Vjerojatno ste u svom životu poznavali nekoga tko je jednostavno pun go*ana, zar ne? Prijatelj prijatelja ili poznanika koji je konstantno lagao, trošeći puno kalorija kako bi pokušao uvjeriti ljude da vjeruju u nešto što jednostavno nije tako. Takvi su demokrati u gotovo svakom pitanju, ali postoji jedno specifično gdje moraju očajnički zavarati ljude ne samo kako bi ga mogli koristiti kao oružje, već i kako bi mogli sakriti užase koje je njihova politička filozofija počinila nad ljudima dovoljno nesretnim da žive pod njihovom apsolutnom vladavinom.
Prava “velika laž” jest da je tvorac koncepta velike laži na neki način “desničar”. Jednostavna istina glasi da je svaki despotski totalitarac ljevičar. Pod kišobranom “progresivnog” živi socijalizam, komunizam i fašizam. No, kako bi sakrili stvarnost onoga što su počinila njihova ideološka braća, demokrati lažu i govore da su monstrumi poput Maoa, Staljina i Hitlera bili desničari. To je nemoguće.
Postoji vrlo jednostavan način razmišljanja o ovome: zamislite političku filozofiju kao liniju s desnim i lijevim smjerom. Jedna strana želi vladu koji čini više, koja raste u veličini i opsegu, dok druga želi sve manju vladu koja čini manje. Gdje svi ti “izmi” padaju na tom spektru? Svi oni predstavljaju masivnu vladu koja oporezuje sve do bola, nalaže ponašanje i regulira živote.
A opet, u pokušaju skrivanja konačne prirode svoje agende, demokrati i mediji željeli bi da povjerujete da, dok hodate desnom stranom političkog spektra i vlada se smanjuje, u određenom trenutku vlada eksplodira u nešto gigantsko s apsolutnom kontrolom nad svima. Konzervativno uvjerenje u individualna prava nestaje i nastaje kolektivizam, a zatim se sve ponovno smanjuje do konačne anarhije, što je odsutnost vlade.
Kako to točno funkcionira? Ne postoji drugi racionalni način pripisivanja fašizma desnici osim odvraćanja. Nacisti su bili NacionalSOCIJALISTIČKA njemačka radnička stranka, to stoji u njihovom nazivu. Pogledajte politike koje je implementirao Hitler i pronaći ćete puno socijalizma. On je bio poprilični pobornik kolektivizma, jednostavno je isključivao ljude koje je mrzio ili koje je trebao kao žrtvene jarce. Sve ostalo je bio socijalizam.
Komunizam, socijalizam i fašizam razlikuju se tek malo, uglavnom u metodama. Borili su se na početku 20. stoljeća ne zato što su bili drugačiji, već zato što su svi htjeli biti VODEĆA filozofija progresivnog pokreta. Svi oni prigrlili su eugeniku — ideja da “nepoželjne ljude” treba, najosnovnijim riječima, ukloniti iz postojanja. Demokrati su to učinili u ovoj zemlji, nacisti su to učinili u Njemačkoj. Progresivci su se distancirali od fašizma i eugenike tek kad se dogodio Drugi svjetski rat i povezivanje s fašistima bi im škodilo na izborima. Ali ako pogledate, možete pronaći mnoge istaknute progresivne političare koji govore lijepe stvari o fašistima, poput FDR-a koji je veličao Benita Mussolinija.
Takve citate nije teško pronaći; istinu nikad nije. Najteži dio je natjerati ljude da to shvate nakon što su im čitav život lagali. Kako uvjeriti nekoga da je indoktriniran, zapravo da mu je ispran mozak, kako bi povjerovao u laž? Nije lako.
To se nastavlja sve do danas. Služba za informiranje UPI objavila je ovaj tjedan naslov: “Giorgia Meloni postat će prva talijanska krajnje desna čelnica još od Mussolinija”. Mussolini, otac fašizma, bio je na ljevici. Pravi “krajnje desni vođa” bi bio netko tko prigrljuje individualizam. Činjenice nisu važne, samo agenda.
Evo jednostavnog načina ilustriranja svoje poante. New York Times, jedan od hubova u provođenju ove velike laži, tweetao je ovaj tjedan priču o, od svih mjesta, Njemačkoj, napisavši: “U borbi protiv krajnje desnog ekstremizma, Njemačka je otišla dalje od bilo koje druge Zapadne demokracije u procesuiranju pojedinaca za ono što govore na internetu, testirajući granice slobode govora na internetu.”
Battling far-right extremism, Germany has gone further than any other Western democracy to prosecute individuals for what they say online, testing the limits of free speech on the internet. https://t.co/466sCELw9M
— The New York Times (@nytimes) September 23, 2022
Zapitajte se osnovno pitanje: Što se čini više fašističkim, pisanje zločestih stvari, bez obzira koliko gadne one bile, na internetu sa svog kauča ili hapšenje ljudi koji pišu zločeste stvari na internetu sa svojih kauča i njihovo bacanje u zatvor? Zatim se zapitajte koja bi stranka u vašoj zemlji više nego voljela učiniti istu stvar. Vaš odgovor nisu “polufašisti”, već ona prava stvar.
