Riječ “socijalizam” upadljivo je odsutna u većini izvještaja mainstream vijesti o političkoj krizi u Venezueli. Da, svaki razumni promatrač slaže se da je svojedobno najbogatija zemlja Latinske Amerike, koja se nalazi na vrhu svjetske liste s najvećim dokazanim rezervama nafte, ekonomski izgubljeni slučaj, humanitarna katastrofa i diktatura čija smrt ne može doći prerano.
Ali … socijalistička? Zaboravite.
Ili tako barem glasi argument koji inzistira da dobro ime socijalizma ne bi smjelo biti podložno rezultatima iskustava. Što se tiče Venezuele, vjerojatnije je bilo da ste pročitali kako je kriza proizvod korupcije, kronizma, populizma, autoritarizma, ovisnosti o resursima, američkih sankcija i lukavstava, pa čak i ostataka samog kapitalizma. Samo nemojte spominjati S-riječ jer, znate, u Danskoj on prilično dobro funkcionira.
Zanimljiva činjenica jest da to nije način na koji su poštovatelji venezuelanskog režima svojedobno govorili o “socijalizmu 21. stoljeća”, kako ga je nazvao Hugo Chávez. Pokojni venezuelanski predsjednik, izjavio je vođa britanske oporbene Laburističke strane Jeremy Corbyn, “pokazao nam je da postoji drugačiji i bolji način obavljanja stvari. To se zove socijalizam, to se zove socijalna pravda i to je nešto u čemu je Venezuela napravila veliki korak.” Noah Chomsky bio je jednako entuzijastičan kad je 2009. hvalio Cháveza. “Ono što je bilo toliko uzbudljivo u posljednjem posjetu Venezueli”, rekao je lingvista, je to “što sam mogao vidjeti kako se stvara bolji svijet i razgovarati s osobom koja ga je inspirirala.”
Niti su mnogi od Chávezovih obožavatelja bili previše zabrinuti zbog tamnijih strana njegovog režima. Chomsky je povukao neke od svojih pohvala kako je Venezuela postajala otvorenije diktatorska, ali ostali na ljevici nisu bili tako gadljivi. U dugoj osmrtnici objavljenoj u The Nation, profesor Sveučilišta New York Greg Grandin iznio je mišljenje: “Najveći problem s kojim se Venezuela suočila tijekom njegove vladavine nije taj što je Chávez bio autoritaran, već što nije bio dovoljno autoritaran.”
Grandin je barem implicitno bio u stanju priznati da socijalizam u konačnici zahtijeva prisilu kako bi postigao političke ciljeve; u suprotnom, u ljudskoj je prirodi da pronalazi nedostatke i zaobilazna rješenja kako bi zadržali što je više moguće svoje imovine.
To je više nego što se može reći za neke od Chávezovih nekadašnjih branitelja, koji bi radije zaboravili koliko je zapravo Venezuela slijedila ortodoksni socijalistički scenarij. Državna potrošnja na socijalne programe? Kvačica: Od 2000. do 2013., potrošnja se povećala s 28 posto na 40 posto BDP-a. Podizanje minimalne plaće? Kvačica. Nicolás Maduro, sadašnji predsjednik, podigao ju je prošle godine najmanje šest puta (iako to zbog hiperinflacije nije napravilo nikakvu razliku). Ekonomija temeljena na kooperaciji, a ne korporacijama? Ponovno kvačica. Kao što je Naomi Klein 2007. napisala u svojoj ulizivačkoj knjizi “Doktrina šoka”, “Chávez je učinio kooperacije svojim glavnim političkim prioritetom… Do 2006., u zemlji je bilo oko 100.000 kooperacija koje su zapošljavale više od 700.000 radnika.”
I, da ne zaboravimo, sve to je učinjeno dok je Chávez odnosio pobjede na uzastopnim izborima tijekom naftnog buma. Doista, jedna od glavnih prodajnih točaka Chavizma svojim obožavateljima na Zapadu nije bila samo činjenica da je to bio primjer socijalizma, već također i demokratskog socijalizma.
Ako su politički recepti bili poznati, posljedice su isto tako bile predvidljive.
Prevelika potrošnja vlade izazvala je katastrofalne deficite kad su pale cijene nafte. Radnici kooperacija završili su u rukama nesposobnih i korumpiranih političkih kompanjona. Vlada je na svoje proračunske probleme odgovorila tiskanjem novca, što je dovelo do inflacije. Inflacija je dovela do kontrole cijena, što je dovelo do nestašica. Nestašice su dovele do prosvjeda, koji su pak doveli do represije i uništenja demokracija. Odatle do masovne izgladnjelosti, kritičnih medicinskih nestašica, eksplozije kriminala i izbjegličke krize koja bi se mogla usporediti s onom u Siriji.
Sve to je nekada bilo dovoljno očito, no u doba Alexandrije Ocasio-Cortez mora se iznova objasniti. Zašto socijalizam nikad ne uspije? Jer vam, kao što je Margaret Thatcher objasnila, “prije ili kasnije nestane tuđeg novca”.
I što sada? Trumpova administracija poduzela je prvi korak u priznavanju lidera Nacionalne skupštine Jana Guaidóa kao ustavno legitimnog predsjednika Venezuele. Može ojačati njegovu sigurnost upozoravajući venezuelanske generale da će im se nešto dogoditi ukoliko se njemu nešto dogodi. Može povećati njegovu političku poziciju pružanjem pristupa sredstvima koja će mu pomoći u uspostavljanju privremene vlade te potaknuti one kolebljive u Madurovom kampu da zamijene strane. Može staviti Venezuelu na popis zemalja koje podržavaju državno sponzorirani terorizam te upozoriti Kubu da će biti vraćena na isti popis ako nastavi pomagati obavještajni aparat Caracasa.
I može pomoći u organiziranju pravnog imuniteta i zrakoplova za Madura, njegovu obitelj i ostale vodeće članove režima ako pristanu na ostavku. U Havani zasigurno postoji mjesto u kojem ta banda može proživjeti svoje dane bez teroriziranja nacije.
U međuvremenu, trebalo bi naučiti veću lekciju venezuelanske katastrofe. Dvadeset godina socijalizma, bodrenog od Corbyna, Klein, Chomskyja i ostale kompanije, dovelo je do propasti nacije. Oni se možda ne osjećaju osramoćeni, a još manje osobno povrijeđeni onime čemu su pomogli doprinijeti. Na nama ostalima leži odgovornost da se pobrinemo da se takvo nešto nikad ne učini nama.
Bret Stephens je američki novinar, urednik i politički komentator.
