Prije otprilike 45 godina, šačica klimatologa predala se suočena s novim dokazima i promijenila mišljenje. Oni su se prebacili od predviđanja nadolazećeg ledenog doba do upozoravanja na opasnosti predstojećeg globalnog zatopljenja. Uz obećanja poplave saveznih sredstava, pridruživao im se sve veći zbor akademika. Oni su počeli oglašavati alarme zbog zatopljenja poput kuće ispunjene neispravnim detektorima dima. Danas je ta teorija postala toliko mainstream u akademiji da će svatko tko se usudi dovesti je u pitanje biti protjeran s kampusa.
Bez previše empirijskih dokaza, oni su označili krivca za njihova predviđanja nadolazeće atmosferske propasti. Bio je to CO2. Još više, bila je to općenito ljudska aktivnost i nezasitna potražnja Amerike za energijom fosilnih goriva. Činjenica da ugljični dioksid predstavlja samo maleni udio naše atmosfere nije bitna. Oni su imali svoje kompjuterske modele, grafikone hokejske palice i, naravno, konsenzus. Većina stručnjaka spremna je priznati da se razina ugljičnog dioksida povećava. Mnogi se čak slažu da tome doprinosi ljudska aktivnost. Povijesni podaci koji se odnose na povezanost globalnih temperatura i CO2 su manje uvjerljivi.
Ono što nedostaje iz ozbiljne rasprave o tim stvarima jest uloga koju igraju biljke u ublažavanju bilo kakvog povećanja CO2. Dobro se razumije da biljke troše ugljični dioksid i proizvode kisik. S povećanjem razine ugljika u atmosferi, dolazi do povećanog rasta biljaka. To zna svatko tko uzgaja stvari u staklenicima.
Nakon desetljeća podataka koji nisu podržavali teoriju zatopljenja ili njihova predviđanja hokejskog štapa, alarmisti su ponovno pivotirali. Alarmisti su to odbacili kao stanku. Prikladno su zamijenili “globalno zatopljenje” s “klimatskim promjenama”. Ako već nije bilo dokaza koji bi podržali njihov grafikon hokejske palice, postojali su svakodnevni dokazi tih promjena. Isti ljudi koji nam govore da ne zamjenjujemo klimu s vremenom bili su prvi koji su pohitali pred mikrofone kad god se na horizontu pojavio šumski požar, poplava ili uragan. Kao da pronicljivi ljudi to neće zamijetiti. Neki od nas su zamijetili. Amerikanci su postali skeptičniji. Jednako kao i mala skupina znanstvenika koja je bila dovoljno hrabra započeti postavljati ozbiljna pitanja i pregledavati podatke.
Prije ne toliko dugo vremena, to je činila većina znanstvenika.
Jedan od tih skeptika je Tony Heller. On nije klimatski znanstvenik. (Niti su to Al Gore ili Bill Nye, ‘Science Guy’.) Heller je računalni znanstvenik koji uživa u kopanju podataka. Ima web stranicu pod nazivom realclimatescience.com. Njegov YouTube video Moj dar klimatskim alarmistima vrijedi pogledati (kao uostalom i čitav njegov YouTube kanal — op. a.). U njemu, Heller demonstrira kako klimatski alarmisti manipuliraju podacima. Selektivnim postavljanjem datuma početka ili završetka određenog grafa ili grafikona, on se može prilagoditi njihovoj naraciji. To je nevjerojatno obmanjujuće.
Jedan od takvih primjera je grafikon koji prikazuje porast razine mora. Od kraja posljednjeg ledenog doba, razina mora porasla je 122 metra. Život na zemlji se nekako prilagodio. Alarmisti tvrde da se stopa rasta posljednjih godina povećala zbog klimatskih promjena. No, Heller ističe da ako jednostavno produžite grafikon do vremena Abrahama Lincolna, vidjet ćete da se razina mora, kao što je mjerena u Battery parku na donjem Manhattanu, povećava prilično stabilnih 2,84 milimetara godišnje. Također pokazuje kako se manipulira grafikonima koji prikazuju količinu morskog leda. Heller je čak razvio softverski program kojim možete razotkriti alarmističke grafikone kod kuće.
Dr. Patrik Moore bio je suosnivač Greenpeace-a i ostaje samoprozvanim environmentalistom. On također pokazuje zdravi skepticizam prema klimatskim alarmistima. U svojoj knjizi, Ispovijedi Greenpeaceova otpadnika, on koristi neke iste grafikone kao i Heller. Dr. Moore stavlja klimatsku histeriju u neku perspektivu. U klasičnom stilu ljevice, alarmisti su ga osobno oklevetali. Oni rijetko izazivaju njegove činjenice. Činjenice, poput skeptika, nisu njihovi prijatelji.
Pravo pitanje je gdje su pravi znanstvenici? Oni koji tvrde da vjeruju u znanstvenu metodu u kojoj se teorije moraju izazvati. Oni koji vjeruju da je znanost konsenzusom oksimoron.
Grupni pritisak može biti vrlo moćan. Ali, nemojte zaboraviti, takve su i činjenice.
Gil Gutknecht nije znanstvenik, ali je dvanaest godina služio u Odboru za znanost američkog Zastupničkog doma.
