Novi dokumentarac Daily Wirea će vas natjerati na smijeh, plač i trčanje vrišteći niz ulicu.
Konzumiravši nevjerojatnu količinu informacija (i dezinformacija) o transrodnosti — bilo u vidu sjajnih knjiga poput Trans Helen Joyce i Nepovratne štete Abigail Shrier ili YouTube videozapisa transrodnih “influencera” poput Noaha Finncea ili lukavih kritičara transrodne ideologije poput Mr. Mennoa, Arielle Scarcella i Kellie Jay-Keen — zabrinuo sam se da upravo objavljeni dokumentarac Daily Wirea o toj temi, Što je žena?, u produkciji i režiji Justina Folka i s komentatorom Daily Wirea Mattom Walshom u glavnoj ulozi, neće ponuditi ništa novo.
U određenom smislu bio sam u pravu. Moje se mišljenje nije promijenilo. Već sam znao da je transrodnost poremećena i opasna, a film nimalo nije promijenio moje stajalište. Ali kakva potvrda! Folk, Walsh i društvo sastavili su ozbiljan i definitivan rad — koji je istodobno opsežna anketa, jeziva optužnica i, koliko god to čudno zvučalo, često presmiješan komad zabave.
Strukturno, Što je žena? inspirirao je, od svih stvari, debitantski film Michaela Moorea, Roger i ja (1989.) koji govori o učincima zatvaranja GM-ovih tvornica na sve sumorniju ekonomiju njegovog rodnog grada Flinta u državi Michigan. Moore je strukturirao svoj film oko mišljenja da je u potrazi za pronalaženjem i sučeljavanjem s izvršnim direktorom Rogerom Smithom, pri čemu je premisa bila da će, ako bude informiran o patnjama grada, Smith zasigurno poduzeti korektivne mjere. Mišljenje koje pokreće Folkov dokumentarac jest da je Walsh, 35-godišnji otac dva dječaka i dvije djevojčice, beznadno zbunjen novim konceptima spola i roda koji pretpostavljaju da muškarac može postati žena i obrnuto, te putuje po SAD-u kako bi dobio informacije od stručnjaka na tu temu — i postavio jedno specifično pitanje: Što je žena?
Dokumentarac započinje s prvim ispitanikom, “terapeutom za afirmaciju spola”, Gertom Comfreyjem, iz njegovog rodnog grada Nashvillea. Kako, pita Walsh, znamo da je čitava ova stvar o rodu istinita? “To sam naučio”, odgovara Comfrey, “slušajući transrodne osobe”. “Što je to”, pita Walsh, “žena?” Gavez odgovara: “Sjajno pitanje! Nisam žena pa stoga ne mogu odgovoriti.” Comfrey je, zapravo, vrlo očita biološka žena. Savršen početak za putovanje na kojem gotovo ništa nije onakvim kakvim se čini.
U San Franciscu, Walsh razgovara s Marci L. Bowers, “istaknutim kirurgom za promjenu spola u zemlji”. Bowers, vrlo očiti biološki muškarac, predstavlja se kao žena — iako na pitanje o tome je li trans žena nudi čudan odgovor: “Imam transrodnu povijest.” (Ne, druže, imaš transrodnu sadašnjost.) Na pitanje jesu li neki ljudi koji su se podvrgnuli operaciji “promjene spola” ikad požalili svoju odluku, Bowers odgovara, neiskreno, da su takve pojave “iznimno, iznimno neuobičajene”; na pitanje o sličnosti između transrodnosti i tjelesne dismorfije (čije žrtve žele odrezati ruku ili nogu), Bowers odgovara da potonja “nema nikakve veze s rodnim identitetom… To je netko tko ima… psihijatrijski poremećaj… Oprostite na mom nemedicinskom jeziku: šašav.”
Ali, naravno, transrodnu ideologiju nitko ne smatra šašavom. Na pitanje o svojim kritičarima, Bowers odgovara da ih “nema mnogo” i da su oni postojeći “dinosauri” — mrzovoljci u “uzbudljivoj” novoj eri maksimalne rodne fluidnosti. “Znate tko to dobro razumije”, oduševljeno govori Bowers. “Sljedeća generacija!”
Pedijatrica sa Sveučilišta Brown Michelle Forcier, koja pomaže djecu staviti na trans montažnu traku, također smatra čitavu stvar uzbudljivom. Ona govori Walshu da pri prvom susretu sa svojim vrlo mladim pacijentima postavlja pitanje: “Gdje ste u pogledu svog spola i rodnog identiteta? Gdje ste trenutačno i, što je još uzbudljivije, gdje biste željeli biti u budućnosti?” Kad Walsh pokuša uzvratiti pitanjem je li ikad srela četverogodišnjaka koji vjeruje u Djeda Mraza — i, nakon što ova odgovori pozitivno, pita da li to ukazuje da takvo dijete “možda ima slabo razumijevanje stvarnosti” — Fournier odgovara da “imaju prikladno četverogodišnje razumijevanje stvarnosti” i da dječja vjera u Djeda Mraza samo pokazuje “koliko je divan taj četverogodišnjak i njegova mašta!” Poput Bowers, ona očigledno osjeća da je — zajedno s pretpubertetskim pacijentima, koje hvali jer su prepoznali da se “naši zastarjeli načini jednostavno ne odnose na njih” i da “odbijaju mnogo naših društvenih običaja” — na samom rubu fenomentastične socijalne revolucije.
Vesele stvari. Ali one postaju mračnije kad Walsh upita Forcier o njezinom lijeku za djecu Lupron, koji se također koristi za kemijsku kastraciju seksualnih prijestupnika. “Znate što”, odjednom kaže hladnim tonom, “nisam sigurna da bismo trebali nastaviti s ovim intervjuom”. Zašto ne? Jer korištenjem riječi lijek i termina seksualni prijestupnik “vi postajete zloćudni i štetni”.
Walsh se također susreće s neodobravanjem Patricka Grzanke, direktora programa za Žene, rod i seksualnost na Sveučilištu Tennessee. Isprva prilično umišljen, rječit momak, koji neprestano brblja o tome kako se rod “unosi u sve aspekte društvenog života” i kako su rod i spol, iako “različiti konstrukti”, “duboko isprepleteni jedan s drugim”. No, kad Walsh postavi pitanje može li se trans žena kategorizirati kao muškarac, Grzanka se uznemiri. “Zašto postavljate pitanje? Želim znati zašto je to tako važno.” Kad Walsh odgovori da želi “razumjeti stvarnost”, Grzanka, odjekujući Comfrey, odgovara da bi jednostavno trebao vjerovati onome što trans osobe govore. A kad Walsh objasni da “samo pokušava započeti dolaženjem do istine”, Grzanka ljutito uzvraća da mu je “stvarno neugodan takav jezik”: govoriti o “dolaženju do istine”, požalio se, zvuči “duboko transfobno”. Kao i Forcier, on prijeti da će prekinuti intervju. Potom je, zamoljen da definira ženu, to nazvao “čudnim pitanjem”, nakon što je prethodno zamišljeno sjedio u tišini, očigledno zapanjen pitanjem.
To nije posljednji put u filmu da sugovornik poludi zbog jednostavnog pitanja. Kasnije, gay lik u San Franciscu govori Walshu da samo žena zna što je žena. Kao odgovor, Walsh postavi pitanje: “Znate li što je mačka?” Istodobno uznemiren i bijesan, lik odšeta. A onda je tu i kongresmen Mark Takano (D-CA), pro-trans diplomac s Harvarda koji se ponosi time što je “prva otvoreno gay osoba od boje koja je izabrana u Kongres”. Nakon što je suočen s činjenicom da dopuštanje “trans ženama” korištenje ženskih kupaonica stvara neugodu biološkim ženama, on gotovo čitavu minutu zamuckuje i zastajkuje prije nego što konačno izjavi: “Znate što? Mislim da je ovaj intervju završio.”
Srećom, ovaj dokumentarac također pruža glasove razuma. Miriam Grossman, psihijatrica za adolescente i odrasle, napominje da, budući da rodna disforija pogađa samo “između jednog od 30.000 i jednog od 110.000” ljudi, gotovo svi mladi ljudi koji sad tvrde da su trans zapravo uopće nisu trans. O likovima poput Forcier, Gavez i Bowers, Grossman izjavljuje: “Neopisivo je što su ti ljudi učinili našoj djeci.” I ona sažima pogubne utjecaje Alfreda Kinseya na trenutačno razmišljanje (koga je uvjerenje “da su djeca seksualna od rođenja” navelo da izvodi odbojne “seksualne eksperimente na djeci”) i psihologa Johna Moneya (čije su nadriliječničke ideje o fluidnosti spola u potpunosti — i tragično — opovrgnute njegovim najzloglasnijim eksperimentom, ali koje usprkos tome oblikuju današnju rodnu ideologiju).
Walsh razgovara s mnogim drugim osobama čije je živote dotakla transrodnost. Selina Soule, atletičarka, objašnjava da je, nakon što su se biološki dječaci počeli natjecati kao djevojčice, od pobjednice postala gubitnica. Jordan Peterson, koji je stekao slavu nakon svog protivljenja kanadskom zakonu koji obvezuje uporabu trans osobnih zamjenica, izražava svoj bijes: “Ne postoji stvar poput terapeuta za afirmaciju spola. To je kontradikcija u terminima… Ne dobivate tapšanje po ramenu od svog terapeuta za svoje postojeće aksiomatske zaključke. To nije terapija. To je potvrđivanje.”
U djelu filma koji bi izostavio, Walsh putuje sve do Kenije kako bi pripadnike plemena Masai pitao o seksualnim ulogama i rekao im o transrodnosti. Rezultati su predvidljivi: naravno da se smiju na ideju o ženi koja je zarobljena u tijelu muškarca. Smiješne stvari, pretpostavljam. Ali želi li Walsh doista sugerirati da bi se Zapad trebao okrenuti afričkim plemenima što se tiče mudrosti o bilo čemu? Ovu sekvencu je zasigurno previše lako odbaciti pro-trans rulji: pa, mogu reći, mi smo znanstveno napredniji od njih. (Ali opet, tko bi se na ljevici usudio sugerirati da su pripadnici plemena Masai primitivni?)
Najdirljiviji sugovornik Walsha je Scott (Kellie) Newgent, zgodna žena koja je prošla nekoliko operacija prije nego je završila izgledajući poput zdepastog lika i koja, žaleći zbog svega, svoj život sad posvećuje pokušavajući odvratiti mlade ljude od operacije “promjene spola”. “Istina je to”, govori Walshu, “da je medicinska tranzicija eksperimentalna”, s nuspojavama koje još nisu u potpunosti shvaćene. Ona napominje da u operaciji žena-u-muškarca stopa komplikacija iznosi 70% posto te za kameru pokazuje zastrašujuću pravokutnu zakrpu na svojoj podlaktici s koje je skinuta koža kako bi se stvorio lažni falus.
Ne, nisam trebao pogledati film kako bih znao što misliti o transrodnosti. Ali on je donio neke ključne točke u veći fokus. Prvo, poput promicatelja pobačaja, koji bi radije govorili o “izboru” nego detaljno raspravljali o postupcima pomoću kojih se beba nasilno vadi iz maternice, pro-trans zajednica se uvelike oslanja na eufemizam. Ne nazivajte lijekove lijekovima; nemojte reći mastektomija, recite gornja operacija; nemojte reći kastracija, recite donja operacija. (Ti ljudi sakate jezik jednakim žarom kao što sakate zdrave spolne organe.)
Još jedna stvar: likovi poput Comfreya, Forcier i Bowers zauzimaju važne položaje i trebali bi biti cijenjeni, ugledni stručnjaci. Ali oni su frikovi. Comfrey je luđak izbezumljenog pogleda. Forcier ima luđački osmijeh. Bowers (da posudim opis Jacqueline Susann od Trumana Capotea) izgleda kao kamiondžija u dragu. Što više govore — jedva prikrivajući svoju radost pri pomisli sakaćenja dječjih genitalija — to više shvaćate da ste u prisutnosti vrlo specifične vrste zla i vrlo specifične vrste ludila. U razumnom društvu, ovakva bi stvorenja bila prepoznata kao izopćenici, podlaci, degenerici, čudaci. To je ono što jesu: čudaci. Nevjerojatna stvar je da kad se Grossman, razumna psihijatrica, prvi put pojavi na filmu odmah znate — prije nego otvori svoja usta — da ona nije jedna od njih.
A opet, ono što se toliko jasno vidi u ovom dokumentarcu jest da su, barem za sad, ti ljudi pobijedili — i da su pobijedili bez borbe. Njihove ideje — ako ih tako možemo nazvati — preplavile su društvo, oblikujući nove zakone, politike i školske kurikulume prije nego što je razumna većina imala priliku primijetiti i reći: “Čekajte malo.” Ti se čudaci možda mogu bezbrižno pretvarati da se, kao što to čini Bowers, nitko ne protivi trans ideologiji osim nekoliko “dinosaura”, ali oni vrlo dobro znaju da to nije istina — zapravo, usprkos svom poricanju, oni moraju biti svjesni da, sa svojim sklonostima prema cirkularnoj logici i njihovoj alergiji na iskreno istraživanje, oni prodaju laž (otuda zapanjujuća reakcija Grzanke na riječ istina) i da tamo vani spava div koji čeka da ih prozove. Zbog čega su, u trenutku kad su shvatili da Walsh nije tamo kako bi promicao njihovu ideologiju, već kako bi ih natjerao da je obrane, bili spremni prekinuti intervju.
