U desetljećima pisanja članaka, znao sam riskirati, ali nikad kao sad: pišući i posvećujući članak roditeljima koji su izgubili dijete. Prilično dobro mogu zamisliti da će prva reakcija roditelja koji je izgubio dijete biti: Zašto ovaj tip, koji nije prošao kroz ono što i ja, misli da može nešto reći o smrti djeteta? Što on zna o neizrecivoj boli s kojom živim?
Ipak, tijekom 40 godina razgovaranja s roditeljima koji su izgubili djecu – na mojoj radio emisiji ili u privatnim konzultacijama (većinom zbog mog pisanja vjerskog sadržaja i održanih govora na tu temu) – i dajući si mogućnost da bi ipak mogao nešto korisno reći, što bi pomoglo nekim roditeljima, osjećam da je to rizik vrijedan uzimanja.
Dakle, ovo su neke misli u svjetlu posljednjeg masakra učenika.
1. Većina smrti mladih ljudi je ono što obično nazivamo “besmislenim”. Kad umre stara osoba, nitko tu smrt ne smatra besmislenom. Ali kad većina mladih ljudi umre, to očito nije zbog starosti i relativno rijetko kao rezultat riskiranja svog života za društvo. Naprotiv, to je često nesreća — automobilska nesreća, pijani vozač, predoziranje drogom, bolest, ubojstvo. Sve to je doista besmisleno, što još više otežava roditeljima da se nose s već ionako neizmjernom boli. Roditelj čije dijete je umrlo u borbi protiv talibana, barem ima neku utjehu.
2. Kao čovjek koji vjeruje u dobrog i pravednog Boga, u potpunosti sam uvjeren da će se roditelji ponovno susresti s njihovom djetetom. Kao što sam objasnio u PragerU videu o postojanju života nakon smrti – dok postojanje zagrobnog života nije dokazivo, aksiomatski zaključak je ako postoji dobar Bog, postoji i život nakon smrti. Dobar Bog ne bi ovaj život – sa svim svojim nepravednim patnjama – učinio jedinom domenom postojanja. Štoviše, postoji veliki broj uvjerljivih dokaza o postojanju života nakon smrti.
3. Sreća je ponajviše izbor, čak i za roditelje koji su izgubili dijete. Abraham Lincoln, koji je imao vrlo težak život — uključujući i gubitak dvojice svojih sinova, psihički uznemirenu ženu i breme upravljanja stravičnim građanskim ratom — izjavio je: “Ljudi su obično sretni onoliko koliko dozvole svojem umu da budu sretni.”
Roditelji koji su izgubili dijete još uvijek mogu odabrati da budu sretni, ili barem da si dopuste trenutke sreće. Koliko god to izgleda nemoguće u prvu godinu, dvije ili pet godina od djetetove smrti (bliski prijatelj koji je izgubio 11-godišnjeg sina rekao mi je da je “plakao barem jedanput dnevno pet godina; nakon toga, najedanput se osjećao bolje”), i iako se rupa, koja ostaje djetetovom smrću, nikada ne ispuni, sreća je moguća – ako si roditelji daju dozvolu da je osjete.
Ako ne, nije samo vaše dijete to koje je umrlo, nego i vi. A ako je vaše dijete ubijeno, ubojica je odnio još jednu žrtvu.
4. Ljudi koji su izgubili dijete nalaze utjehu na bezbroj načina. Neki kroz svoju drugu djecu – ako ih imaju – njihov brak ili njihovu religiju; imajući zajednicu ili kroz služenje drugima; fokusiranje na strast, prijatelje ili terapiju; ili neka kombinacija tih stvari. Ali bio bi nepažljiv da ne ispričam što mi je rekao otac 21-godišnjaka koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Rekao je da ništa nije smanjivalo njegovu bol zbog gubitka voljenog sina – niti jedan od gore navedenom primjera – tako dugo dok nije otkrio potporne skupine za roditelje koji su izgubili dijete. Budući da su oni jedini koji su mogli suosjećati s njegovom boli, našao je da slušanje i razgovor s njima djeluje uistinu terapijski. Dvije organizacije koje bi mogle pomoći su ‘Compassionate Friends’ i ‘Forever Family Foundation’.
5. Postoji nešto što može biti gotovo jednako bolno kao gubitak djeteta: gubitak djeteta koje nije umrlo. Rijetko se govori o tome, ali sam uvjeren da je fenomen odrasle djece koja odluči da nikad više ne razgovara sa svojim roditeljima dosegla epidemijske razmjere. Kad god načnem ovu temu na radiju, muškarci (i, rjeđe, žene) nazovu i kažu mi kroz plač da njihovo dijete nije razgovaralo s njima 10, 20 ili više godina. Često, iako naravno ne uvijek, je uzrok otuđenja od roditelja izazvan bijesnim supružnikom za vrijeme ili nakon razvoda.
Istina je da uvijek postoji nada da će se dijete vratiti roditelju. Ali nakon desetljeća ili dva, i nakon što su roditelji lišeni znanja o svojoj unučadi, često ne postoji realna nada. Njihova bol je stalna i prikraćeni su sjećanja punih ljubavi koje posjeduju roditelji čije je dijete umrlo.
6. Na kraju, nemojte kriviti Boga. Bog nije ubio vaše dijete. Ako išta, tuguje s tobom. Nitko, bilo roditelj ili netko drugi, ne bi smio prestati vjerovati u Boga zbog takvih strašnih incidenata. Bog je stvorio svijet u kojem umiru ljudi svih godina i na sve načine, svijet u kojem su ljudi slobodni da čine zlo. Alternativa bi bio svijet koji se sastoji od humanoidnih robota, koji nikad ne čine zlo. Ali takav svijet bi bio besmislen i bez radosti kao i bez patnje. Ako želite biti ljuti na Boga, učinite to. Ali to nije isto kao prestanak vjerovanja u Njega.
Nadam se da su neke od ovih stvari pomogle.
