Pokrovitelji “moralizirajućeg internacionalizma”, kako ga je nazvao povjesničar Corelli Barnett, zaokupljeni su pokušajima da rusko-ukrajinski rat oslikaju kao krizu koja je obnovila europsko jedinstvo. Za globaliste, rusko vraćanje Europe u njezinu mračnu prošlost invazija, razaranja i pokolja — užasa koje je “međunarodni poredak utemeljen na pravilima” navodno okončao — umjesto toga je ojačao i naglasio dvije istaknute institucije tog poretka, Europsku uniju i NATO. Globalisti tvrde da umjesto svojevrsne optužbe neuspjeha globalizma, rat potvrđuje superiornost nadnacionalnih institucija u održavaju reda i stvaranju prosperiteta.
No čitavo to izvrtanje stvarnosti ne može sakriti onu pravu poruku rata: da centrifugalni, sukobljeni nacionalistički samointeresi koji su uništili Ligu naroda, a UN sveli na arenu za maksimiziranje takvih interesa, ostaju ključan čimbenik u međudržavnim odnosima.
Dobar primjer ovog neuvjerljivog veselog razgovora o “jedinstvu” pojavljuje se u nedavnoj kolumni Thomasa Friedmana, dugogodišnjeg čovjeka Davosa i navijača tehnokratskog, antinacionalističkog globalizma. Uzmite, na primjer, ovu rečenicu: Brutalna ruska invazija “objašnjava zašto se njemačka vlada praktički preko noći oslobodila gotovo 80-godišnje odbojnosti prema sukobu i održavanju najmanjeg mogućeg proračuna za obranu te umjesto toga najavila ogromno povećanje izdataka za vojsku i planove slanja oružja u Ukrajinu”.
Naravno, ključna riječ je “najavila”. Akcija je sasvim druga stvar. Kao što James Snell piše u Spectator World: “A opet, kako rat završava svojih prvih stotinu dana, njemačka isporuka oružja Ukrajini se vidljivo nije ostvarila. Berlin je prije više od mjesec dana odobrio isporuku pedeset protuzračnih sustava Flakpanzer Gepard. Nisu stigli. Isto kao ni obećanih sedam 155mm haubica njemačke proizvodnje. Na putu nisu ni njemački tenkovi, koji su dugo bili predmetom ukrajinskih zahtjeva i obećanja drugih zemalja.” Prema dokumentima koji su procurili u novine Die Welt, “isporuke iz Berlina u Kijev usporile su se na puzanje, a potom na kapanje — sve to namjerno.”
U međuvremenu, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz drže otvorenu liniju s Putinom, očigledno se nadajući da će posredovati između dviju zaraćenih strana, iako nemaju nikakvu moć: “Oni se nemaju čime cjenkati, ali ipak smanjuju svoje doprinose ukrajinskom naporu u nekakvom bizarnom jednostranom quid pro quo”, piše Snell. Ovakvo je ponašanje uznemirilo Ukrajinu i njezine pristaše. Prema Wall Street Journalu, “Javne izjave čelnika Francuske i Njemačke, kao i komentari dužnosnika tih zemalja sugeriraju skepticizam da Kijev može protjerati napadače i pozvali su na dogovoreni prekid vatre što je izazvalo pritužbe iz Ukrajine da ih se tjera na teritorijalne ustupke”, uključujući ratifikaciju Putinove aneksije Krima 2014. godine.
Druge zapadnoeuropske nacije također, piše Journal, “gube apetit za održavanje rata za koji misle da se ne može dobiti i koji je dosegao krvavu mrtvu točku koja crpi europske resurse i pojačava nadolazeću recesiju” uvelike uzrokovanu visokim troškovima energije zbog sankcija na rusku naftu.
Toliko o “jedinstvu”. Kao što naslov gornje priče Journala ističe: “Pokazuju se pukotine na Zapadnom frontu protiv ruskog rata u Ukrajini.”
Kad već govorimo o sankcijama, Friedmanova slavljenička metafora koja ih opisuje kao “precizni ekonomsko-sankcijski projektil izravno u središte Putinove ekonomije” je apsurdna. Europljani još uvijek kupuju ruska fosilna goriva, a daljnja smanjenja su planirana za kraj godine. Ako se sukob oduži do zime, smanjenje raspoložive energije za grijanje europskih domova dodatno će pritisnuti vlade da riješe sukob i ponovno otvore ruske plinovode.
Ovo preuranjeno promicanje europskog jedinstva očigledna je globalistička pusta želja. Ali to nije ništa novo. To odražava dugi, neriješeni problem koji je zaokupljao idealizam “međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima” — nekoherentnost međunarodne strukture stvorene sporazumima između suverenih nacija koje ih ne potpisuju zbog nekakvih zajedničkih uzvišenih načela ili “sklada interesa”, već zato što služe interesima svake nacije.
Sukob između idealizma i interesa bio je očit u Versajskom sporazumu i stvaranju Lige naroda nekoliko godina nakon njegova rođenja. Godine 1923., članica Lige Italija bombardirala je otok kolege članice Krf, ubivši pritom 15 grčkih i armenskih izbjeglica iz Turske. Grčka je zatražila pravdu od Lige, ali je naposljetku prisiljena Italiji platiti odštetu. Glavni tajnik Lige, Sir Eric Drummond, komentirao je kako je ovaj nepravedni ishod “doveo u pitanje temeljna načela koja leže u korijenu novog svjetskog poretka [NB!] koji je Liga uspostavila”.
Drummond je bio dalekovidan, budući da su sljedeća dva desetljeća svjedočila ne samo načelima Lige, već i odredbama idealističkih multinacionalnih ugovora kao što su Ugovor iz Locarna (1925.) i Kellogg-Briandov pakt (1928.) koji su “Zabranili rat zauvijek”, kao što je to najavio naslov New York Timesa. I jedan i drugi će serijski kršiti članovi Lige i potpisnici sporazuma Italija, Japan i Njemačka. Uz razoružanje, pacifizam, smanjenu vojnu potrošnju i rastuću potrošnju za socijalnu skrb, ovo naivno oslanjanje na “pergamente barijere”, kao što ih je nazvao James Madison, utabalo je put najrazornijem ratu u povijesti.
Samo povijest ta dva desetljeća između svjetskih ratova trebala bi biti dovoljna za potvrđivanje mudrosti Georgea Washingtona: “Niti jednoj naciji se ne bi trebalo vjerovati dalje nego što je ograničena vlastitim interesima.” Povijesti NATO-a i EU također ilustriraju primat nacionalnih interesa naspram obveza prema sporazumu.
Otkako je izbio rusko-ukrajinski rat, Njemačka je uzbuđivala globaliste poput Friedmana obećavši da će ispuniti taj zahtjev. Postoji sumnja hoće li to zapravo učiniti i nastaviti poštovati odredbe sporazuma nakon smirivanja trenutačne krize, s obzirom na to koliko je temeljito pacifizam oblikovao njemački nacionalni identitet nakon Drugog svjetskog rata. Čak i ako se to dogodi, 2% je sramotno malo za zemlju bogatu poput Njemačke, koja se nalazi nadomak Putinove agresije.
Neke države EU-a su također zanemarile pravila koja su u sukobu s njihovim nacionalnim interesima, osobito onim ekonomskim. Ova loša navika postala je očita tijekom Velike recesije 2007.-2008. godine. Pravilo o zabrani spašavanja, koje je stvorio članak 125. Lisabonskog ugovora, prekršeno je kako bi se spasila Grčka i druge članice koje su u ekonomskoj nevolji. Prije toga, Pakt o stabilnosti i rastu iz 1998. godine postavio je ograničenje od 3% BDP-a na proračunske deficite i 60% na državni dug. Sljedećih je godina svaki član osim trojice u određenom trenutku prekršio ta pravila. Godine 2021., prosječni je dug EU država iznosio 88%, a za Eurozonu 95%.
Primat nacionalnih interesa nije jedina prepreka “međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima”. Nacionalni interesi se razlikuju, a često i sudaraju, zbog velike raznolikosti nacija, koja odražava razlike u jeziku, povijesti, zakonu, tradicijama, običajima i vjeri. Na primjer, povijest muslimanske okupacije Istočne Europe, kao i njezina pravoslavna vjera, potaknuli su drugačiju reakciju na muslimansku imigraciju od uglavnom sekularne Europe. Slično je tijekom razdoblja Velike recesije razgovor o lošoj radnoj etici Juga u usporedbi s njemačkom potaknuo ogorčenost protiv onoga što se smatralo arogantnom, snishodljivom doplatom dodanoj ekonomskoj pomoći. Usprkos svim pričama o EU jedinstvu, Grci su još uvijek Grci, a Nijemci su još uvijek Nijemci.
Ove još uvijek snažne nacionalne razlike i interesi, osobito među europskim neelitama, osiguravaju da će europsko jedinstvo ostati krhko, osim za kognitivne elite koje vode EU, a nacionalizam će nastaviti nadmašivati supranacionalna pravila i interese. Oni globalisti koji su se nadali da će trenutačna kriza ujediniti Europu bit će razočarani.
