“Assad mora otići, kaže Obama.”
Tako je glasio naslov Washington Posta 18. kolovoza 2011.
Priča je izravno citirala predsjednika Baracka Obamu:
“Budućnost Sirije mora odrediti njezin narod, ali predsjednik Bashar al-Assad stoji na njihovom putu. … došlo je vrijeme da se predsjednik Assad povuče.”
Francuski Nicolas Sarkozy i britanski David Cameron potpisali su Obamin ultimatum: Assad mora otići!
Sedam godina i 500.000 mrtvih Sirijaca kasnije, Obama, Sarkozy i Cameron su ti koji su otišli. Assad još uvijek vlada u Damasku, a 2.000 Amerikanaca u Siriji dolazi kući. Uskoro, kaže predsjednik Donald Trump.
Ali ne možemo “sada otići”, inzistira senator Lindsey Graham ili će “Kurdi biti poklani”.
Pitanje: Tko nas je gurnuo u sirijski građanski rat i tko je upravljao našom intervencijom na način da nakon sedam godina idemo kući samo kako bismo gledali naše protivnike kao pobjednike, a naše saveznike “poklane”?
Prije sedamnaest godina, SAD je napravila invaziju na Afganistan kako bi zbacila talibane zbog pružanja utočišta al-Qaidi i Osami bin Ladenu.
Američki diplomat Zalmay Khalilzad danas pregovara za mirovne pregovore s tim istim talibanima. A opet, riječima bivšeg direktora CIA-a Mikea Morella, koji danas piše u Washington Postu, “ostaci al-Qaide blisko surađuju” s današnjim talibanima.
Čini se kako nam je 17 godina borbe u Afganistanu ostavilo ove alternative: Ostati tamo i voditi vječni rat kako bi se talibani zadržali van Kabula ili otići i pustiti talibanima osvajanje mjesta.
Tko nas je uveo u ovaj debakl?
Nakon što je ovog Božića Trump odletio u Irak, ali nije uspio susresti se s njegovim predsjednikom, irački parlament, koji je to nazvao “američkim nepoštivanjem ‘suvereniteta’ drugim nacija” i nacionalnim uvredom, počeo je raspravljati o tome hoće li protjerati preostalih 5.000 američkih vojnika koji se još uvijek nalaze u zemlji.
George W. Bush pokrenuo je Operaciju sloboda Iraku kako bi Saddamu Husseinu oduzeo oružje za masovno uništenje kojeg nije imao i pretvorio Irak u demokraciju i zapadni bastion u arapskom i islamskom svijetu.
Petnaest godina kasnije, Iračani raspravljaju o našem protjerivanju.
Muqtada al-Sadr, svećenik s američkom krvlju na svojim rukama iz borbi od prije deset godina, predvodi napore za naše izbacivanje iz Iraka. On vodi stranku s najvećim brojem članova u parlamentu.
Razmotrite Jemen. Tri godine, SAD su davale podršku u vidu zrakoplova, precizno navođene municije, zračne opskrbe gorivom i obavještajnim informacijama, saudijski rat protiv Houthi pobunjenika koji se pretvorio u jednu od najgorih humanitarnih katastrofa 21. stoljeća.
Kongres je sa zakašnjenjem prekinuo američku pomoć ovom ratu. Prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, njegov arhitekt, osuđen je od strane Kongresa zbog sudjelovanja u ubojstvu novinara Jamala Kashoggija u konzulatu u Istanbulu. I SAD traži primirje u borbama.
Tko nas je uveo u ovaj rat? I što su godine ubijanja Jemenaca, u čemu smo bili sudionici, učinile kako bi Amerikance učinile sigurnijima?
Razmotrite Libiju. Godine 2011., SAD je napao snage libijskog diktatora Muammara Gaddafija i pomogle u njegovom svrgavanju, koje je dovelo do njegovog ubojstva.
Doznavši iz izvještaja o Gaddafijevoj smrti, državna tajnica Hillary Clinton se našalila: “Došli smo, vidjeli smo, umro je.”
Libijski sukob od tada je proizveo desetke tisuća mrtvih. Proizvodnja libijske ključne naftne industrije pala je samo na djelić onoga što je bila. Obama je 2016. rekao da je nedostatak pripreme za post-Gaddafijevu Libiju bila vjerojatno “najgora pogreška” njegovog predsjedništva.
Cijena svih ovih intervencija za Sjedinjene Države?
Nekih 7.000 mrtvih, 40.000 ranjenih i trilijuni dolara.
Za arapski i muslimanski svijet, cijena je bila daleko veća. Stotine tisuća mrtvih u Afganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu i Libiji, podjednako civila i vojnika, pogromi protiv kršćana, masakri i milijuni iskorijenjenih i protjeranih iz svojih domova.
Kako su sve te invazije, bombardiranja i ubijanja učinila Bliski istok boljim mjestom ili Amerikance sigurnijima? Jedna anketa mladih ljudi u svibnju 2018. provedena na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi pronašla je da više njih osjeća da je Rusija bliži partner nego su to Sjedinjene Američke Države.
Plodovi američke intervencije?
Rečeno nam je da ISIS nije mrtav, već živi u srcima desetaka tisuća muslimana, da će, ukoliko napustimo Siriju i Afganistan, naši neprijatelji preuzeti stvari u svoje ruke i da će naši prijatelji biti masakrirani i da će, ukoliko prestanemo pomagati Saudijcima i Emiratima u ubijanju Houthija u Jemenu, Iran zabilježiti pobjedu.
Svojom odlukom o napuštanju Sirije i povlačenju polovice od 14.000 vojnika u Afganistanu, Trump je razbjesnio našu vanjskopolitičku elitu, iako milijuni Amerikanaca ne mogu dočekati naš izlazak odatle.
New York Times je u članku na naslovnoj stranici, koji je slavio glavne ličnosti vanjske politike posljednjih pola stoljeća, napisao: “Dok ovi vođe napuštaju scenu, ostat će na novoj generaciji da pronađe put naprijed od olupine koju je gospodin Trump stvorio.”
Ispravak: stavite to “olupine koju je gospodin Trump naslijedio.”
