“Poznajem Xi Jinpinga već dugo vremena… On nema demokratsku — s malim ‘d’ — kost u svom tijelu”, rekao je Joe Biden na svojoj prvoj konferenciji na novinare u ulozi predsjednika, da bi potom nastavio:
“On je jedan od likova, poput (ruskog predsjednika Vladimira) Putina, koji misle da je autokracija val budućnosti — da demokracija ne može funkcionirati u sve složenijem svijetu.”
“Jasno je, apsolutno je jasno… da je ovo bitka između korisnosti demokracija u 21. stoljeću i autokracija. … Mi moramo dokazati da demokracija funkcionira.”
I tako je Biden uokvirio sukob između Amerike i Kine u gotovo čisto ideološkim terminima.
“Gledajte … vaša će djeca ili unuci pisati svoje doktorske teze na temu tko je uspio: autokracija ili demokracija? Jer to je ono što je na kocki, ne samo s Kinom.”
No, je li to stvarno ono o čemu se sukob za ekonomsku, vojnu i stratešku nadmoć između Amerike i Kine radi — natjecanju između dva politička sustava? I gleda li na to tako Xi Jinping?
Vidi li Xi sebe kao globalnog prvaka “autokracije” ili kao nacionalističkog vođu kineskog naroda i Maovog nasljednika kao Velikog kormilara koji predvodi stranku koja odlučuje o sudbini nacije?
I jesmo li mi Amerikanci doista prvaci demokratskog tabora u velikoj borbi protiv “autokracije”?
Zašto, onda, već 70 godina prigrljujemo kao svog NATO saveznika Republiku Tursku, kojom vlada autokrat Reccep Tayyip Erdogan?
Naši arapski saveznici i partneri uključuju predsjednika Abdel-Fattaha el-Sissija iz Egipta, koji je došao na vlast vojnim pučem i svrgnuo demokratski izabranu vladu. Uz nas su također kralj i prijestolonasljednik Saudijske Arabije i monarhije Perzijskog zaljeva koje bismo sasvim ispravno mogli nazvati ne samo monarhistima, već i autokratima.
Da li kralj Bahreina, kuvajtski emir i omanski sultan uživaju dobar glas u američkom klubu demokracija?
Za razliku od SSSR-a Lenjina, Trockog i Steljina, čini se kako Xijeva Kina ne želi nametnuti svoj politički sustav državama s kojima ima duboke trgovinske i komercijalne veze poput Australije, Japana i Južne Koreje.
Dok je Nikita Hruščov grmio, “Vaša će djeca živjeti pod socijalizmom”, Xi to ne radi.
Doista, u ideološkoj borbi koji je definirao Biden, više se čini kako Sjedinjene Države i zapadne demokracije zahtijevaju da se Kina pridržava naših uvjerenja i vrijednosti, a ne obrnuto.
Xiju je na prvom mjestu Kina i njegov vlastiti narod, kineska Han većina. Što se tiče plemenskih i etnonacionalnih manjina unutar Kine — Ujgura, Kazaka, Tibetanaca, Mongola, Mandžuraca, Hongkonžana — njihova su prava podređena i ograničena, kao što su i uvjerenja i vrijednosni sustavi kršćana u mnogim od 50-tak muslimanskih zemalja.
Za razliku od američkih liberalnih elita koje slave rasnu, vjersku i etničku raznolikost — što više to bolje — čini se kako se kineski vladari boje rasne, vjerske, etničke i ideološke raznolikosti kao sile koja prijeti onakvom vrstom raspada kakva je zadesila Sovjetsko Carstvo i SSSR.
I za razliku od Amerikanaca koji se klanjaju pred oltarom jednakosti, Kinezi djeluju na uvjerenju da sve vjerske, rasne i etničke manjine nemaju jednaka prava.
I dok je kineski rast i relativna snaga i prosperitet u desetljećima nakon Tiananmenskog trga 1989. godine bio epohalan, čini se kako je politika SAD-a postala otrovnija, a rasne podjele ogorčenije nego na kraju Reaganove ere.
Niti se čini da Bidenovu vjeru u malu “d” demokraciju dijele ljudi koji su osnovali Sjedinjene Države kao “republiku, ako ste je u stanju zadržati”. Oni na demokraciju nisu gledali kao na predmet štovanja, već kao na opasnost koju treba izbjegavati.
“Zapamtite, demokracija nikad ne traje dugo”, napisao je John Adams. “Ona se brzo sama istroši, iscrpi i ubije. Do sad nije bilo demokracije koja nije počinila samoubojstvo.”
Možda naš najveći predsjednik Vrhovnog suda John Marshall, rekao je: “Između uravnotežene republike i demokracije, razlika je poput one između reda i kaosa.”
“Demokracija je najpodliji oblik vladavine”, rekao je Tom Paine, čije je riječi odjeknuo sam otac Ustava, Madison:
“Demokracija je onaj najpodliji oblik vladavine. Demokracije su oduvijek bile spektakli turbulencija i prepirki nespojivih s osobnom sigurnošću i pravima vlasništva.”
Na kraju svog dugog života, Thomas Jefferson je zaključio: “Demokracija nije ništa drugo nego vladavina rulje, gdje 51% ljudi može oduzeti prava ostalih 49%.”
Demokracija i autokracija — čiji su primjer monarhije i diktature — oblici su vladavine, a ne predmeti obožavanja. Zemlja je ta koja angažira srce, a ne sustav vladavine koji upravlja zemljom. I upravo je zemlja ta koja je legitimni objekt odanosti, lojalnosti i ljubavi.
I to je ono pravo značenje “Amerika prva”.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
