Od starih se komunističkih pasa i poricatelja genocida ne može očekivati da će naučiti nove trikove. Ovdje je, ljubaznošću YouTube računa Under Fire, Noam Chomsky govorio o temi “Black Lives Matter, univerzalizam i nada za ljevicu” na Forumu Einstein.
Nakon što je promrmljao svoju osudu “najamničkog ropstva”, Chomsky je bizarno tvrdio da je kapitalizam gori od Staljina.
“Ljudi se moraju iznajmiti tiraniji kako bi većinu svog budnog života bili pod tiranijom o kakvoj Staljin nije mogao ni sanjati. Kao, Staljin nije mogao reći ovdje možete ići na toalet. Ili ovdje možete razgovarati s prijateljem”, tvrdi Chomsky.
Kod nekih ljevičara jednostavno ne znate jesu li stvarno toliko neuki da vjeruju u stvari koje izbljuju u javnost. Chomsky ne dobija takvu propusnicu.
Kao što Chomsky vrlo dobro zna, SSSR nije imao sindikate, a radnici nisu imali nikakvih prava. Amazonova skladišta izgledaju poput raja u usporedbi s radničkim pravima u komunizmu. Najamničko ropstvo nije bio problem u SSSR-u. Radili ste jer ste bili rob i niste se nadali velikoj plaći. Radili ste jer su alternativa bili zatvor i smrt.
A kakva je bila politika odlazaka na toalet u gulazima?
Tijekom Staljinove vladavine, radnici su mogli biti optuženi za sabotažu i zatvoreni ili pogubljeni zbog kašnjenja na posao.
Također su postojala tzv. “uništavajuća” uhićenja. Ako je nešto pošlo po zlu, odabirali su žrtvenu janjad koja bi preuzimala krivicu.
Naravno, velikim djelom sovjetske ekonomije pod Staljinom upravljalo se robovskim radom.
Projekt 1619. New York Timesa lažno je tvrdio da je Amerika izgrađena na robovskom radu, ali prije tog revizionističkog povijesnog projekta, novine su objavljivale projekt Crveno stoljeće koji je branio komunizam, a na robovskom radu je zapravo bio izgrađen Sovjetski Savez, i to od Moskovskog državnog sveučilišta, pa sve do Bjelomorsko-baltičkog kanala.
Na svom vrhuncu, čak jedan od pet sovjetskih građevinskih radnika bili su osuđeni radnici, a na masivnim projektima robovskog rada, poput spomemutog Bjelomorsko-baltičkog kanala, koji su veličani kao trijumf socijalizma, život je izgubilo na desetke tisuća ljudi.
Sovjetski socijalistički sustav izgrađen je na prisilnom radu, od kolektivnih farmi s kojih seljacima nije bio dopušten odlazak, obaveznih “dobrovoljnih” brigada poput onih koje su pomogle izgradnji Moskovskog metroa ili u berbi usjeva, do masivne trgovine robovima u vidu rada osuđenika koji su gradili ceste, tunele i kanale, minirali i obavljali svaki oblik prljavog posla, a kojima su amo-tamo trgovale socijalističke civilne organizacije.
Kineski sustav prisilnog rada s Ujgurima uvelike je nadahnut ovom sovjetskom praksom.
Chomsky se žali da ljude ne bi trebalo tjerati na rad kako bi preživjeli. Osim u SSSR-u, gdje vas je neuspjeh u radu označio “parazitom” i smatran zločinom.
Članak 12. sovjetskog Ustava iz 1936. godine navodi da je “u SSSR-u, rad dužnost” i da je “načelo primijenjeno u SSSR-u ono socijalizma: Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovom radu.”
To se temeljilo na ideji Karla Marxa, koji je idealno komunističko društvo opisao kao mjesto gdje “rad nije postao samo sredstvo za život, već i njegov primarni smisao.” Ta je poruka odjeknula onu koja je stavljena iznad ulaznih kapija nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora: “Arbeit Macht Frei” ili “Rad oslobađa”.
Kao što je Feliks Dzeržinski, arhitekt Crvenog terora i tajne policije, rekao: “Čak i sad je rad zatvorenika daleko od toga da se iskoristi za javne radove te stoga predlažem da se ti koncentracijski logori zadrže za rad zatvorenika, ljudi koji žive bez zanimanja, onih koji ne mogu raditi bez određene prisile ili, ako govorimo o sovjetskim institucijama, onda bi se ovdje trebala primjenjivati ova mjera kazne za beskrupulozan odnos prema radu, za nepažnju, za kašnjenje.”
Možda kad se Chomsky susretne s Dzeržinskim, mogu popričati o politikama odlazaka na toalet.
