Tijekom posljednjeg desetljeća, Svjetski ekonomski forum (WEF), Međunarodni monetarni fond Ujedinjenih naroda (MMF) i Svjetska banka pozvali su siromašne nacije da prestanu subvencionirati fosilna goriva. “Ukinite subvencije za fosilna goriva i resetirajte ekonomiju za bolji svijet”, glasio je naslov WEF-ovog članka iz lipnja 2020. godine o pokretanju njegove inicijative “Velikog reseta”.
Članak WEF-a citirao je generalnu direktoricu MMF-a, Kristalinu Georgievu. “Sad moramo pojačati, upotrijebiti svu snagu koju posjedujemo, koja u slučaju MMF-a iznosi bilijun dolara”, rekla je, za stvaranje “velikog reseta, a ne velikog preokreta”. Pod “preokretom” je mislila na povratak korištenju fosilnih goriva nakon pandemije. Pod “resetom” je mislila na prelazak na obnovljive izvore energije. “Osobito sam željna iskoristiti niske cijene nafte kako bih eliminirala štetne subvencije”, rekla je.
Prošlog je tjedna vlada male karipske otočne države Haitija poslušala savjet MMF-a, WEF-a i Svjetske banke i objavila ukidanje subvencija za gorivo. To je rezultiralo neredima, pljačkom i kaosom. Moćni je vođa bande iskoristio bijes javnosti zbog te objave kako bi blokirao luku i organizirao svrgavanje vlade. Pljačkaši su upali u skladišta i pobjegli s pomoći u hrani. Izgrednici su spalili kuće i poslovne objekte na plaži. A nekoliko europskih veleposlanstava je zatvoreno kako bi zaštitili svoje osoblje.
Temeljni uzrok problema Haitija ne može se pripisati WEF-u ili MMF-u, a mnogi su preuveličali ulogu Velikog reseta u kreiranju njegove politike. Haiti je već desetljećima štićenik američke vlade i međunarodnih agencija. Godine 1994., Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je vojnu okupaciju Haitija nakon što je njegova vojska 1991. godine svrgnula demokratski izabranog predsjednika. Potres 2010. godine ubio je više od 100.000 ljudi i razorio infrastrukturu. A što se tiče WEF-a, on je bio predmet smiješnih teoretičara zavjere.
Ali nema nikakve sumnje da je najava haićanska vlade o ukidanju subvencija za fosilna goriva izazvala trenutačni kaos, niti da su je na taj potez potaknuli WEF, MMF i Svjetska banka. Teorije zavjere u stranu, utjecaj WEF-a je stvaran, a jedan od središnjih zahtjeva Velikog reseta bio je, nakon njegova pokretanja, postupno ukidanje subvencija za gorivo u siromašnim zemljama. A nakon što je vlada Haitija objavila da će učiniti upravo to, tisuće Haićana pohrlilo je na ulice kako bi palili gume i blokirali ceste. “Stanovništvo je puklo”, rekao je jedan vozač kamiona Wall Street Journalu.
U e-mailu koji mi je poslao, glasnogovornik MMF-a brani zagovaranje agencije za smanjenje subvencija za fosilna goriva. “Fond podržava ciljeve sadašnje vlade u Haitiju u pogledu reforme goriva”, rekao je glasnogovornik. “Fond također već nekoliko godina preporučuje postupno smanjenje subvencija za gorivo, ali tek nakon pažljive pripreme i pokretanja (i) kompenzacije socijalnih davanja za pogođene ugrožene skupine, uključujući sektor prometa i (ii) jasne komunikacije o obrazloženju i krajnjem cilju reforme subvencija.” [Naglasak u izvorniku.]
No, MMF je trebao znati da bi svako smanjenje subvencija za fosilna goriva raspalilo građane. Godine 2018., haićanska je vlada pristala na zahtjeve MMF-a za smanjenje subvencija za gorivo kao preduvjet dobivanja 96 milijuna dolara od Svjetske banke, Europske unije i Međuameričke razvojne agencije, što je izazvalo prosvjede i rezultiralo ostavkom premijera. A 2014. godine, vlada Haitija je, prema savjetu Svjetske banke, kombinirala povećanje cijena goriva s većom potrošnjom na zdravstvo i obrazovanje, prema preporuci MMF-a, što je rezultiralo široko rasprostranjenim štrajkovima koji su prisilili vladu da nastavi sa subvencijama do početka 2015. godine.
I u pitanju nije samo Haiti. Više od 40 nacija od 2005. godine suočilo se s neredima nakon rezanja subvencija za gorivo ili podizanja cijena energije na neki drugi način. To se ranije ove godine dogodilo u Kazahstanu, u Ekvadoru 2019., Nigeriji 2012., Boliviji 2010., a u Indoneziji 2005. godine. “Ono što je zanimljivo”, primjećuju istraživači, “jest da se priča odvija na gotovo isti način, a posljedice djelovanja — i nedjelovanja — također su vrlo slične”.
Sve ovo postavlja pitanje: zašto, ako rezanje subvencija za gorivo rezultira u društvenom kaosu i rušenjima vlade, globalne elite u WEF-u, UN-u i Svjetskoj banci i dalje zahtijevaju od siromašnih zemalja da to rade?
Rat globalne elite protiv energije
Godine 2017., opskurna agencija u sklopu Svjetske banke pod nazivom Postrojenje za reformu energetskih subvencija (ESRF) objavila je izvješće o tome što je pošlo po zlu s njezinim nastojanjima za ukidanje subvencija 2014. godine na Haitiju. U njemu se ESRF razotkrio kao arhitekt plana haićanske vlade za ukidanje subvencija za gorivo. ESMAP je proveo ekonomske simulacije kako bi predvidio utjecaj povećanja cijena goriva na različite društvene skupine, održao radionice s vladinim dužnosnicima i zadužio “međuministarski odbor za reformu” da osmisli načine “za obuzdavanje mogućih društvenih i političkih nemira”.
Izvješće je bilo toliko osuđujuće da me iznenadilo što je Svjetska banka dopustila njegovo objavljivanje.
Što je pošlo po zlu? Prema ESRF-u, odnosi s javnošću haićanske vlade. “Istraživanje pokazuje da je postojao raširen nedostatak informacija”, napisalo je osoblje ESRF-a, “i razumijevanja troškova subvencija i kome one donose korist”. Problem nije bio, inzistiralo je izvješće, da postoji nešto loše u politici povećanja cijena energije u zemlji u kojoj BDP po stanovniku iznosi 1.814 dolara godišnje.
Sljedeći put, ESRF i haićanska vlada jednostavno moraju bolje objasniti Haićanima zašto moraju plaćati više za energiju. “Dizajn komunikacijske strategije”, pisalo je, “usredotočen na objašnjavanje troškova subvencija za gorivo i koristi koje bi reforma mogla donijeti, dopunjen jednokratnim ciljanim djelovanjem za ublažavanje negativnih učinaka na kritične i najglasnije skupine je u pripremi… Stoga je potrebno više zagovaranja.”
Možda otkriće nije bilo toliko šokantno. Uostalom, čitava misija ESRF-a, objašnjava se, jest “pomoći zemljama u ukidanju subvencija za fosilna goriva”, uključujući donošenje mudrosti globalnih elita siromašnim nacijama, što se naziva “razmjenom znanja za globalnu zajednicu reformatora”.
Pravo pitanje je zašto globalne elite u Svjetskoj banci i drugim organizacijama, uključujući UN, MMF i WEF, nastavljaju promicati takve politike i stvarati agencije poput ESRF-a, iako one rezultiraju u nizu epizoda kaosa, političke nestabilnosti i pada vlada.
Čini se da je dio razloga to što su globalne elite arogantne i odvojene od stvarnosti, fenomen koji je detaljno proučavan i o kojem se mnogo raspravljalo još od Vijetnamskog rata. Ljudi koji rade u UN-u, MMF-u i Svjetskoj banci te sudjeluju na WEF-ovim konferencijama u Davosu, prema mom iskustvu ne provode previše vremena intervjuirajući ljude u siromašnim zemljama i zemljama u razvoju koji su najviše pogođeni povećanjem cijena energije. Oni su intelektualci iz fotelje.
U vezi s tim, inteligentni ljudi u moćnim institucijama naročito su slijepi na svoje predrasude jer ljude koji se ne slažu s njima smatraju intelektualno inferiornijima. Kao rezultat toga, institucije poput WEF-a, UN-a i Svjetske banke sustavno potiskuju neslaganje, tako da nema nikoga tko bi ukazao na loše ideje.
To je bio osjećaj koji sam stekao pregledavajući desetke izvješća, bijelih knjiga i studija think tankova i međunarodnih agencija o tome kako vlade mogu smanjiti subvencije za fosilna goriva ili na drugi način povećati cijene energije, a da ne izazovu reakciju. Većina ovih studija govori iste stvari koje mi je glasnogovornik MMF-a rekao u e-mailu: vlade bi trebale krenuti postupno, uključiti se u intenzivne odnose s javnošću i osigurati nove subvencije, kao što su zdravstvena skrb ili izravne isplate u gotovini, kako bi nadoknadile smanjenje subvencija za gorivo.
Dok sam čitao izvješća, ostao sam zapanjen sveprisutnim pretpostavkom da bi, prvo, odnosi s javnošću mogli nadvladati reakciju javnosti na smanjenje subvencija, kao da bi riječi mogle nadjačati materijalnu stvarnost, i drugo, pretpostavkom da su rezovi subvencija od vitalnog značaja, bez obzira na visoke društvene i političke troškove.
Ne postoji previše fiskalnog ili ekonomskog opravdanja za takvo stajalište. U 2014. godini, subvencije za gorivo na Haitiju iznosile su 2,2% BDP-a te zemlje. To nije ništa. Izdaci za zdravstvo te su godine iznosili 0,8% BDP-a. Ali 2,2% teško da predstavlja veliki odljev iz državnog proračuna, osobito ako se uzme u obzir koliko ovisi o inozemnoj pomoći, koja je u posljednjem desetljeću iznosila 13 milijardi dolara. A to je zapravo ne predstavlja gotovo ništa političarima koji žele ostati na vlasti.
Temeljni problem je u tome što je jeftina energija nužni preduvjet za ekonomski razvoj. Subvencioniranje energije umjesto, primjerice, subvencioniranja zdravstvene skrbi ili jednostavnog davanje gotovine ljudima, može biti način subvencioniranja produktivnosti, kao i teško mjerljive pozitivne ekonomske koristi.
Čini se da MMF to rješava tvrdeći da subvencije za energije neproporcionalno koriste imućnijim ljudima: “Haićanima s automobilima i generatorima”, prema riječima glasnogovornika MMF-a. Ali mnogi od tih imućnijih Haićana koriste energiju za pogon autobusa koji prevoze radnike i generatore koji pokreću industriju, a ako budu morali platiti više za energiju, jednostavno će prenijeti te veće troškove na kupce.
Drugim riječima, nisu samo potrošači ti koji trebaju energiju, to je također slučaj i s proizvođačima, ljudima koji pokreću rast. Teško mi je povjerovati da ekonomisti i drugi koji rade u WEF-u, MMF-u i Svjetskoj banci ne razumiju da skupa energija usporava ekonomski rast. To su osnove ekonomije.
Jedan od tragova koji bi nam pomogao objasniti što se događa jest da isti ljudi i institucije koji promiču smanjenje subvencija za fosilna goriva promiču subvencije za obnovljive izvore energije. ESRF je dio druge agencije Svjetske banke pod nazivom Program pomoći u upravljanju energetskim sektorom (ESMAP), stvorene 2011. godine kao dio programa “Održiva energija za sve” Svjetske banke, a koji promiče obnovljivu energiju i energetsku učinkovitost u siromašnim zemljama. Održiva energija za sve nastoji promicati potrošnju energije kao nešto za potrošače, poput žarulja na solarno napajanje, a ne kao nešto za proizvođače, poput generatora na dizelski pogon.
Ispada da zabrinutost globalnih elita u vezi sa subvencijama nije to što su subvencije za energiju, već to što su subvencije za fosilna goriva.
Kopajte malo dublje i očigledno je da je stvarna briga globalnih elita globalno zatopljenje. Dokaz dolazi u činjenici da MMF u subvencije ubraja eksternalizirane troškove globalnog zatopljenja, što je vrlo neortodoksna mjera koja širi značenje riječi “subvencija”.
Štoviše, način na koji MMF koristi ovaj standard je nepristran prema fosilnim gorivima i pristran prema obnovljivim izvorima energije. Pod definicijom MMF-a, nepostojanje bilo kakvog zahtjeva da proizvođači solarnih panela, vjetroturbina i električnih vozila plaćaju za svoje “eksternalije”, naime troškove zbrinjavanja svojih otpadnih nusproizvoda, trebalo bi se računati kao subvencija. A opet to nije slučaj: ni MMF ni bilo koja druga agencija ne spominju eksternalije obnovljivih izvora energije.
Ispada da je ono što pokreće zahtjeve Zapadnih elita da siromašne nacije učine energiju skupljom ista ona neoliberalna, maltuzijanska i anticivilizacijska ideologija koja se koristi kako bi se opravdalo zatvaranje nuklearnih elektrana u Njemačkoj i blokiranje proizvodnje prirodnog plina u Sjedinjenim Državama, koju globalne elite i WEF promiču još od 1973. godine.
Korporativni rukovoditelji pronalaze hrabrost
Na sastanku WEF-a 2020. godine, Bernard Looney, izvršni direktor BP-a obećao je svesrdnu podršku Velikom resetu, uključujući ukidanje subvencija za fosilna goriva u siromašnim zemljama. Lonney je pohvalio BP-ov portfelj alternativne energije, koji uključuje milijarde ulaganja u vjetroturbine, solarne panele i biogoriva. “Svi znamo da postoji ugljični budžet. On je ograničen, on istječe”, rekao je. Looneyeva je bio samo jedna od mnogih izjava čelnika najvećih svjetskih naftnih i plinskih kompanija koje sugeriraju da su postali voljni sudionici u ratu protiv jeftine i pouzdane energije.
Taj rat bio je vidljiv jučer kad je zastupnica Rashida Tlaib (D-Michigan) zahtijevala da najviši američki bankarski rukovoditelji obećaju da će odmah zaustaviti sva financiranja proizvodnje fosilnih goriva. “Svi ste se obvezali, kao što svi znate, prebaciti emisije iz kreditiranja i investicijskih aktivnosti kako bi se uskladile s putovima do neto nule 2050.”, rekla je Tlaib. “Dakle, nema nove proizvodnje fosilnih goriva, počevši od danas. To je, kao, nula… Molim da odgovorite s jednostavnim da ili ne. Ima li vaša banka politiku protiv financiranja novih naftnih i plinskih proizvoda, gosp. Dimon?”
Tlaib se obraćala izvršnom direktoru banke JPMorgan Chase, Jamie Dimonu, koji je bio na klupi za svjedoke. S obzirom na to da su istinski vjernici obnovljive energije zasjeli na čelna mjesta kompanija fosilnih goriva, očekivao sam da će Dimon reći “da”. Stoga samo ostao zapanjen kad je umjesto toga rekao: “Apsolutno ne. To bi za Ameriku bio put u pakao.”
Dimonov odgovor razbjesnio je Tlaib. “Gospodine, znate što, svi koji su primili olakšicu od studentskih zajmove — ali imaju račun u vašoj banci — vjerojatno bi trebali isprazniti i zatvoriti svoj račun”, ljutito je rekla.
Drugi u energetskoj industriji počinju pokazivati sličnu hrabrost. Dana 20. rujna, Amin H. Nasser, izvršni direktor saudijske državne naftne kompanije Aramco, našao se na naslovnicama nakon što je rekao da su nedovoljna ulaganja u naftu i plin posljednjeg desetljeća odgovorna za današnju energetsku krizu. “Kad će povjesničari gledati na ovu krizu, vidjet će da su znakovi upozorenja u globalnoj energetskoj politici gotovo čitavo desetljeće treperili crveno.”
Nasser je rekao, “ulaganja u naftu i plin pala su više od 50% između 2014. i prošle godine, od 700 milijardi na nešto više od 300 milijardi dolara… kad posramljujete ulagače u naftu i plin, zatvarate elektrane na naftu i ugljen, ne uspijevate diversificirati opskrbu energijom (osobito plin), protivite se LNG terminalima i odbacujete nuklearnu energiju, bolje bi vam bilo da je vaš prijelazni plan ispravan.”
Nasser je očigledno pristran, ali je također u pravu. Kao što sam primijetio prošle godine, šest mjeseci prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, nedovoljna ulaganja u proizvodnju nafte i plina, zbog ESG pokreta i klimatskog aktivizma, dovela su do njihove nestašice.
Nasser je planove za obnovljivu energiju zalio hladnom vodom. “Dok Europa agresivno promiče alternativne tehnologije i tehnologije obnovljivih izvora energije kako bi smanjila jedan skup ovisnosti, ona ih možda jednostavno zamjenjuje novima”, rekao je. “Kako su ulaganja u plin s manjim udjelom ugljika ignorirana, a planiranje za nepredviđene situacije zanemareno, očekuje se da će globalna potrošnja ugljena ove godine porasti na 8 milijardi tona.”
Promjena dolazi, i to ne samo na Haiti i druge siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Neoliberalna i maltuzijanska dogma već je rezultirala padom jedne vlade, one na Šri Lanci, u kolovozu. Neredi na Haitiju sugeriraju da bi uskoro mogli rezultirati padom drugih, i to vrlo skoro. Kao što je Nasser primijetio, fantazije o svijetu koji pokreću obnovljivi izvori energije “samo su lanac dvoraca od pijeska koje su valovi stvarnosti isprali. A milijarde diljem svijeta sad se suočavaju s posljedicama pristupa energiji i troškovima života koje će vjerojatno biti ozbiljne i dugotrajne.”
Naposljetku će ta promjena stići do WEF-a, UN/MMF-a i Svjetske banke ili će postati nevažni. Uostalom, vođe siromašnih zemalja i zemalja u razvoju diljem svijeta čitaju vijesti. Uskoro će saznati što se dogodilo na Šri Lanci i Haitiju. Podsjetit će se da su fosilna goriva i sintetička gnojiva, za sad, a i u doglednoj budućnosti, vitalni za jeftinu energiju i hranu te da se Zapadnim, neoliberalnim i maltuzijanskim institucijama ne može vjerovati.
Ubrzo ćemo prijeći s ove mračne i obmanjujuće fantazije, “kraja subvencioniranja goriva i reseta ekonomije” na onu trezveniju i humaniju: “Učinite energiju obilnom i resetirajte elite.”
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
