Armenci u Gorskom Karabahu probudili su se 13. rujna 2022. godine u neizvjesnoj budućnosti nakon azerbajdžanskog napada u gluho doba noći. Kao što je Trey Blanton izvijestio s mjesta događaja, azerbajdžanske snage su lansirale dronove, artiljeriju i minobacače na nekoliko armenskih sela. Ubijeno je više od 100 armenskih vojnika — nekoliko njih kasnije osakaćeno je do neprepoznatljivosti — u dvodnevnom bombardiranju Azerbajdžana.
Suvremena neprijateljstva između Armenije, drevne nacije, i Azerbajdžana, koji je stvoren 1918. godine, započela su 2020. godine, kad je izbio rat oko spornog teritorija sad poznatog pod nazivom “Nagorno-Karabah”. Iako je tisućama godina bio armenski, poznat kao Artsakh, i ostao pretežno armenski, nakon raspada SSSR-a dodijeljen je Azerbajdžanu, što je uzrokovalo probleme i kulminiralo nedavnim ratovima. (Pogledajte “15 mitova o ratu u Artsakhu koje ovjekovječuju mainstream mediji“)
Na površini, i kako su naširoko izvješćivali mediji, ovo je samo još jedan teritorijalni spor, ovaj put između (kršćanske) Armenije i (muslimanskog) Azerbajdžana. Međutim, ispod površine vreba ta stara muslimansko-kršćanska podjela, karakterizirana mržnjom džihadista prema nevjernicima.
Ovo stajalište potvrđuju mnogi čimbenici. Za početak, drevni muslimanski neprijatelj kršćanske Armenije, Turska, financirala je šerijatske “džihadističke skupine” koje su ranije djelovale u Siriji i Libanonu — uključujući onu koja je držala gole, seksualne ropkinje u zatvoru — kako bi terorizirali i klali Armence na početku rata krajem 2020. godine.
Jedan je od tih zarobljenih plaćenika kasnije priznao da mu je “obećana mjesečna isplata od 2.000 dolara za borbu protiv ‘kafira’ u Artsakhu, kao i dodatnih 100 dolara za svakog obezglavljenog kafira”. (Kafir, koji se često prevodi kao “nevjernik”, arapski je naziv za bilo kojeg nemuslimana koji se ne pokori islamu, što ih po defaultu čini neprijateljima.)
Među ostalim ponašanjima koja nalikuju onima ISIS-a, a koja su počinili islamska koalicija plaćenika, Turci i Azerbajdžanci koji su vodili rat protiv Armenije, oni su “mučili do neprepoznatljivosti” mentalno poremećenu stariju Armenku tako što su joj sadistički odsjekli uši, ruke i stopala, prije nego što su je konačno pogubili. Slično tome, video snimka prikazivala je kamuflirane vojnike kako savladavaju i tjeraju postarijeg Armenca, koji plače i moli ih za milost, dok ležerno pokušavaju nožem zarezati njegov vrat.
Samo prošli tjedan, azerbajdžanske su snage stvorile humke obezglavljenih i osakaćenih armenskih vojnika. Jedna je pripadnica armenskih snaga silovana, odsječene su joj obje ruke i noge, iskopano jedno oko, a njezini vlastiti prsti podrugljivo ugurani u njezina usta i intimne dijelove tijela.
Niša od svega ovoga nije iznenađujuće; kao i obično, nakon što je džihad protiv Armenije postao službeni, kršćanski je neprijatelj omražen neobuzdanom žestinom. Čak se i Nurlan Ibrahimov, čelnik, ne političke, već tiskovne službe azerbajdžanskog nogometnog kluba Qarabag, morao oglasiti: “Mi [Azerbajdžanci] moramo ubiti sve Armence — djecu, žene, starije. [Mi] ih moramo ubiti bez [pravljenja] razlike. Bez žaljenja, bez suosjećanja.”
Potvrđujući takve ubojite osjećaje, Arman Tatoyan, armenski aktivist za ljudska prava, izvijestio je:
Predsjednik Azerbajdžana i vlasti te zemlje godinama su implementirali politiku mržnje, neprijateljstva, etničkog čišćenja i genocida protiv Armenije, građana Armenije i armenskog naroda. Turske su vlasti činile isto ili su otvoreno poticale istu politiku.
Primjera radi, rekao je da se azerbajdžanski predsjednik svojedobno javno pohvalio kako je “mlada generacija odrasla s mržnjom prema neprijatelju”, naime Armencima.
Još jedan čimbenik koji dokazuje islamski pedigre sukoba je da se Turska, iako neupletena u spor, brzo pridružila svojim azerbajdžanskim istovjernicima i nedvojbeno čak predvodila inicijalne faze rata protiv Armenije. Kao što je Nikol Pashinyan, armenski premijer, retorički pitao na početku rata: “Zašto se Turska vratila na Južni Kavkaz 100 godina [nakon raspada Osmanskog Carstva]?” Njegov odgovor: “Kako bi nastavila armenski genocid.”
Nepotrebno je reći da je džihadistička mržnja, koja je uvijek preteča genocida, i dalje očigledna posvuda u modernoj Turskoj. Dovoljno je samo poslušati vjerski nabijena lupetanja jednog turskog muškarca o tome kako su Armenci “psi” i da sve koji se nađu u Turskoj treba zaklati da biste to shvatili:
Zašto ih puštamo da žive?… Zaklat ćemo ih kad dođe vrijeme… Ovo je turska zemlja. Kakvi smo mi osmanski unuci?… Narod Turske koji ima čast, dostojanstvo i Allah moraju odsjeći glave Armencima u Turskoj. Nečasno je za bilo koga tko sretne da ne ubije Armenca… Ako smo ljudi, učinimo to — učinimo to za Allaha… Svi koji slušate, ako volite Allaha, molim vas da proširite ovaj video svima…
Slično tome, u odgovoru na pitanje postavljeno slučajnim prolaznicima na ulicama Turske — “Kad biste se mogli izvući s jednom stvari, što biste učinili?” — žena (Azerbajdžanka — op. a.) je rekla na snimci: “Što bih učinila? Odrubila glave 20 Armenaca.” Zatim je pogledala izravno u kameru i nasmiješila se kimajući glavom.
Da je sukob naglašen tradicionalnom mržnjom islama prema svemu kršćanskom možda se najbolje vidi u činjenici da je glavni znak da je “islam bio ovdje” — sustavno skrnavljenje kršćanskih crkava — također pogodio armenske crkve koje su došle pod kontrolu Azerbajdžana, unatoč obećanjima vlasti da će ih zaštititi.
U jednom slučaju, kao što se dogodilo bezbroj puta tijekom stoljeća — Azerbajdžanac je stajao na vrhu armenske crkve, nakon što je polomljen njezin križ, pobjedonosno vičući “Allahu Akbar!”.
Azerbajdžanske snage također su granatirale i uništile Sveti Spasitelj, kultnu armensku katedralu koja je “posvećena 1888. godine, ali je oštećena tijekom masakra Armenaca u gradu u ožujku 1920. godine od strane Azerbajdžanaca i suočila se s desetljećima propadanja”. Vidi ovdje, ovdje i ovdje za slične primjere — uključujući paljenje armenske crkve u San Franciscu tijekom naglog porasta zločina iz mržnje protiv Armenaca.
Prema izvješću od 27. ožujka 2021. godine, tijekom samo dva tjedna, najmanje tri armenske crkve u Artsakhu (“Nagorno-Karabah”) vandalizirane su ili uništene — iako je prekid vatre proglašen u studenom 2020. godine. Videosnimka prikazuje Azerbajdžanske trupe kako ulaze u jednu od crkava, smiju se, rugaju, šutiraju i nagrđuju kršćanske predmete unutar nje, uključujući fresku Posljednje večere. Na uniformama azerbajdžanskih vojnika pojavljuje se zastava Turske, što dodatno implicira tu naciju. Dok se približavaju crkvi, jedan od vojnika kaže: “Hajdemo sad u njihovu crkvu, gdje ću obaviti namaz.” Namaz se odnosi na muslimanske molitve; kad se muslimani mole unutar nemuslimanskih hramova, ti hramovi odmah postaju džamije.
Transformacija “osvojenih” crkava u pobjedničke džamije je, naravno, ultimativni prikaz džihadističke nadmoći — u čemu je sudjelovao čak i predsjednik Azerbajdžana. Dana 12. svibnja 2021. godine, istoga dana kad su azerbajdžanske trupe ušle na armenski teritorij, predsjednik Aliyev je postavio temelje za novu džamiju “pobjede” na drevnom kršćanskom teritoriju, u Shushiju, gdje je osrknavljena još jedna katedrala.
Takve su neizgovorene vjerske i ideološke podloge onoga što se predstavlja kao puki “teritorijalni spor”.
