Prije mnogo godina bilo je teško biti rasist. Morali ste se opremiti i potrošiti novac na bijelu halju i na svoju glavu nataknuti šiljasti šešir. Slavili ste rasizam tako što ste nabavili malo grubog platna, omotali ga oko križa, zapalili i plesali oko njega noseći baklje. Ponekad, kao u slučaju Lestera Maddoxa, morali ste za sebe i svoje pristaše kupiti drške za sjekire kako bi mašući njima prisilno udaljili crne mušterije iz svog restorana. Ili ste, kao u slučaju Theophilusa “Bulla” Connora, morali naučiti usmjeriti vatrogasne cijevi i žestoke policijske pse na demonstrante za građanska prava.
Mlađi rasisti, zajedno sa svojim roditeljima, morali su napamet naučiti pjesmice za svaku priliku kad bi se crni učenik pojavio na upisu u njihovu srednju školu ili fakultet. Na primjer, “Two, four, six, eight, we don’t want to integrate!” (Dva, četiri, šest, osam, mi se ne želimo integrirati!). Naravno, postojalo je i mnoštvo rasnih kleveta i epiteta kojima ste mogli, nekažnjeno, napadati bilo koju crnu osobu koja se našla u vašoj blizini. U ranijim vremenima, niste morali biti sofisticirani, ali je ipak bilo potrebno malo poraditi na sebi kako biste bili rasist.
Danas se sve to promijenilo. Kako biste danas bili rasist, potrebno je gotovo nimalo truda. Na primjer, osoba se može zavaliti u svoju ležaljku i izjaviti da je za sveobuhvatno smanjenje poreza. To vas čini rasistom. Ako mi ne vjerujete, prisjetite se 1994. godine, kad je republikanski Kongres tražio mjere smanjenja poreza. Bivši član američkog Zastupničkog doma, demokratski zastupnik iz New Yorka Charles Rangel, osuđujući plan republikanaca ispred svoje publike na Manhattanu kao oblik modernog rasizma, rekao je: “Više nije ‘crnjo’ ili ‘nig–‘. (Umjesto toga) jednostavno kažu ‘Smanjimo poreze’.” Nekoliko mjeseci kasnije, usporedio je dokument Republikanske stranke “Ugovor s Amerikom” s mjerama u nacističkoj Njemačkoj, rekavši: “Čak ni Hitler nije govorio da će učiniti te stvari.”
Osoba se može označiti rasistom i putem niza “mikoragresija” koje su navedene u “Raznolikost u učionici, Raznolikost i razvoj osoblja UCLA” iz 2014. godine.
Evo nekoliko izjava koje bi trebalo izbjegavati: “Vi ste ponos svoje rase.” “Wow! Kako si postao tako dobar u matematici?” “Postoji samo jedna rasa, ljudska rasa.” “Ja nisam rasist. Imam nekoliko crnih prijatelja.” “Kao žena, znam s čime se suočavate kao rasna manjina.”
No, većina slučajeva mikroagresija je manje očita. Na fakultetima postoje takve mikroagresije kao, na primjer, student koji prevrće očima kad studentica govori ili ljudi koji ne žele biti u studijskim grupama s pripadnicima drugih rasa.
Možda najlakši način na koji osoba može biti označena rasistom jest predložiti izgradnju zida na našoj granici s Meksikom, kako bi se spriječio ilegalni ulazak osoba iz Meksika u našu zemlju. Isto tako, vjerodostojna optužba za rasizam je reći da je odvajanje djece od roditelja poput nacizma. Ali zamislite da vas zaustave s vašim djetetom u automobilu i optuže za vožnju u pijanom stanju u bilo kojoj od naših 50 država. Vi ćete biti uhićeni, a vaše dijete će odvesti služba za zaštitu djece. Identična praksa na našoj južnoj granici postaje rasizam.
Kao što je veteran novinarstva Brit Hume rekao u vezi uznemirenosti zbog posljednje bačene “bombe” Donalda Trumpa: “Trumpovi ‘vratite se natrag’ komentari su bili nativistički, ksenofobični, kontračinjenični i politički glupi. Ali oni jednostavno ne zadovoljavaju standardnu definiciju rasista, riječi kojom se ovih dana toliko nesmotreno razbacuju da ona gubi svoje stvarno značenje.” Predsjednik je nekoliko dana kasnije pojasnio svoje primjedbe, rekavši: “To su ljudi koji mrze našu zemlju. Ako niste zadovolji u SAD-u, ako se konstantno žalite, vrlo jednostavno, možete otići.” Onako usput, odlazak nije Trumpova ideja. Mnogi ljevičari zaklinjali su se da će pobjeći iz Amerike ako Trump postane predsjednikom.
Poanta svega je da kad ljevičari nemaju druge pobjedničke argumente, oni lažno optužuju druge za rasizam. Republikanci se sakriju u kut od tih optužbi i često daju ljevičarima ono što žele. Osamdesetogodišnji, ili gotovo osamdesetogodišnji crni Amerikanci bi trebali objasniti što je pravi rasizam i to ne kako bi ispravili bijele liberale, već kako bi informirali mlade crne ljude.
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasično liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
