Dugo je vladalo općeprihvaćeno mišljenje da su tijekom Mračnog doba, dok je Europa spavala dubokim snom, u islamu cvjetali znanost i učenje. Kao što je dobro poznati Bernard Lewis rekao u svojoj nedavnoj studiji, islam je “u umjetnosti i znanosti civilizacije postigao najvišu razinu u dotadašnjoj ljudskoj povijesti… [intelektualno] srednjovjekovna Europa bila je učenik i u izvjesnom smislu ovisna o islamskom svijetu”. Ali onda, istaknuo je Lewis, Europljani su odjednom počeli napredovati “ogromnim skokovima, ostavljajući znanstveno i tehnološko, a naposljetku i kulturno naslijeđe islamskog svijeta daleko iza sebe.” Stoga je pitanje koje Lewis postavlja u naslovu svoje knjige: Što je pošlo po zlu? Ovo poglavlje dokumentira moj odgovor Lewisovom pitanju: ništa nije pošlo po zlu. Vjerovanje da je muslimanska kultura svojedobno bila superiornija od europske u najboljem je slučaju iluzija.
U mjeri u kojoj su arapske elite stekle sofisticiranu kulturu, naučile su je od svojih podaničkih naroda. Kao što je Bernard Lewis rekao, bez da naizgled u potpunosti uviđa implikacije, Arapi su naslijedili “znanje i vještine drevnog Bliskog istoka, Grčke, Perzije i Indije”. To jest, sofisticirana kultura koja se toliko često pripisuje muslimanima (češće nazivana “arapskom” kulturom) zapravo je bila kultura pokorenih naroda — judeo-kršćansko-grčke kulture Bizanta, izvanrednog znanja heretičkih kršćanskih skupina poput Kopta i Nestorijanaca, opsežno znanje zoroastrijske (mazdeanske) Perzije i velika matematička dostignuća hindusa (imajte na umu rana i opsežna muslimanska osvajanja u Indiji). Ovo naslijeđe učenja, uključujući velik dio onoga što je poteklo od starih Grka, prevedeno je na arapski, od čega su neki dijelovi donekle asimilirani u arapsku kulturu, ali čak i nakon što je prevedeno, ovo “učenje” i dalje su prvenstveno održavale dhimmi (nemuslimani – op.a.) populacije koje žive pod arapskim režimima. Na primjer, “najranija znanstvena knjiga na jeziku islama” bila je “rasprava o medicini sirijskog kršćanskog svećenika u Aleksandriji, koju je na arapski preveo perzijski židovski liječnik”. Kao i u tom primjeru, ne samo da je većina “arapske” znanosti i učenja poticala od dhimmija; oni su čak i obavljali većinu prijevoda na arapski. Ali to nije prenijelo ovaj izvor znanja u arapsku kulturu. Umjesto toga, kao što je primijetio Marshall Hodgson, “oni koji su se bavili prirodnim znanošću imali su tendenciju zadržati svoju stariju vjersku pripadnost kao dhimmiji, čak i kad su svoj posao obavljali na arapskom. Kao posljedica toga, kako su se dhimmiji polako asimilirali, velik dio onoga za što se tvrdilo da je sofisticirana arapska kultura je nestalo.
Iako nije stvar intelektualne kulture, muslimanske flote pružaju nam izvrstan primjer. Problemi koje je za njihove vojske predstavljala sposobnost Bizanta da ih napadne s mora navela je rane arapske osvajače na izgradnju vlastite flote. Kasnije su se te flote povremeno dobro pokazale u bitkama protiv bizantskih i zapadnih mornarica, a ta se činjenica lako može iskoristiti kao dokaz islamske sofisticiranosti. Ali kad pažljivije pogledamo, otkrivamo da to zapravo nisu bile “muslimanske” flote.
Budući da su bili pustinjski ljudi, Arapi nisu znali ništa o brodogradnji, stoga su se okrenuli svojim novostečenim brodogradilištima u Egiptu i lučkim gradovima obalne Sirije (uključujući Tir, Akru i Bejrut) te naložili izgradnju flote značajne veličine. Arapi također nisu znali ništa o plovidbi ili navigaciji, stoga su egipatsku flotu popunili koptskim mornarima, a perzijsku plaćenicima s bizantskom pomorskom prošlošću. Nešto kasnije, kad se pokazala potreba za flotom u Kartagi, muslimanski je “guverner Egipta poslao 1.000 koptskih brodograditelja… da izgrade flotu od 100 ratnih brodova”. Iako je o muslimanskim mornaricama napisano vrlo malo (što samo sugerira da su muslimanski pisci imali malo kontakta s njima), postoje razlozi za pretpostavku da muslimani nikad nisu preuzeli izgradnju ili zapovjedništvo nad “svojim” flotama, već da su ih dhimmiji i dalje dizajnirali, gradili i plovili njima. Tako je 717. godine, kad su Arapi pokušali posljednji napad na Carigrad s mora, čimbenik koji je doprinio njihovom porazu bio je “prebjeg na bizantsku stranu mnogih kršćanskih članova posade arapskih plovila”. Konačno, kad su Europljani potopili ogromnu muslimansku flotu kod Lepanta 1571. godine, “vodeći kapetani obje flote bili su Europljani. Sam sultan je preferirao odbjegle talijanske admirale.” Štoviše, ne samo da su arapski brodovi bili kopije europskog dizajna; “za sultana su ih gradili visoko plaćeni bjegunci”, “brodograditelji iz Napulja i Venecije”.
Također se ispostavilo da je visoko cijenjena arapska arhitektura uglavnom bila dostignuće dhimmija, adaptirana iz perzijskih i bizantinskih izvornika. Kad je kalif Abd el-Malik dao sagraditi Kupolu na stijeni u Jeruzalemu, jedno od velikih remek-djela koja se pripisuju islamskoj umjetnosti, zaposlio je bizantske arhitekte i majstore, zbog čega je toliko nalikovala Bazilici Svetoga groba. Slično tome, 762. godine, kad je kalif al-Mansr osnovao Bagdad, dizajn grada povjerio je Zoroastrijcu i Židovu. U stvari, mnoge su čuvene muslimanske džamije izvorno bile izgrađene kao kršćanske crkve i adaptirane jednostavnim dodavanjem vanjskih minareta i preuređenjem interijera. Kao što je rekao priznati autoritet za islamsku umjetnost i arhitekturu: “Kupola na stijeni doista predstavlja djelo onoga što danas smatramo islamskom umjetnošću, to jest, umjetnošću koju nisu nužno izradili muslimani… već umjetnošću izrađenu u društvima gdje su većina ljudi — ili većina najvažnijih ljudi — bili muslimani.”
Slični primjeri obiluju u intelektualnim područjima koja su potaknula toliko divljenja prema arapskom učenju. Stoga je u svojoj cijenjenoj knjizi napisanoj kako bi se priznao “ogroman” doprinos Arapa znanosti i inženjerstvu, Donald R. Hill primijetio da većina tih doprinosa potječe od pokorenog stanovništva. Na primjer, Avicenna, kojeg Encyclopaedia Britannica svrstava u “najutjecajnije od svih muslimanskih filozofa-znanstvenika”, bio je Perzijanac. Kao i čuveni učenjaci Omar Khayyám, al-Biruni i Razi, koji su svi rangirani s Avicennom. Još jedan Perzijanac, al-Khwarizmi, smatra se ocem algebre. Al-Uqlidisi, koji je uveo razlomke, bio je Sirijac. Bakht-Ish’ i ibn Ishaq, vodeće ličnosti “muslimanskog” medicinskog znanja, bili su nestorijanski kršćani. Masha’allah ibn Athar, čuveni astronom i astrolog, bio je Židov. Ovaj popis bi se mogao proširiti na nekoliko stranica. Ono što je možda zavelo toliko povjesničara jest činjenica da je većina doprinositelja “arapskoj znanosti” dobila arapska imena, a njihova su djela objavljena na arapskom — koji je bio “službeni” jezik zemlje.
Razmotrite matematiku. Takozvani arapski brojevi su u cijelosti hinduističkog podrijetla. Štoviše, čak i nakon što je sjajni hinduistički brojevni sustav zasnovan na konceptu nule objavljen na arapskom, usvojili su ga samo matematičari, dok su drugi muslimani nastavili koristiti svoj nezgrapni tradicionalni sustav. Mnogi drugi doprinosi matematici također su pogrešno pripisani “Arapima”. Na primjer, Thabit ibn Qurra, poznat po svojim mnogim doprinosima geometriji i teoriji brojeva, uobičajeno se identificira kao “arapski matematičar”, ali je zapravo bio član poganske sabijanske sekte. Naravno, bilo je nekih dobrih muslimanskih matematičara, možda zato što je ta tema toliko apstraktna da je izolirala svoje praktičare od bilo kakve moguće vjerske kritike. Isto bi se moglo reći za astronomiju, iako i na tom području većina zasluga ne bi trebala biti pripisana Arapima, već hindusima i Perzijancima. “Otkriće” da se zemlja okreće oko svoje osi često se pripisuje Perzijancu al-Biruniju, ali on je priznao da je to naučio od Brahmagupte i drugih indijskih astronoma. Niti je al-Biruni bio siguran u to, napominjući u svom Canon Masudicus da je “isto uzmete li da je Zemlja u pokretu ili nebo. Jer, u oba slučaja, to ne utječe na astronomsku znanost”. Drugi čuveni “arapski” astronom bio je al-Battani, ali kao i Thabit ibn Qurra, on je također bio član poganske sabijanske sekte (koji su bili štovatelji zvijezda, što objašnjava njihov osobiti interes za astronomiju).
Mnogobrojne tvrdnje da su Arapi postigli daleko sofisticiraniju medicinu od prethodnih kultura jednako su pogrešne kao i one u vezi “arapskih” brojeva. “Muslimanska” ili “arapska” medicina bila je zapravo nestorijanska kršćanska medicina; čak su se i vodeći muslimanski i arapski liječnici obučavali u ogromnom nestorijanskom medicinskom centru u Nisibusu u Siriji. U Nisibusu i na drugim institucijama učenja koje su uspostavili Nestorijanci, uključujući onaj u Jundishapuru u Perziji, koju je ugledni povjesničar znanosti George Sarton (1884.-1956.) nazvao “najvećim intelektualnim centrom tog vremena”, nije se nudila samo medicina, već i širok spektar naprednog obrazovanja. Stoga su Nestorijanci kod Arapa “ubrzo stekli reputaciju kao izvrsni računovođe, arhitekti, astrolozi, bankari, liječnici, trgovci, filozofi, znanstvenici, pisari i učitelji. Zapravo, prije devetog stoljeća, gotovo svi učenjaci na [islamskom području] bili su nestorijanski kršćani”.
Nestorijanski kršćanin Hunayn ibn Ishaq al-‘Ibadi (na latinskom poznat kao Johannitius) bio je prvenstveno taj koji je “sakupljao, prevodio, revidirao i nadzirao prijevod grčkih rukopisa, osobito onih Hipokrata, Galena, Platona i Aristotela [,] na sirijski i arapski jezik”. Doista, već sredinom jedanaestog stoljeća, muslimanski je pisac Nasir-i Khrusau izvijestio: “Zaista su pisari ovdje u Siriji, kao i u slučaju Egipta, svi kršćani… [i] uobičajeno je da su liječnici… kršćani.” U Palestini su pod muslimanskom vlašću, prema monumentalnoj povijesti Moshe Gila, “kršćani imali neizmjernog utjecaja i položaje moći, ponajviše zbog nadarenih upravitelja među njima koji su okupirali vladina mjesta usprkos zabrani u muslimanskom zakonu koja se odnosi na zapošljavanje kršćana [na takvim pozicijama] ili koji su bili dio inteligencije tog vremena zahvaljujući činjenici da su bili izvanredni znanstvenici, matematičari, liječnici i tako dalje”. Istaknutost kršćanskih dužnosnika također je priznao Abd al-Jabbr, koji je otprilike 995. godine napisao da se “kraljevi u Egiptu, al-Shmu, Iraku, Jazri, Frisu i čitavoj njihovoj okolini oslanjaju na kršćane u pitanjima činovništva, središnje uprave i baratanju financijskim sredstvima”.
Čak se i mnogi najpristraniji muslimanski povjesničari, uključujući čuvenog engleskog preobraćenika na islam i prevoditelja Kurana Marmadukea Pickthalla (1875.-1936.), slažu da je sofisticirana muslimanska kultura vukla podrijetlo iz pokorenog stanovništva. Ali ono što se uglavnom zanemarivalo jest da se pad te kulture i nemogućnost muslimana da održe korak sa Zapadom dogodila jer je muslimanska ili arapska kultura uglavnom bila iluzija koja je počivala na složenoj mješavini dhimmi kultura te se kao takva lako izgubila i uvijek bila ranjiva na činjenicu da je mogla biti potisnuta kao heretička. Stoga, kad su u četrnaestom stoljeću muslimani na Istoku istrijebili gotovo sve vjerske nesukladnosti, muslimanska je zaostalost došla do izražaja.
Ovo je isječak iz knjige Rodneyja Starka God’s Battalions: The Case for the Crusades.
