Grad Raqqa, na obalama Eufrata u sjeveroistočnoj Siriji, nedaleko moderne Turske, danas je zloglasan kao nekadašnja prijestolnica ISIS-ovog kalifata, s imenom koje je postalo sinonimom za užase pretrpljene pod barbarskom salafističkom vladavinom. No, traumatična povijest tog grada nije novost. Godine 1915., arapski beduini koji su tamo živjeli počeli su izvještavati o jezivim prizorima: razbarušeni i izgladnjeli ljudi, obučeni u dronjke, koji besciljno hodaju kroz pustinju. Većina tih izmučenih duša bili su Armenci, poslani na marš smrti kroz sirijsku pustinju od strane genocidnog otomanskog režima.
Žena koja je podigla moju baku bila je jedna od žrtava Armenskog genocida. Uspjela je doći dalje od Raqqe, započevši svoj put u osmanskoj Turskoj i dospjevši do sela u Homsu, gdje ju je moj prapradjed, pravoslavni svećenik, primio kao izbjeglicu. Njezino ime bilo je Yester, ali moja majka i njezina braća i sestre zvali su je arapskom verzijom imena, “Yaksha” ili, jednostavnije, “Sittay”, arapskom riječi za “moja baka”.
Moj ujak je imao deset godina kad mu je rekla zašto je pobjegla u Siriju. Živjela je u selu u Turskoj koje je bilo gusto naseljeno Armencima, a njezin život se promijenio u listopadu 1915. kad je otomanska vojska upala u selo dok je bila u vrtu sa svoje dvoje djece, u dobi od dvije i četiri godine. Uspjela se sakriti zajedno sa svojom djecom, ali je iz skrovišta vidjela kako joj vojnici udaraju supruga po glavi dok su na glavnom trgu okupljali sve muškarce u dobi od 13 i više godina kako bi im javno odrubili glavu. Pobjegla je iz Turske, besciljno lutajući da bi se naposljetku našla u Siriji. Njezino olakšanje bilo je kratkog daha; Osmanlije su zarobile nju i njezinu djecu u sirijskoj pustinji i naredili joj da se odrekne Krista i preobrati u islam. Kad je odbila, ubili su njezino dvoje djece i bacili ih u Eufrat. Jedini zahtjev koji je imala prije svoje smrti 1971. godine bio je da bude sahranjena s pelenom od tkanine koju je držala dok je otomanski vojnik istrgnuo dijete iz njezinih ruku.
Na stotine tisuća Armenaca, Grka, Asiraca i Sirijaca dijelilo je istu sudbinu. Prisiljeni marširati kroz Raqqu i Deir Zoe, mnogi od njih prodani su u roblje od strane Kurda i beduinskih Arapa ili su bili prisiljeni potražiti sigurnost kod lokalnih stranaca, muslimana i kršćana. Rijeka Eufrat postala je odlagalište za tijela onih koji nisu uspjeli proći, a bilo ih je mnogo: između 1914. i 1923., Osmanlije su ubile 1,5 milijuna Armenaca te milijun Grka, Asiraca i Sirijaca u kampanji etničkog čišćenja motiviranog željom za de-kršćanizacijom i poturčivanjem carstva.
Smatran je prvi genocidom modernog doba, onim koji je nadahnuo kovanje izraza, a ipak, njegovo priznanje i danas ostaje trnovitim predmetom. Bez obzira na brojne povijesne dokaze, Turska i dalje poriče da je to uopće bio genocid te prijeti diplomatskim i ekonomskim sankcijama protiv zemalja koji bi ga inače priznale kao takvog.
U ožujku 2019., Alabama je postala 49. država koja je priznala Armenski genocid (koji se često koristi kao općenit pojam za masakr ostalih kršćanskih manjina uključenih u pogrome). Međutim, još od Ronalda Reagana, američki predsjednici nerado slijede taj primjer na nacionalnoj razini, unatoč ključne uloge SAD-a u pomaganju žrtava Osmanlija u to vrijeme. (Godine 1918., putem Zakona o pomoći Bliskom istoku, Kongres je pružio milijune u pomoći sirotištima i centrima za distribuciju hrane, koji su pomagali armenskim, grčkim, asirskim i sirijskim izbjeglicama u cijeloj regiji.)
Reagan je smatrao da je od iznimne važnosti zadržati sjećanje na genocid u američkom društvu, rekavši da “poput genocida nad Armencima prije njega i genocida nad Kambodžanima koji ga je slijedio — kao i mnogih drugih takvih progona prevelikog broja ostalih naroda — lekcije holokausta nikad se ne smiju zaboraviti.” Međutim, predsjednici koji su ga slijedili oprezno su tapkali oko riječi “genocid” kako ne bi uznemirili našu povremenu saveznicu Tursku, preferirajući termine “masakr” ili “masovna tragedija”. Bivši Obamini pomoćnici Ben Rhodes i Samantha Power čak su se ispričali nakon završetka njegovog predsjedništva zbog nepriznavanja genocida.
U travnju 2019, u Zastupničkom domu i Senatu predstavljene su rezolucije koje su sponzorirali članovi obje stranke, koje bi dale službeno američko priznanje genocida. Hoće li one umrijeti, kao i druge takve rezolucije prije njih, ili će uspjeti tamo gdje su njezini prethodnici zakazali, ostaje nejasno. U svakom slučaju, mora se učiniti više kako bi se osiguralo da je genocid značajka popularnog zapadnog diskursa; istraživanje iz 2015. provedeno na nacionalnom nivou otkrilo je da je samo 35 posto Amerikanaca bilo svjesno tog događaja.
Od 2016. godine, samo deset američkih država dužno je podučavati studente o Armenskom genocidu. Ja sam pohađala javnu školu u Pennsylvaniji i saznala sam o genocidu od moje majke, koja je za to saznala od Yester kad je bila dijete. Nedostatak edukacije o toj temi ne isključuje samo raspravu u učionicama; također dodatno otuđuje manjine koje su patile zajedno s Armencima i koje nastavljaju patiti od transgeneracijske traume. Reine Hanna, ravnateljica Instituta za asirsku politiku, rekla mi je da su trajne posljedice genocida i dalje vrlo raširene.
“Strašni događaji iz 1915. godine uzrokovali su transgeneracijsku traumu među Asircima, čiji su znakovi i danas vidljivi, a zajednici nikada nije pružena prilika da ozdravi, a kamoli da traži pravdu za zločine počinjene nad njima”, rekla je Hanna. “Od 1915. nije bilo generacije Asiraca koja nije bila izložena golemoj patnji i gubitku samo zbog onoga što jesu.”
Danas postoji velika populacija Asiraca blizu turske granice u Siriji, iako se dijaspora uvijek pomiče. Armenci su nakon genocida pronašli mjesto u Armeniji, Grci su pobjegli u Grčku, a irački Židovi pobjegli su u Izrael nakon strašnih pogroma s kojima su se suočili 1940-ih. Ali Asirci nakon genocida nikad nisu našli trajni dom i danas su gotovo nepoznati na Zapadu; oni se sve više oslanjaju na zapadnjake kako bi naučili o povijesti svojih ljudi kroz obrazovanje. I ostaju jedinstveno ranjivi čak i u regiji nestalnoj poput Bliskog istoka.
“Patnja Asiraca je jedinstvena u smislu da su zarobljeni u ciklusu genocida, što ih čini nesposobnima da krenu dalje od genocida kako bi se ponovno izgradili ili ostvarili napredak kao zajednica”, rekla je Hanna. “To je razlog zašto mnogi Asirci često kažu da genocid koji je bio usmjeren prema Asircima zapravo nikad nije završio.”
Pohvalno je da Kongres poduzima dvostranačke napore kako bi priznao genocid 1915., kao što američki ideali to i nalažu. Ali jedini način na koji možemo osigurati da se povijest na Bliskom istoku ne ponovi, u vrijeme dok sudbina kršćana u regiji ponovno visi o koncu, jest da ona svugdje postane dio povijesnih udžbenika kako bi buduće generacija mogle sačuvati sjećanje na one izgubljene i spriječiti da se zločini koje su pretrpjeli ikada ponove.
