Je li ova bolest, koja kao da odjednom paralizira vodeće nacije Zapada, slučajnost ili zaraza?
S priznanjem odvjetnika/”fiksera” Michaela Cohena da je u dogovoru s Donaldom Trumpom potplatio Stormy Daniels i Karen MacDougal kako bi zadržale za sebe pojedinosti avantura s predsjednikom, američka pozornica spremna je za predstavu koja će se održavati sljedeće dvije godine.
Dok demokrati ispituju teren za predsjedničke izbore obrušavajući se na Trumpa, establišment, kojeg Trump prezire i kojeg je pobijedio 2016. godine, iskoristit će sva raspoloživa oružja iz svog bogatog arsenala kako bi ga slomio i srušio, kao što su to učinili s Ricardom Nixonom prije pola stoljeća.
Do proljeća 2019., Amerikanci neće moći pobjeći od vitriola na kabelskim i društvenim medijima. A vanjski svijet će ponovno vidjeti Ameriku kao podijeljenu kuću. Naša politika bit će još otrovnija nego do sad i nije lako vidjeti što bi ponovno moglo ujediniti naša zaraćena plemena.
Razmislite o situaciji našeg starog saveznika, Velike Britanije.
Premijerka Theresa May bila je prisiljena obvezati se da neće voditi svoju stranku na sljedećim izborima — kako bi preživjela glasanje o povjerenju u Parlamentu. Trećina torijevaca glasala je za njezino izbacivanje.
Glasanje o povjerenju sazvano je nakon što je May morala otkazati glasanje o planu Brexita o kojem je pregovarala s EU, kada je postalo očigledno da će koalicija torijevaca i laburista glasati protiv plana.
May je bila ponižena. A opet, njezino poniženje ne rješava ništa. Sat ubrzano otkucava prema roku za zaključivanje Brexita, koji je zakazan u ožujku sljedeće godine. A nikakav prihvatljivi plan se ne nalazi na stolu, kako za Parlament tako i za EU.
Postoji mogućnost da se Britanija jednostavno makne izu EU, što bi uzrokovalo teške ekonomske posljedice i jednoj i drugoj strani.
Shvaćajući tu mogućnost, Bruxelles je ostavio otvorena vrata ukoliko bi Britanija održala još jedan referendum što se tiče njezinog ostanka u EU. No sazivanje i provođenje tog referenduma bila bi izdaja 52 posto britanskog naroda koji je dao svoj glas za obnovu pune nacionalne suverenosti.
Dok je London želi ostati u EU 2016., Engleska je glasala za odlazak, Sjeverna Irska je željela ostati, kao i Škotska, iako je 45 posto Škota ranije dalo svoj glas za neovisnost od Velike Britanije.
U Francuskoj, nakon četiri subote anarhije, paleža, pljačke i vandalizma njezinih nacionalnih spomenika, predsjednik Emmanuel Macron kapitulirao je pred zahtjevima prosvjednika. Povukao je porez na gorivo koji je bio glavni uzrok pobune. Složio se da njegova vlada dodijeli 113 dolara mjesečno onima koji zarađuju minimalnu plaću i dopustio da se radnicima prekovremeni rad i božićni bonusi isplate bez poreza te da se ukinu veći socijalni troškovi na skromne mirovine.
Trošak Macronovog povlačenja procjenjuje se na 11 milijardi, 0,4 posto francuskog BDP-a. Subota će nam reći jesu li njegovi pokušaji umirivanja rulje urodili plodom.
Politički kolaps Macrona bio je nevjerojatan.
Prošle, 2017., godine, osvojio je gotovo dvije trećine nacionalnog glasa, a njegova La Republique en Marche! osvojila je apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini.
Danas, jedna anketa stavlja Macronovo odobravanje na 21 posto. Ideja da bi on mogao zamijeniti Angelu Merkel kao priznati vođa EU, sada se čini smiješnom.
Što se tiče same Merkel, koja je u eri Trumpa slavljena kao vođa Zapada, njezina stranka i koalicija izgubila je većinu podrške u nedavnim izborima, što ju je nagnalo da odstupi s čela stranke (CDU) i obeća kako se neće kandidirati za još jedan mandat na mjestu kancelara.
Italiju, četvrtu najveću europsku ekonomiju, danas vodi koalicija populističkog ljevičarskog pokreta Pet zvjezdica i populističke desničarske Lega stranke. Koalicija traži veću slobodu u trošenju nego je Bruxelles to voljan dopustiti i želi zaustaviti migraciju preko Mediterana.
S Poljskom i Mađarskom, koje se nalaze na suprotnim stranama od Bruxellesa zbog izmjena u njihovim političkim sustavima, EU se nikad nije činila manje ujedinjenom.
Koji su temeljni uzroci ovih kriza zapadnjačkih demokracija 21. stoljeća?
To je, između ostalog, globalizacija sa svojim stvaranjem veza između transnacionalnih elita nauštrb nacionalnih država i njihovih autohtonih naroda. Glavni gradovi — Washington, London, Paris, Berlin — čine se nikad udaljenijim od zemalja kojima vladaju.
Zatim, tu je demografija. Autohtona populacija gotovo svih zapadnih zemalja sve više stari, smanjuje se i umire. Stope smrtnosti premašuju stope nataliteta. Dok ljudi na Zapadu žive dulje, oni proizvode manje djece koja bi ih trebala zamijeniti.
Istodobno, zapadne elite pozdravljaju strane radnike i ostavljaju granice nečuvane od masovne migracije. A ljudi koji dolaze, sada gotovo svi iz zemalja Trećeg svijeta, se ne asimiliraju kao što je to bio slučaj u SAD-u s djecom europskih imigranata 19. i 20. stoljeća do 1960. godine.
Posljedica i srodni uzrok je uspon tribalizma ili etno-nacionalizma, traženje vlastitog identiteta i zajednice. Privrženost obitelji, plemenu, susjedstvu, kulturi i zemlji čini se najvažnijom, iznad intelektualnih i političkih svrstavanja.
Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje, rekao je Pascal. I tako jest.
