“Kolaps Afganistana: Jesu li američke obavještajne službe pogriješile?”, pita ABC News. “Afganistan je tvoja greška”, laje Tom Nichols u Atlanticu. “Zašto su afganistanske snage tako brzo položile svoje oružje”, razmišlja Politico.
Afganistan nije pao jer nikad nije ni postojao. Afganistanska vojska položila je svoje oružje jer isto tako nikad nije postojala. I to ne samo zato što su mnogi od njezinih 300.000 vojnika bili imaginarni. Njezini paštunski članovi predali su se svojim talibanskim paštunskim kolegama ili su pobjegli u Iran ili Uzbekistan, ovisno o svom plemenskom ili vjerskom opredjeljenju koje je, za razliku od Afganistana, vrlo stvarno.
Afganistanska vojska je bila tamo jer smo na nju potrošili 90 milijardi dolara. Slično kao što je Afganistan sa svojim predsjednikom, svojim ustavom i svojim izborima postojao jer smo na njega potrošili pravo bogatstvo. Kad smo otišli, predsjednik je pobjegao, vojska se raspala, a Afganistan: Mjuzikl je prestao igrati u Kabulu.
Afganistan nije država. To je Brigadoon kamenog doba ispunjen zavađenim plemenima, etničkim skupinama, islamskim vjeroispovijestima i ratnim vođama koji zapovijedaju mladićima naoružanima sa starim ruskim i američkim puškama. Za razliku od fikcije o demokratskom Afganistanu, to je nešto za što su spremni umrijeti.
I u nadolazećim godinama vidjet ćete neke od istih onih vojnika koji su položili svoja oružja kako se bore i ginu za plemena i ratne vođe, čak i protiv talibana, u pravom beskrajnom ratu.
Vječni rat nije nešto što smo izmislili nakon 9/11: Afganistan je uvijek bio u ratu.
Amerikanci su impresionirani što su talibani izdržali 20 godina. Ne bi trebali biti.
U Afganistanu vrijeme ne postoji. Dva desetljeća rata Amerikancima su zastrašujuće neshvatljiva. Afganistancima je oduvijek bilo tako. Zakoračili smo na mjesto koje je stoljećima bilo ratno područje, zauzeli stranu, isporučili oružje, a zatim otišli kao što su svi unaprijed znali da ćemo učiniti. Britanci i Rusi su došli i otišli. Nakon nas, Kinezi će doći i otići.
I vječni rat će trajati beskrajno.
Prije nas, Rusi su htjeli da se Afganistanci pretvaraju da su komunisti. Mi smo htjeli da se pretvaraju da su demokrati. Ali Afganistanci nisu “Afganistanci”; oni su Paštunci, Uzbeci, Baludži, Hazari, sunitski i šijitski muslimani, sve ostalo je samo privremena nošnja.
Talibani, još jedan paštunski pokušaj preuzimanja vlasti, naići će na otpor, ali ne zagovornika slobodnog i demokratskog Afganistana, već suparničkih plemena i ratnih vođa.
Vjerojatno ćemo na kraju financirati neke od njih. I možda ovaj put nećemo biti dovoljno glupi da ih zamolimo za održavanje izbora ili bilo koju drugu “nation-building” glupost iz Foggy Bottoma.
Naša je kampanja u Afganistanu nakon 11. rujna bila brza, pametna i nemilosrdna. Ljudi koji su je vodili razumjeli su tamošnje društvo. Radili su zajedno s ratnim vođama kako bi razbili talibane. Njihov cilj bila je brza i prljava pobjeda koja bi od talibana napravila primjer.
Naš saveznik bio je svatko čiji je trenutačni frakcijski interes u beskrajnoj borbi za vlast bio u skladu s našim. Kako su godine prolazile, neki od naših saveznika postali su neprijatelji, a neki neprijatelji saveznici. Talibani su bili negativci, ali baš kao i u Siriji, to su bili i svi ostali. Dosta je nevinih uhvaćeno u unakrsnoj vatri, ali nevini nemaju moć.
Prosječan seljak iz Afganistana ne razmišlja o sebi kao o građaninu nekakve zemlje po imenu Afganistan. Nije ga briga za izbore, a njegovi starješine brkaju Amerikance s Rusima, a ponekad čak i s Britancima. Elite u Kabulu rado prerušavaju svoju moć u predsjedničke titule i ustave do kojih nikome drugome u zemlji nije stalo. USAID plaća djevojkama u Kabulu da se igraju feminizma, a diplomiranim studentima da govore o međunarodnim odnosima.
Ništa od svega ovoga nije nimalo važno ogromnoj većini zemlje kao što sad i doznajemo.
No, Afganistan nije postao totalna katastrofa za nas. Sve do Obame.
Američke snage su pod Bushom najviše brojile 25.000. Obama je učetverostručio tu brojku na 100.000. Te je godine ranjeno više američkih vojnika nego za čitavo vrijeme Bushove administracije.
Tijekom Obamine vladavine u Afganistanu je poginulo 1.200 Amerikanaca, ne samo zbog toga što je učetverostručio broj vojnika, već i zato što je vojsci rečeno da prestane pokušavati pobijediti pobunjenike.
Naši vojnici su postali organizatori zajednice s oružjem kojima je rečeno da se ne bore.
Nije osvojeno niti jedno srce ili um. No, groblja su se napunila s dječacima iz Teksasa i Zapadne Virginije kojima nije bilo dopušteno uzvratiti vatru samo zato što je Obama želio osvojiti muslimanska srca i umove.
Vojni čelnici koji su prigrlili Obaminu strategiju zakopali su i osakatili generaciju mladih ljudi. Bezbrojni muškarci i žene vratili su se svojim kućama ranjeni iznutra. Naposljetku su se predozirali ili ubili.
Val se povukao. Vojni su se čelnici povukli kako bi osigurali gradove dok su talibani osigurali ruralna područja na koja smo potrošili toliko ljudskih života. Sve što su trebali učiniti jest čekati da odemo.
Brzina kojom su talibani zauzeli zemlju čini se nestvarnom samo gledateljima CNN-a.
Zemlja je bila njihova za uzimanje. Talibani su vodili malo bitaka. Razni ratni vođe i lideri počeli su mijenjati strane kad je Biden najavio povlačenje kako bi se pridružili pobjedničkom timu. To je islamski tim iza kojeg stoje Pakistan, Kina, Turska, veliki dečki koji još uvijek stoje.
No, to ne znači da sljedećih mjeseci ili godina neće promijeniti strane.
Omraženu vladu u Kabulu podržavao je naš novac i naša zračna snaga. Nakon našeg odlaska, otišli su i oni. No, lokalni stanovnici će također mrziti i talibane. A dok Kinezi dođu kako bi otvorili rudnike, upravljali cestama i vrijeđali lokalno stanovništvo, saznat će ono što smo mi, Britanci i Rusi naučili.
Afganistan ne pripada nikome. To je vlastiti vječni rat zavađenih plemena.
Vječni rat će se nastaviti bez obzira jesmo li tamo ili ne. Ali vjerojatno ćemo biti tamo u ovom ili onom obliku. Mi nikad zapravo nismo razumjeli Afganistan ili Irak. I zato im ne možemo pobjeći.
Al Qaeda i ISIS će djelovati iz Afganistana. Isto vrijedi i za bezbrojne druge džihadske borce.
Amerikanci nisu izmislili vječni rat. On se odvija u islamskim dijelovima svijeta već više od tisuću godina. To nije moderno i politički korektno spominjati. Zbog toga mediji pažljivo opisuju talibane kao “vjerske studente” bez da imenuju vjeru. Oni će spomenuti sukobe sunita i šijita u Iraku dok će izostaviti onaj “islamski” dio skupine.
Došli smo pobijediti džihadiste koji su bili iza 11. rujna i ostali smo tamo kako bismo reformirali Afganistan. Ali iz čega smo ih reformirali? Nismo mogli imenovati problem.
A kad ne možete imenovati problem, nikad nećete doći do rješenja.
Budući da nismo uspjeli popraviti Afganistan, sad je u tijeku proces dovođenja što više moguće Afganistanaca u Ameriku. Stari plan dovođenja 100.000 “tumača” i članova njihovih obitelji uvelike je proširen kako bi svaki Afganistanac koji je radio bilo koji posao za američke organizacije, od skupina za pomoć do medija, imao pravo doći u Ameriku. Do vremena kad se dovrši taj posao, mogli bismo završiti s milijun afganistanskih izbjeglica u Americi. Neki od njih će postati islamski teroristi.
Konačni čin borbe protiv terorizma jest dovođenje terorista u Ameriku kako bi stvorili još više terora.
Prava tragedija Afganistana nije samo u tome što smo izgubili mnoge naše najbolje i najpametnije u prašini, već u tome što nismo naučili ništa iz tog iskustva. Ništa osim okriviti sebe.
Nismo iznevjerili Afganistan. Niti smo izgubili Afganistan. On nikad nije bio naš niti bilo čiji.
Afganistan nije bio naš vječni rat. To je vječni rat ratnih i plemenskih vođa koji će se nastaviti boriti sve dok voda ne presuši, stoka ugine i svi presele u Fremont gdje već živi 25.000 Afganistanaca. Naša greška je u tome što nismo uspjeli prepoznati što Afganistan jest.
Amerikanci vole vjerovati da su svi poput nas. Lako je upasti u tu zamku. Ggje god idemo, ljudi govore engleski, slušaju našu muziku i nose Nike majice. Oni imaju mišljenja o našim predsjednicima i žele doznati koliko je lako preseliti se u Fremont. A mi ih veselo opskrbljujemo s još više Nike majica, lošom muzikom, još lošijim filmovima i pokušavamo ih nagovoriti da stvore Sjedinjene Američke Države u Iraku ili Sjedinjene Američke Države u Afganistanu. Nakon što to ne uspije, oni se presele u Fremont, Minnesotu ili New York City, kandidiraju se za Kongres i govore da nas mrze.
Ako išta naučimo iz Afganistana, iz Iraka i iz 11. rujna, neka to bude ovo.
Između nas i ostatka svijeta moraju postojati granice, fizičke i konceptualne. Američki ekscepcionalizam ne smije biti narcističko uvjerenje da bi svi trebali biti poput nas. Kad bi i mogli svi postati poput nas, ne bi bilo ništa specijalno u vezi nas. Naš ekscepcionalizam je u tome što ostatak svijeta nije poput nas i nikada neće biti. I ako se želimo zaštititi, moramo prestati pokušavati definirati svijet ili dopustiti ostatku svijeta da redefinira Ameriku.
Mogli smo brzo i odlučno pobijediti u Afganistanu i otići samo da nismo bili toliko zavedeni uvjerenjem da Afganistan može biti Amerika i da Afganistanci zaslužuju biti Amerikanci.
Isto vrijedi i za Irak.
Pobjede su postali porazi, a groblja ispunjena mrtvima jer smo iz vida izgubili istinu o Afganistanu i o nama. Što više razmišljamo o Afganistanu ili bilo kojem drugom mjestu u smislu nas samih, to ga manje vidimo onim što jest. A to može biti smrtonosna iluzija.
Amerikanci su posljednje stoljeće proveli pokušavajući pretvoriti svijet u Ameriku. Provedimo ovo stoljeće praveći Ameriku onim što je oduvijek namjeravala biti: utočištem od ostatka svijeta.
Više nećemo pobjeđivati u ratovima jer se više ne možemo sjetiti za što se zapravo borimo. Nesposobni povući granice između neprijatelja i nas samih, između naše nacije i svijeta, izgubili smo dodir s temeljnom svrhom, pa čak i konceptom rata.
Kako bismo pobijedili u ratu, moramo se sjetiti zbog čega se borimo. Za sebe.
Afganistanci razumiju taj koncept. Možda ga i predobro razumiju. Ali vrijeme je da i mi to naučimo. Ako ne možemo ići u rat za sebe, ne za demokraciju, ljudska prava ili kako bi afganistanske djevojčice mogle ići u školu, izgubit ćemo vojnike, izgubit ćemo ratove i izgubiti svoju naciju.
Svi ratovi su beskrajni i vječni kad ne razumijete što je potrebno za pobjedu.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
