Novo istraživanje sa Sveučilišta Princeton i Bloomberg potvrđuju da obnovljivi izvori energije zahtijevaju 300-400 puta više zemljišta od elektrana na prirodni plin i nuklearki.
Tijekom posljednjih nekoliko godina, protivio sam se ideji da su obnovljivi izvori dobri za okoliš. U 2019. godini objavio sam “Zašto obnovljivi izvori energije ne mogu spasiti planet“, najčitaniji članak te godine na Quilletteu, te održao TEDx govor pod istim nazivom, koji danas ima 2,5 milijuna pregleda. A prošle sam godine, u knjizi Apokalipsa nikad, istaknuo da energetski projekti vjetra i sunca zahtijevaju 300 do 400 puta više zemlje nego je to slučaj s nuklearnim elektranama ili onima na prirodni plin, te da bi 100% obnovljivi izvori energije zahtijevali povećanje površine zemlje koja se koristi za energiju s današnjih 0,5% na 25% do 50%.
Nepotrebno je reći da se industriji obnovljive energije i njezinim zagovornicima nije svidjelo ono što sam napisao, pa su me stoga nastojali otkazati. Prošle me je godine skupina aktivističkih znanstvenika (oksimoron ako sam ikad čuo koji – op. a.) optužila da nisam u pravu i zahtijevala da me Facebook cenzurira. Oslanjali su se na kvazi znanost i tvrdili da solarna energija zahtijeva samo 3,6 puta više zemlje, a vjetar samo 5,8 puta više od nuklearnih elektrana ili elektrana na prirodni plin. Kao odgovor na taj zahtjev, Facebook me cenzurirao i uskratio pravo žalbe na svoju presudu.
No, sad su istraživači sa Sveučilišta Princeton i Bloomberg News priznali da sam bio u pravu, a moji kritičari u krivu. Upravo su objavili istraživanje koje pokazuje da vjetroelektrane zahtijevaju 370 puta više zemlje nego nuklearne elektrane, te da bi prelazak s nuklearne energije na obnovljive izvore energije, kao što bi to učinio Bidenov klimatski plan, imao razornog utjecaja na američki prirodni okoliš.
“Vjetroelektrana od 200 megavata”, primjećuje Bloomberg, “mogla bi zahtijevati širenje turbina na 19 kvadratnih milja (49 km2). Elektrana na prirodni plin s istim proizvodnim kapacitetom mogla bi stati u jedan gradski blok”.
Svi se slažu da moramo donekle povećati količinu električne energije dobivenu iz solarnih panela i vjetroturbina. Nacionalni laboratorij za obnovljivu energiju, čija je misija promicanje obnovljivih izvora energije, tvrdi da bi 74% električne energije u Kaliforniji moglo dolaziti iz solarnih panela. Princeton procjenjuje da bi do 2050. godine 11% električne energije moglo dolaziti iz projekata pučinskih vjetroelektrana.
No, nakon što proizvodi samo 23% svoje električne energije iz solarnih panela, Kalifornija pati od nestanaka struje i skokova cijena što proizlazi iz prevelike ovisnosti o energiji koja ovisi o vremenskim prilikama. Zamislite samo što bi učinilo utrostručenje solarne proizvodnje.
I vrlo je malo vjerojatno da će SAD dodati i približno toj količini pučinskih vjetroelektrana. Danas ukupno postoji samo sedam pučinskih vjetroturbina. Proizvodnja 11% naše električne energije iz vjetroturbina zahtijevala bi izgradnju njih 20.000. A to se vjerojatno neće dogoditi s obzirom na masovno protivljenje zaštitnika prirode, ribara i lokalnog stanovništva.
Prema istraživačima s Princetona, SAD bi trebale utrostručiti količinu dalekovoda, pod visokim udjelom obnovljivih izvora energije u budućnosti. No, novim se dalekovodima uspješno suprotstavljaju lokalni zaštitnici prirode zabrinuti zbog ždralova i drugih ugroženih vrsta. Ista stvar dogodila se u Njemačkoj koja je bogata obnovljivim izvorima energije.
Bloomberg primjećuje, “2011. godine bivši je predsjednik Barack Obama kreirao Tim za brzi odgovor za prijenos kako bi ubrzao izdavanje dozvola za pet projekata dalekovoda na zapadu. Za sad je u izgradnji samo jedan. Tri se i dalje suočavaju s kašnjenjem izdavanja dozvola. Peti je otkazan.”
S ekološkog gledišta, bolja je alternativa, primjećuje Bloomberg, izgradnja daleko više nuklearnih elektrana te korištenje hvatanja i skladištenja ugljika. “Ako SAD žele ekonomiju bez ugljika do 2050. godine koristeći najmanju količinu zemljišta, morat će se mnogo manje oslanjati na vjetar i sunce i umjesto toga izgraditi stotine nuklearnih elektrana, kao i elektrana na prirodni plin, opremljene sustavima za hvatanje ugljičnog dioksida prije nego pobjegne u atmosferu.”
Bloomberg ispravno primjećuje da “Bidenov plan ne mora u potpunosti počivati na vjetru i suncu. Nuklearna energija, koja zahtijeva daleko manje prostora, također je bez emisija.” No, u svom sadašnjem obliku, Bidenov bi plan rezultirao gubitkom polovice američkih nuklearnih elektrana do 2030. godine, što bi gotovo izbrisalo gotovo svu električnu energiju za koju istraživači s Princetona govore da bi je mogle proizvesti pučinske vjetroelektrane.”
Usprkos opetovanim apelima Environmental Progressa i vodećih svjetskih environmentalističkih znanstvenika, demokrati u Kongresu odbili su prijedloge da se barem približno izjednače uvjeti za igru nuđenjem nuklearnim elektranama djelić subvencija koje Kongres daje za solarnu energiju i vjetar.
Antinuklearni demokrati u Kongresu koji zahtijevaju 100% obnovljive energije imaju snažnu potporu progresivaca u medijima. “Za razliku od fosilnih goriva — koja postaju sve skuplja što ih više izvlačimo iz zemlje jer vađenje nestajućih resursa zahtijeva sve više rada — obnovljiva energija se temelji na tehnologijama koje postaju jeftinije što ih više proizvodimo”, tvrdio je kolumnist New York Timesa Farhad Mandjoo prošli tjedan.
No, fosilna su goriva stoljećima i desetljećima postajala sve jeftinija, a ne skuplja. Zapravo, najveća priča u energetici posljednjeg desetljeća bila je sve manja cijena prirodnog plina iz frackinga, što je glavni razlog zašto su SAD smanjile svoje emisije ugljika više od bilo koje druge nacije u povijesti. Godinama su istraživači izračunavali da je revolucija frackinga rezultirala dodavanjem 100 milijardi dolara godišnje američkoj ekonomiji u obliku nižih cijena energije.
I svaki ozbiljan student tehnologije zna da je smanjenje troškova proizvodnje energije jedan od najvećih čimbenika koji pokreću ekonomski rast. Za proizvodnju energije potrebno je manje ljudi, što nam omogućuje da radimo druge stvari.
U međuvremenu, čini se kako je era jeftine kineske solarne energije završila. Danas je solarna industrija u krizi, potresena dokazima da se za izradu solarnih panela koristi prisilan rad u kineskoj pokrajini Xinjiang, gdje je prema američkom State Departmentu kineska vlada uključena u genocid nad svojom muslimanskom ujgurskom manjinom, prisiljavajući više od milijun njih u koncentracijske logore.
A svako mjesto koje koristi obnovljive izvore energije u velikim količinama čini električnu energiju skupljom. U Kaliforniji su od 2011. godine cijene električne energije porasle 7 puta više nego je to slučaj u ostatku SAD-a. U Njemačkoj su cijene električne energije porasle 50% jer je koristila obnovljive izvore energije i one su danas najviše u Europi. Francuska troši otprilike upola manje za električnu energiju koja proizvodi desetinu ugljičnih emisija u odnosu na Njemačku.
Razlog je to što se solarni paneli i vjetroturbine možda mogu proizvesti za manje, ali njihova integracija u električne mreže zahtijeva sve više i više zemljišta, rada, dalekovoda i skladišta, što sve doprinosi povećanju troškova, koji su uglavnom skriveni od potrošača i donositelja politika. Obnovljivi izvori energije ovisni o vremenskim prilikama, kao što su projekti solarne energije i vjetra industrijske veličine, eksternaliziraju svoje visoke troškove na javnost.
Ako ste svestrani tehnološki kolumnist novina poput New York Timesa, možete se osloniti na mišljenja drugih, bez dubokog kopanja ili čak traženja drugačije perspektive. U Manjooovom slučaju, čini se da nije bio nimalo svjestan činjenice da je velik dio razloga zašto je Kina pojeftinila solarne panele bio prisilan rad.
To je šteta, ne samo za Manjooa, već i za sve koji bi željeli zaštititi američki prirodni okoliš, potrošače od skokova cijena električne energije i civilizaciju od nestanaka struje. Zagovornici obnovljivih izvora energije mogu demonizirati one od nas koji ističu očito, ali naposljetku će fizika, ekonomija i vlastita ograničenja prirode ograničiti širenje izvora energije ovisne o vremenskim uvjetima.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
