće izložbe diljem Ujedinjenog Kraljevstva, šarene, lako čitljive knjige, posvećene web stranice i tematske kolekcije obrazovnih plakata koji nadopunjuju paket nastavnika u srednjim školama.” Poziva sudionike na “Otkrivanje muslimanske baštine u našem svijetu u sedam prikladno organiziranih zona: domu, školi, tržnici, bolnici, gradu, svijetu i svemiru.”
Mnoge od ovih 1001 inovacija uključuju stvari poput “prvog bezalkoholnog pića na svijetu”, a perspektiva organizatora ovog pothvata postaje jasna u odjeljku koji uključuje detaljna astronomska otkrića koja se mogu pronaći u Kuranu. Na način svojstven sovjetskoj propagandi Hruščove ere o svemu od bejzbola, pa do zoologije i Rusa, on često tvrdi da su izumi i otkrića koja se uobičajeno pripisuju Zapadnjacima zapravo potekla iz islamskog svijeta. “Abbas ibn Firnas”, govore nam, “je bio prva osoba koja je stvarno pokušala konstruirati leteći stroj i letjeti. Njegov prvi let odigrao se 852. godine u Cordobi kad se omotao u široki ogrtač učvršćen drvenim podupiračima i skočio s minareta Velike džamije u Cordobi. Iako je ovaj pokušaj bio neuspješan, nastavio je raditi na poboljšanju svog dizajna.” I nešto ozbiljnije, “poljskog se učenjaka i izumitelja Kopernika predstavlja kao utemeljitelja moderne astronomije. Povjesničari su nedavno utvrdili da se većina njegovih teorija temeljila na Nasir al-Din al-Tusiju i Ibn Shatiru. Ibn al-Shatirova planetarna teorija i modeli su matematički identični onima koje je Kopernik pripremio više od stoljeća nakon njega, što je pokrenulo pitanje kako je Kopernik stekao takve elemente informacija. Linija prijenosa leži u Italiji, u kojoj su grčki i latinski materijali koji su koristili al-Tusijev izum kružili u vrijeme kad je Kopernik tamo studirao.”
Takve tvrdnje samo ističu zbunjenost onih koji ih iznose. Jer, ako su muslimani doista napravili inovacije u aerodinamici, astronomiji i na ostalim područjima davno prije nego što su to učinili Europljani, što se s njima dogodilo? Zašto su Europljani bili ti koji su iskoristili ta otkrića za tehnološki napredak? Čak i ako je Kopernik (koji je potekao iz pobožne katoličke obitelji i koji je možda i sam bio svećenik) bio pod utjecajem Ibn al-Shatora, što nije univerzalno prihvaćeno, zašto muslimani nisu iskoristili njegove spoznaje na način na koji je to učinio Kopernik? Ibn al-Shatir je umro 1375. godine, samo nešto manje od stotinu godina prije Kopernikova rođenja 1473. godine. A opet, u tom stoljeću, kao i stoljećima nakon, islamski astronomi nisu učinili ništa vrijedno spomena s otkrićima svojih suvjernika. Ako je islam sadržavao sjeme visoke razine kulturnih dostignuća u kojima je islamski svijet uživao tijekom svog vrhunca, zašto nije uspio preokrenuti strmoglavi pad s tih visina? Mnogi muslimanski i nemuslimanski pisci danas odgovaraju na to optužujući Zapad, ali to još jednom izbjegava problem — jer ako islam u sebi sadrži sredstva kojima civilizacija može napredovati izvan svega što nemuslimanski svijet može ponuditi, čovjek bi pomislio da bi muslimani mogli smisliti načine za zaobilaženje štetnog utjecaja Zapada.
U svakom slučaju, iako pothvat poput “1001 inovacija” može imati svoje zasluge, vrijedno je istaknuti da ne postoji odgovarajući projekt koji bi isticao izume kršćana. Naravno, organizatori “1001 inovacija” bi vjerojatno odgovorili da je to zato što su samo muslimani ti čija se civilizacija i postignuća ocrnjuju i stoga samo muslimani moraju podsjetiti svijet na dostignuća svojih predaka. Također, općenito se pretpostavlja da su svjetonazor i povijest dominantne kulture u bilo kojem području opće poznati. Međutim, u ovo doba multikulturalizma i tendencije samoubilačkog samooptuživanja na Zapadu, to se više ne može uzeti zdravo za gotovo. S mržnjom prema vlastitoj kulturi i povijesti koja se širila među mladima na Zapadu, vjerojatnije je da je malo učenika danas svjesno povijesnih izuma za koje su odgovorni kršćani, uključujući one koji nisu pukom slučajnošću razvijeni u kršćanskom kontekstu, već koji u cijelosti duguju svoje postojanje kršćanskim pretpostavkama. Na primjer, većina ljudi je vjerojatno nesvjesna ključne uloge koju je odigrala Katolička crkva, koju Woods detaljno opisuje, u razvoju sveučilišta, ekonomije slobodnog tržišta, pa čak i sekularnih pravnih kodeksa. Islamski je svijet, naravno, bio među korisnicima mnogih kršćanskih inovacija, velikih i malih. U kasnom je petnaestom stoljeću, perzijski mistični pjesnik Nur ad-Din Abd ar-Rahman Jami (1414.-1492.) rekao da mu je vid postao izuzetno slab, iako je “pomoću franačkih naočala” ponovno mogao jasno vidjeti stvari. Je li fatalizam koji je duboko ukorijenjen u islamskoj svijesti mogao usporiti razvoj muslimanskih pomagala za vid?
Stark također iznosi neke inovacije i otkrića kršćanske Europe, poglavito napredak u proizvodnim metodama, navigaciji i ratnoj tehnologiji te zaključuje: “Sav taj izvanredan razvoj može se povezati s jedinstveno kršćanskim uvjerenjem da je napredak Bogom dana obveza, koju zahtjeva dar razuma. Činjenica da će nove tehnologije i tehnike uvijek dolaziti bila je temeljni članak kršćanske vjere. Stoga, niti jedan biskup ili teolog nije osudio satove ili jedrenjake — iako su oba bili osuđivani na vjerskoj osnovi u raznim nezapadnim društvima.” Doista, satovi potječu iz srednjovjekovne katoličke Europe, dok je 1560. godine Ogier Ghiselin de Busbecq, austrijski veleposlanik u Osmanskom Carstvu, napisao da njegovi domaćini “nikad nisu bili u stanju tiskati knjige i postavljati javne satove. Smatraju da njihovi sveti spisi, to jest, njihove svete knjige, više ne bi bili sveti kad bi se tiskali; i da bi uspostavljanje javnih satova umanjilo autoritet njihovih mujezina i drevnih obreda.” Tek sredinom devetnaestog stoljeća, doba u kojem su islamske norme bile u defenzivi i povlačenju, instaliran je prvi javni sat u Carigradu; to je vjerojatno prvi javni sat podignut u bilo kojoj islamskoj zemlji.
Učinci kršćanske otvorenosti prema inovacijama i islamskog otpora prema njima odjekuju na mnogim poljima. Čak ni u medicini, iako islamski svijet s ponosom ukazuje na mnoge rane liječnike i teoretičare medicine, nije musliman bio taj koji je utro put modernom medicinskom napretku, već belgijski liječnik i istraživač Andreas Vesalius (1514.-1564.) kad je objavio prvi točan opis ljudskih unutarnjih organa, De Humani Corporis Fabrica (O sastavu ljudskog tijela) 1543. godine. Zašto musliman to nije mogao učiniti? Jer je Vesalius mogao secirati ljudska tijela, dok je ta praksa zabranjena u islamu. Štoviše, Vesaliusova knjiga ispunjena je detaljnim anatomskim crtežima — dok su u islamu također zabranjeni umjetnički prikazi ljudskog tijela.
Crkva je za znanost? Ali što je s Galileom?
Starkova referenca na “jedinstveno kršćansko uvjerenje da je napredak bogom dana obveza”, može se nekima učiniti čudnom s obzirom na činjenicu da je Katolička crkva osudila Galilea Galileija (1564.-1642.), samog “oca znanosti”, kao heretika jer je rekao da se zemlja okreće oko sunca. Galileovo i Scopesovo “Majmunsko” suđenje općenito formiraju podržavajuću tezu da je kršćanstvo anti-znanosti. Međutim, povjesničar Thomas Woods primjećuje u vezi prvog slučaja: “Jednostrana verzija slučaja Galileo s kojom je upoznata velika većina ljudi uglavnom je kriva za rašireno vjerovanje da je Crkva ometala napredak znanstvenih istraživanja. No, čak i da je Galileov incident toliko loš koliko ljudi misle da je bio, kardinal John Henry Newman, proslavljeni obraćenik iz anglikanizma iz devetnaestog stoljeća, smatrao je vrlo značajnom činjenicu da je to praktično jedini primjer koji pada na pamet.”
Mit nam govori da je opskuristička Crkva, zaslijepljena dogmom, proganjala i osudila Galileija jer se crkveni dužnosnici nisu mogli pomiriti s idejom da se zemlja okreće oko sunca zbog biblijskih izjava poput “Zemlju si stavio na stupove njene, neće se poljuljati u vijeke vjekova” (Psalam 104:5). Stvarnost nije baš tako prikladna. Zapravo, isusovački su astronomi bili među Galileovim najranijim i najoduševljenijim pristalicama. Kad je Galileo prvi put objavio potkrjepljujuće dokaze u korist Kopernikove heliocentrične teorije, kardinal Maffeo Barberini (1568.-1644.), budući papa Urban VII. — papa kojem se kasnije zamjerio — poslao mu je čestitku. Kad je Galileo posjetio Rim 1624. godine, Urban VII., koji je godinu dana ranije postao papa, poželio je dobrodošlicu znanstveniku, darovao ga i uvjeravao da Crkva nikad neće proglasiti heliocentrični sustav heretičkim. To je prilično čudno ponašanje Barberinija ako je smatrao da je Galileo zbog podučavanja heliocentrizma heretik. U stvarnosti, papa i drugi crkvenjaci, prema povjesničaru Jonathanu Langfordu, “vjerovali su da bi Galileo mogao biti u pravu, ali su morali pričekati još više dokaza”.
A što je s biblijskim odlomcima za koje se činilo da podučavaju da se Zemlja nije pomaknula? Kardinal Robert Bellarmine (1542.-1621.) objasnio je da “ako bi postojali stvarni dokazi… da se Sunce ne okreće oko Zemlje, već Zemlja oko Sunca, onda bismo trebali s velikom obazrivošću objasniti dijelove Svetog pisma za koje se čini da podučavaju suprotno i radije priznati da ih nismo razumjeli, nego mišljenje koje se pokazalo istinitim proglasiti lažnim. Ali, što se mene samog tiče, ja neću vjerovati da postoje takvi dokazi sve dok mi ih ne pokažu.” I to je u biti konačni izvor Galileovog sukoba s Crkvom: on je učio kao činjenicu ono što je u to vrijeme još uvijek imalo status teorije. Kad su crkveni dužnosnici 1616. godine zamolili Galileija da podučava heliocentrizam kao teoriju, a ne kao činjenicu, on se složio; međutim, 1632. godine objavio je novo djelo, Dijalog o dva glavna svjetska sustava, u kojem je heliocentrizam ponovno predstavio kao činjenicu.
To je razlog zašto je Galileu suđeno zbog sumnje na herezu i zbog čega je stavljen u kućni pritvor; naredba da mu se ne dopusti objavljivanje nije bila provedena. Povjesničar J. L. Heilbron primjećuje da od samog njezinog početka kontroverza nije bila shvaćena onako kao što je od tada iznose mnogi kritičari Crkve. Osuda Galileija , kaže Heilbron, “nije imala općeg ili teološkog značenja. Gassendi je 1642. godine primijetio da odluka kardinala [koji su osudili Galileija], iako važna za vjernike, ne predstavlja članak vjere; Riccioli 1651. godine da heliocentrizam nije hereza; Mengeli 1675. godine da tumačenja Svetog pisma mogu vezati katolike samo ako se slože na općem vijeću; i Baldigiani 1678. godine da su svi sve to znali.”
Govoreći o Galileovom slučaju 1992. godine, papa Ivan Pavao II. je napomenuo:
Od početka Prosvjetiteljskog doba pa sve do današnjih dana, slučaj Galileija bio je svojevrsni “mit”, u kojem je slika izmišljena iz događaja koji su bili prilično udaljeni od stvarnosti. U toj je perspektivi, slučaj Galileo bio simbol navodnog odbijanja znanstvenog napretka Crkve ili “dogmatskog” opskurantizma suprotstavljenog slobodnoj potrazi za istinom. Taj je mit odigrao značajnu kulturnu ulogu. Pomogao je usidriti brojne znanstvenike dobre vjere u ideji da postoji nesklad između duha znanosti i njegovih pravila istraživanja s jedne strane i kršćanske vjere s druge. Tragično međusobno nerazumijevanje protumačeno je kao odraz temeljne opozicije između znanosti i vjere. Pojašnjenja koja su dostavila nedavna povijesna istraživanja omogućuju nam konstataciju da ovaj tužni nesporazum sad pripada povijesti.
Ivan Pavao je također potvrdio temeljno kršćanske osnove moderne znanosti: “Oni koji se bave znanstvenim i tehnološkim istraživanjima priznaju kao pretpostavku svog napretka da svijet nije kaos, već je “kozmos” — to jest, da postoji red i prirodni zakoni koji se mogu shvatiti i ispitati i koji, iz tog razloga, imaju određenu srodnost s duhom. Einstein je znao reći: “Ono što je o svijetu vječno neshvatljivo jest njegova shvatljivost.” Ta razumljivost, o kojoj svjedoče čudesna otkrića znanosti i tehnologije, dovodi nas, u konačnoj analizi, do one transcendentne i iskonske Misli utisnute u sve stvari.” U obraćanju Papinskoj akademiji znanosti, primijetio je da “čovjek znanosti… osjeća posebnu odgovornost u vezi napretka čovječanstva, ne shvaćenu u općem ili idealnom smislu, već kao napredak cijelog čovjeka i svega što je autentično ljudsko. Ovako zamišljena znanost može bez poteškoća susresti Crkvu i voditi plodan dijalog s njom, budući da je upravo čovjek taj koji je ‘primarni i temeljni put za Crkvu’ (Redemptor hominis, br. 14).”
Kad je moderna znanost bila u svojim povojima, otvorenost prema takvom istraživanju bila je uobičajena samo u kršćanskoj Europi, da bi u islamskom svijetu primjetno nedostajala. To nije bila slučajnost. Judeo-kršćanska tradicija omogućila je znanstveno istraživanje i inovacije na način na koji islamska tradicija nije. Diana Darke i oni koji slave njezino djelo čine Zapadnom svijetu medvjeđu uslugu kad to prikrivaju, a njihove obmane ne čine ništa kako bi potakle “toleranciju” i “raznolikost” koja je, bez sumnje, osnovno opravdanje njihovih nastojanja.
