Debra Messing i Erick McCormack, koji se vode kao “zvijezde” nečega pod nazivom Will & Grace, pozvali su na uvođenje “crne liste” za one koji prisustvuju događajima prikupljanja sredstava za predsjednika Trumpa. Kao što je to Washington Examiner objasnio, bilo je to “kako bi hollywoodski demokrati mogli odbiti surađivati s njima u budućnosti”. Kako je RT.com priopćio, to je privuklo “prirodne usporedbe na 1950-te godine i pokušaje pokojnog senatora Joea McCarthyja da očisti Hollywood od ‘komunističkih simpatizera‘”. Vratimo se malo unatrag kako bismo bolje razumjeli povijest.
Primarni istražitelj komunizma u Hollywoodu bio je odbor Zastupničkog doma koji je započeo istragu o fašizmu tijekom 1930-ih godina i, kao što je William F. Buckley rekao, trebao se zvati Odbor za istragu fašizma i komunizma. Naposljetku je dobio ime Odbor za neameričke aktivnosti (HCUA) i nakon Drugog svjetskog rata, kongresni detektivi lovili su agenta Komunističke internacionale (Kominterne), Gerharta Eislera, čiji je brat Hanns Eisler bio kompozitor u Hollywoodu.
Kad su se predstavnici HCUA pojavili u Hollywoodu, to je privuklo pažnju mnogih u tvornici snova. Kao što je Budd Schulberg napomenuo, Komunistička partija bila je jedini “igrač” u gradu tijekom 1930-ih i 1940-ih godina. Komunistička partija Sjedinjenih Država (CPUSA) kontrolirala je sindikate koji su čitali pristigle scenarije i odbacivali djela konzervativnih pisaca. Partija je također klevetala i stavljala na crnu listu glumce koji ih nisu voljeli te ih izravno napadala tijekom nasilnih studijskih štrajkova i prepirka oko nadležnosti nakon Drugog svjetskog rata. Glavni antikomunisti bili su vođe liberalnih demokratskih sindikata poput Ronalda Reagana iz Udruženja glumaca i Royja Brewera iz IATSE, Međunarodnog saveza kazališnih zaposlenika.
Reagan je bio jedan od “prijateljski” raspoloženih svjedoka na HCUA saslušanjima u Washingtonu u studenom 1947. godine. “Neprijateljski” svjedoci, izvorno njih 19, svedeni su na “Hollywoodsku desetoricu”, uključujući staljinističke scenariste Daltona Trumba i Johna Howarda Lawsona, šefa CPUSA u cehovima filmske industrije. Prkosni vođe studija proglasili su da neće otpustiti komuniste, ali su nakon saslušanja promijenili mišljenje.
To je podrijetlo legende o “hollywoodskoj crnoj listi” i sve to se dogodilo prije nego je Joe McCarthy imao bilo kakvu ulogu u tome. Senatori ne služe u odborima Zastupničkog doma i McCarthy nikad nije imao ništa s Hollywoodom. Njegov žestoki, optužujući stil načinio je veliku štetu antikomunistima, osobito liberalnim demokratima u njihovim redovima. Svatko tko je podigao bilo kakvu sumnju u vezi komunizma mogao je istog trenutka biti oklevetan s “McCarthyizmom”, što je već desetljećima preferirana inkantacija ljevice. (Iako je ključno naglasiti da je McCarthyjev povod, ne njegov stil, bio legitiman i opravdan.)
Ludorije Debre Messing, Erica McCormacka i ostalih, više su karakteristične za hollywoodske komuniste tijekom Staljinove ere, nego za pokojnog senatora iz Wisconsina. Scenaristi stavljeni na crnu listu preživjeli su pod slobodnotržišnim sustavom u kojem su pisali scenarije iz sjene i prodavali ih ispod stola. Dalton Trumbo, koji se pridružio Komunističkoj partiji tijekom Staljin-Hitler pakta, čak je dobio hagiografski biografski film 2015. godine. Svega nekolicina hollywoodskih filmova usudilo se dramatizirati staljinistički teror, ali neki od njih bacili su svjetlo na Komunističku partiju na domaćem frontu.
Nakon 1947. godine, Staljin je učvrstio svoj stisak nad Istočnom Europom preuzimanjem Čehoslovačke. Eksplodirao je prvu sovjetsku atomsku bombu 1947. godine i pokrenuo masovnu čistku pisaca i umjetnika. Žrtve su uključivale Solomona Michaelsa i Itzaka Feffera, koji su 1943. godine dovedeni u Hollywood zbog izričite svrhe priznavanja sovjetskog antisemitizma. Ovi i drugi zločini naveli su prethodno šutljive svjedoke na svjedočenje pred HCUA.
U svom svjedočenju 1953. godine, Robert Rossen (Svi kraljevi ljudi) rekao je Odboru da su žrtve nedavnih suđenja u Čehoslovačkoj “sve bile obješene samo zbog toga što su Židovi i zbog ničeg drugog”. Još jedan koji je odlučio svjedočiti bio je redatelj Elia Kazan (Tramvaj zvan čežnja), koji se našao popularnom metom partijskih piskarala. On im je odgovorio filmom Na dokovima New Yorka, za koji je scenarij napisao Budd Schulberg.
Marlon Brando glumio je lučkog radnika i bivšeg boksača Terryja Malloyja, koji je bio pod utjecajem mafijaškog šefa Johnnyja Friendlyja, koje glumi Lee J. Cobb. Kad je mafija ubila Terryjevog brata, Malloy je odlučio razgovarati s lučkom komisijom za kriminal.
“Cinkao si nas, Terry”, derao se mafijaški šef, na što je Terry odgovorio: “Drago mi je što sam ti to učinio. Čuješ li? Drago mi je što sam učinio i nastavit ću to i dalje raditi.”
Film je osvojio osam Oscara, uključujući onaj za najbolji film, ali kao što je Kazan objasnio godinama kasnije: “Na dokovima New Yorka bio je moja priča. Svaki dan kad sam radio na tom filmu govorio sam svijetu gdje stojim i svojim kritičarima da se je*u”. Kazan je 2003. godine preminuo u dobi od 94 godine, ali njegova umjetnost i hrabrost ostaju primjer i danas.
Elia Kazan suprotstavio se moćnoj Komunističkoj partiji koja je druge stavljala na crnu listu na temelju njihove politike. Debra Messing, Eric McCormack i ostali sad žele učiniti isto onima koji pokazuju podršku Donaldu Trumpu, legalno izabranom predsjedniku Sjedinjenih Država.
Trumpovim pristalicama moglo bi se oprostiti kad bi poručili hollywoodskim demokratima da se je*u. I ako osjećaju da bi mogli dodati “drago mi je što sam vam to učinio”, teško bi ih mogli okriviti zbog toga.
