U subotu, u Pittsburghu, proslava šabata u sinagogi Drvo života postala je mjesto najvećeg masovnog ubojstva Židova u povijesti Sjedinjenih Država. Jedanaest štovatelja izgubilo je svoje živote od ruku rasističkog napadača.
U petak, saznali smo identitet manijaka koji je poslao poštom cijevne bombe desetorici lidera Demokratske stranke, uključujući Baracka Obamu, Hillary Clinton i Joea Bidena.
Od restorana do kongresnih hodnika, ove kampanjske sezone vidjeli smo ružna sučeljavanja ljevičarskih radikala i republikanskih senatora.
Jesmo li podijeljeni više nego ikad? Jesu li naše politike postale otrovnije? Živimo li u onom što je Charles Dickens nazvao “najgorim vremenima” u Americi? Je li danas gore nego što je bilo 1968.?
Svakako, mržnja i neprijateljstvo, žuč i gorčina našeg diskursa, čini se gora nego prije 50 godina. Ali jesu li vremena doista gora?
Godina 1968. počela je s jednim od najvećih poniženja u povijesti američke ratne mornarice. Američki špijunski brod Pueblo otet je u međunarodnim vodama, a njegova posada internirana u Sjevernu Koreju.
Tjedan dana kasnije počela je Tet ofenziva, u kojoj je napadnut svaki glavni grad provincije u Južnom Vijetnamu. Tisuće američkih vojnika izgubilo je svoje živote u veljači, a više od 10.000 tijekom 1968. godine.
Dana 14. ožujka, anti-ratni senator Eugene McCarthy osvojio je 42 posto glasova u New Hampshireu protiv predsjednika Johnsona.
S ranjenim LBJ-em, u utrku je uskočio Robert Kennedy, optužujući predsjednika koji je donio građanska prava zbog “podjele zemlje” i odstupanja od “trajnih i velikodušnih impulsa koji su duša ove nacije”. Lyndon Johnson, rekao je Kennedy, “priziva tamnije impulse američkog duha”.
Danas se RFK pamti kao “ujedinitelj”.
S guvernerom Georgeom Wallaceom, koji je Johnsona napadao s desne i Kennedyjem i McCarthyjem s lijeve strane — kao i Nixonom koji je pročistio svoj put na republikanskom polju uvjerljivom pobjedom u New Hampshireu — LBJ je 31. ožujka najavio da se neće ponovno kandidirati.
Četiri dana kasnije, Martin Luther King, predvodeći štrajk smetlara, ubijen je u Memphisu. Stotine američkih gradova eksplodiralo je u pljački, paljenju i nemirima. Nacionalna garda morala se uključiti posvuda, a savezne trupe pohitale su u zaštitu Washington D.C.-a.
Prije završetka travnja, na Sveučilištu Columbia izbili su najgori studentski nemiri tog desetljeća. Stavljeni su pod kontrolu tek kad je newyorška policija puštena na kampus.
Nixon je nazvao preuzimanje Columbije od crnih i bijelih radikala “prvi veliki sukob u revolucionarnoj borbi preuzimanja sveučilišta ove zemlje i njihovim pretvaranjem u svetišta za radikale i sredstava za dosezanje revolucionarnih političkih i društvenih ciljeva”. Od kojih su mnoga od tog vremena upravo to i postala.
U lipnju je Kennedy, nakon što je pobijedio McCarthyja u ključnoj preliminarnoj utrci u Kaliforniji, smrtno ranjen u kuhinji hotela u kojem je proglasio pobjedu. Pokopan je na groblju u Arlingtonu pokraj JFK-a.
Nixon, koji je glatko pobijedio u svim preliminarnim utrkama, izborio je republikansku nominaciju u prvom krugu u Miami Beachu, a Demokratska konvencija bila je zakazana krajem kolovoza.
U razdoblju između tih konvencija, sovjetski premijer Leonid Brežnjev poslao je svoje armije Varšavskog pakta i stotine tenkova u Čehoslovačku kako bi ugušio mirni ustanak poznat pod imenom “Praško proljeće”.
S ovom najkrvavijom vojnom represijom još od Mađarske revolucije 1956., Moskva je poslala poruku Zapadu: Neće biti vraćanja u Europu. Jednom komunistička država, zauvijek komunistička država!
Na Demokratskoj konvenciji u Chicagu, tisuće radikala, koji su došli kako bi izazivali nerede, skupljalo se noćima u Grant parku, preko Hiltona u kojem su bili smješteni kandidati i ovaj pisac.
Danonoćno izazivani, krajem tjedna, policajcima Chicaga koji su branili hotel bilo je dosta. Jedne večeri, stigli su vodovi svježih policijskih snaga i napravili juriš u park mlateći i uhićujući brojne radikale, sve u prisustvu TV kamera. To je dobilo ime “policijski neredi”.
Dok je te noći senator Abe Ribicoff preuzimao podij, usmjerio je svoj pogled prema gradonačelniku Richardu J. Daleyju, optužujući ga zbog korištenja “taktike Gestapoa na ulicama Chicaga”. Daleyjev odgovor bio je neobjavljiv.
Do rujna, demokratski kandidat Hubert Humphrey nije mogao govoriti na skupu bez da bude meta proklinjanja i psovki.
Opisujući radikale koji su ometali svaki njegov događaj, Humphrey je rekao da ti ljudi “nisu samo uobičajeni provokatori”, već “visoko disciplinirani, dobro organizirani agitatori. … Neki su anarhisti, a neke od tih skupina posvećene su uništenju Demokratske stranke te uništenju zemlje.”
Nakon tijesne pobjede, Nixon je proglasio da će njegova vlada kao temu uzeti riječi na plakatu djevojke koju je vidio u gradu Deshleru, državi Ohio: “Spoji nas zajedno”.
Nixon je upravo to pokušao u prvim mjesecima, ali nije išlo.
Prema riječima Bryana Burrougha, autora “Dani bijesa, američkog radikalnog podzemlja, FBI-a i zaboravljenog doba revolucionarnog nasilja”, “Tijekom 18-mjesečnog razdoblja 1971. i 1972., FBI je zabilježio više od 2.500 bombaških napada na američkom tlu, gotovo 5 dnevno.”
Ne, 2018. nije 1968., barem ne zasad.
