Pregledavajući YouTube neki dan, naišao sam na dokumentarac iz 2018. godine koji je napisao i vodio Johan Norberg, 46-godišnji švedski ekonomist koji je viši suradnik na Institutu Cato, libertarijanskom think-tanku u Washingtonu i jedan od vodećih zagovornika slobodne trgovine i slobodnih tržišta te zemlje. To je teško prvi Norbergov izlet u dokumentarni film: godine 2003., britanski Channel 4 emitirao je dokumentarac pod nazivom Globalizacija je dobra, u kojem je Norberg slavio prosperitet stvoren u Tajvanu i Vijetnamu outsourcanjem tvorničkih poslova iz SAD-a — ali nije izustio ni riječi u vezi katastrofalnog učinka tog outsourcinga na milijune američkih radnika.
Norbergov dokumentarac iz 2018. godine nosi naslov “Švedska: Lekcije za Ameriku?“. U njemu on prati uspone i padove švedske ekonomije kroz posljednjih nekoliko stoljeća: svojedobno osiromašena zemlja u rukama cehova i regulacija, Švedska je prigrlila slobodno tržište i niske poreze — što je rezultiralo stoljećem rastućeg prosperiteta — samo da bi sve to “zeznula” 1960-ih godina uvođenjem socijalne države velike vlade koja je Astrid Lindgren, autorici Pipi Duge Čarape, nametnula poreznu stopu u visini od 102%, a Ingmaru Bergmanu 139%. (On je pobjegao u Njemačku.) Od 1976. do 1995. godine, Švedska je krenula nizbrdo; kamatne stope su dosezale 500%; IKEA je preselila svoje sjedište u inozemstvo. Ali ta priča, kako nas uvjerava Norberg, imala je sretni završetak: 1990-te su donijele reforme — deregulaciju, manje poreze, školske vaučere, raširenu privatizaciju javnih usluga, ukidanje minimalne plaće — što je rezultiralo prvorazrednom klimom za poduzetništvo i inovaciju te “vrlo produktivnom privatnom ekonomijom” koja donosi dovoljno bogatstva za financiranje izdašnih socijalnih beneficija i mirovina. Amerika bi, kako nas uvjeravaju u Norbergovom zaključku, na Švedsku trebala gledati kao na uzor.
Neki bi promatrači osporavali Norbergovo objašnjenje o tome kako je Švedska postigla ekonomski uspjeh. “Postala je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu”, rekao je švedski komičar Aaron Flam u podcastu 2017. godine, “ostajući izvan dva svjetska rata i prodajući oružje objema stranama” i, tijekom Hladnog rata, oslanjajući se na NATO (kojem se nikad nije pridružila) za besplatnu obranu. No, za sad ostavimo povijest po strani i usredotočimo se na sadašnjost. Na samom početku svog dokumentarca, Norberg obećaje da će nam pokazati “kako je danas živjeti u Švedskoj”. Kad je u pitanju ta tema, njegova emisija predstavlja remek djelo izbjegavanja — ono koje odjekuje većinu gluposti s kojima se često susrećemo u pohvalnim libertarijanskim izvješćima o “švedskom modelu”. Libertarijanci, kad govore o Švedskoj, vole negirati da je Švedska socijalistička, iako je tom zemljom desetljećima vladala stranka koja se identificirala kao socijalistička; u svakom slučaju, činjenica ostaje da su Šveđani, po svojoj prirodi, kolektivistički, etatistički, orijentirani na konsenzus i anti-individualistički — uplašeni osporavanja prihvaćenog mišljenja i željni pridruživanja izopćavanju onih koji to čine.
Oni također, zahvaljujući godinama samoubilačkih imigracijskih politika, žive u društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj noćnoj mori — da citiram Flama, “sporoj, tinjajućoj ratnoj zoni”. U gradovima je nasilni kriminal, pucnjave, grupna silovanja, palež automobila, masovne eksplozije, pa čak i bacanje granata postala rutina. Samo u nekoliko posljednjih tjedana, šef Nacionalne policije, Anders Thonberg, podnio je hitan zahtjev za pomoć vojske, a Ulf Kristersson, čelnik Umjerene stranke, optužio je vladu da gubi “kontrolu nad onim što se događa u Švedskoj”. Prije nekoliko tjedana, nakon što je banda naoružanih razbojnika provalila na božićnu zabavu u privatnom domu u gradu Västerås, koji su opljačkali i brutalizirali dvadesetak gostiju, susjed je komentirao: “Ovdje u Švedskoj je Divlji zapad.” (Nije točno: Stope kriminala na Divljem zapadu bile su gotovo sigurno niže, a naseljenici su imali oružje za obranu.)
Dana 13. siječnja, u objavi na blogu, svećenica po imenu Helena Edlund primijetila je da je u njezinom rodnom gradu Malmöu prije izvjesnog vremena postalo normalno “probuditi se na bombe i metke”; sada se, žali se ona, ista stvar događa i u najekskluzivnijim dijelovima središta Stockholma, gdje danas živi. “Prestala sam brojati prijatelje čiji su članovi obitelji opljačkani, pretučeni, silovani ili su im zapaljeni automobili ili raznesene stepenice”, napisala je. “Za one koji su živjeli u relativnoj sigurnosti u povlaštenijim dijelovima zemlje, to je nešto novo, ali oni koji žive u ranjivim područjima takve stvari događaju se već dugi niz godina.” Isti političari koje Norberg otvoreno veliča zbog bogatstva i dinamike današnje Švedske, Edlund optužuje da su “uništili” zemlju sa svojom politikom otvorenih granica i njihove spremnosti da prostru tepih dobrodošlice “teroristima”. Govoreći o tim političarima, Edlud se pita: “Kakve savjete možete dati onima od nas koji su voljeli mir i sigurnost Švedske? Gdje bismo mi trebali potražiti azil?”
Počinitelji svih ovih zločina su, naravno, muslimani, bilo imigranti ili djeca imigranata — ljudi kojima je Švedska pružila utočište i koje obilno nagrađuje za njihov nerad. Većina njih živi u šerijatskim, no-go enklavama u koje se čak i policija boji kročiti nogom. Godine 2016., filmsku ekipu emisije 60 Minutes Australia prebila je skupina somalijskih migranata u Rinkebyju, no-go zoni u Stockholmu koja je također poznata po nazivu “Mali Mogadishu”. (“Ovo je”, rekla je voditeljica Liz Hayes, “zemlja koja jedva preživljava”; u intervjuu, jedan joj je aktivist rekao da je Švedska “na rubu ekonomske i kulturne katastrofe”.) Prošlog rujna, novinarska ekipa švedske SVT televizija našla se zasuta kamenjem na gradilištu nove džamije u Stenhagenu (“kamenom lugu”), no-go zoni u Uppsali.
Nakon toga se, prošlog 12. prosinca, novinar Joakim Lamotte zaputio, s video kamerom u rukama, na gradski trg još jedne no-go zone, Kronogården u gradu Trollhättenu, privukavši tako pažnju nekoliko desetaka muslimanskih mladića, od kojih je većina bila maskirana, koji su se (kao što se može vidjeti ovdje i ovdje) postepeno približavali, verbalno ga napadajući te zahtijevali da napusti “njihov” teren, da bi ga naposljetku u više navrata udarili i ukrali njegovu video opremu. Događaju je prisustvovalo nekoliko policajaca, ali nisu učinili ništa kako bi zaštitili Lamottea i nisu nikoga uhitili, iako je nekoliko njih također napadnuto. Kako su Lamotteovi švedski kolege novinari reagirali na ovaj horor show? Ismijavajući ga i izražavajući podršku njegovim napadačima. Robert Aschberg, istaknuti kolumnist novina Aftonbladet, optužio je Lamottea da je egocentrični profiter željan pažnje; Mathias Ståhle iz Svenska Dagbladet tweetao je da ga je Lamotteova tvrdnja o napadu i pljački navela na “hihotanje”. Verzija priče koju su prenijeli švedski mediji bila je toliko nečuvena da je čak i BBC objavio izvješće u kojem ih je kritizirao i odnosio se prema Lamotteu suosjećajno.
Srećom, nakon desetljeća pristojne, politički korektne tišine, sve više i više Šveđana napokon priznaje da su u dubokoj nevolji — otuda proizlazi i brzo rastuća podrška Švedskim demokratima, koji pozivaju na ozbiljnu imigracijsku kontrolu. Ipak, previše mainstream političara i novinara ostaje u poricanju. Zakonodavka Isabella Lövin tvrdila je 2016. godine da Švedska, s “prvom feminističkom vladom na svijetu”, nije ništa manje nego svjetionik nade za Zapadni svijet; od prošlog studenog, premijer Stefan Löfven još uvijek se držao priče da je glavni uzrok sveg ovog bezakonja visoka nezaposlenost u određenim četvrtima; kulturna i vjerska pozadina zločinaca je, kako je inzistirao, beznačajna. U Švedskoj: Lekcije za Ameriku?, Norberg hvali novine Aftonbladet; u izrazito iskrenom članku iz 2019. godine o pogledima elitnih Šveđana na imigraciju, norveški autor Kjetil Rolness optužio je te novine (vodeće publikacije švedskih elita) za “gotovo patološko poricanje stvarnosti, u korist pustih želja i signaliziranja vrline.”
Godine 2016., Spectator je objavio neobično iskreni članak Tovea Lifvendahla, političkog urednika Svenska Dagbladet, o švedskim imigracijskim izazovima; ali njegov podnaslov bio je indikativan: “Primili smo previše ljudi i teško smo ih iznevjerili — osobito djecu”. Ovo je ukratko mentalitet švedskog establišmenta: čak i kad su iskreni u vezi problema, oni se refleksno osjećaju dužnima izraziti više zabrinutosti za imigrante nego za domaće Šveđane — više zabrinutosti za zločince, nego za njihove žrtve. Obratite pažnju na komentar šefa policije u Stockholmu, Jana Evenssona, od prije nekoliko godina: “Teško je biti kriminalac. Mi im želimo pomoći da se izvuku.”
Anarhija na ulicama samo je dio velike zastrašujuće slike. Norbergov dokumentarac prikazuje Švedsku u kojoj su domovi za umirovljenike, mirovine, škole i zdravstvena zaštita jednostavno sjajni. Upravo suprotno: ogromni troškovi pružanja pomoći imigrantima (muslimani čine više od 8% švedske populacije, što je druga najviša brojka u Europi, a godišnji račun za smještaj, hranu i odjeću za ogromni postotak njih koji su na socijalnoj pomoći je kolosalan) — crpe sve više i više novca iz osnovnih usluga i beneficija za marljive rođene Šveđane (povrh toga, sve ovo događa se u zemlji u kojoj se radni ljudi toliko teško oporezuju, navodno kako bi pokrili te osnovne usluge i beneficije, da se građanin s navodno pristojnim primanjima mora boriti za preživljavanje). Posljednjih godina, dok su nacionalni mediji uglavnom ignorirali ovo masovno preusmjeravanje sredstava poreznih obveznika, alternativne vijesti i lokalne novine pričale su jednu horor priču za drugom o umirovljenim Šveđanima koji se neselektivno izbacuju iz svojih domova kako bi napravili mjesta novopridošlim muslimanima.
Masovna imigracija, rekao je švedski biznismen Henrik Jönsson na podcastu Davea Rubina 17. siječnja, bankrotira Švedsku “jer imamo najskuplji sustav socijalne pomoći na svijetu”. A opet, švedski je parlament, Riksdag, prošle godina glasao za povećanje godišnjeg broja imigranata. Rolness je, ponovno, bio u pravu kad je napisao da previše Šveđana preferira strane izbjeglice u odnosu na švedske bebe; slično tome, švedska novinarka Kajsa Norman napala je policiju i medije zbog umanjivanja napada na švedske djevojke od strane muslimanskih muškaraca, tvrdeći da “suosjećanje prema izbjeglicama nadjačava suosjećanje prema djevojkama”.
Što je Švedska: Lekcije za Ameriku? rekla o krizi za koju se čini kako neizbježno vuče Švedsku u anarhiju, građanski rat i/ili šerijat? Apsolutno ništa. Nakon otprilike četrdeset minuta svojih hvalospjeva o suvremenoj Švedskoj, Norberg posjećuje privatnu školu i kamera brzo preleti pokraj djevojčice u hidžabu, moćnom simbolu ženske podčinjenosti; to je najbliže što se Norbergov program približio priznanju mračne istine o kulturnim izazovima s kojima se Švedska danas suočava. Je li Norberg prokomentirao hidžab? Nije. Kad smo već kod toga, je li spomenuo da Židovi masovno napuštaju Švedsku zbog maltretiranja muslimana (i još gore)? Nije. Jednako tako, označavajući Švedsku kao priču o ekonomskom uspjehu, Norberg propušta napomenuti njezin dramatični pad BDP-a, BDP-a po stanovniku i trenutačnog salda na računu tijekom posljednjih nekoliko godina (trend koji je već bio prilično jasan u vrijeme kad je napravio svoj dokumentarni film).
Ništa od ovog ne bi smjelo iznenaditi nikoga. Norberg je jedan od onih libertarijanaca koji, za svu svoju stalno proglašavanu navodnu ljubav prema slobodi, odbijaju suprotstaviti se katastrofalnim imigracijskim politikama koje su već nanijele ozbiljnu štetu individualnim slobodama diljem Zapada — posvjedočite, na primjer, progonima u Britaniji, Austriji, Danskoj, Kanadi i na drugim mjestima gdje se građani optužuju zbog vrijeđanja muslimana. Gledajući Norbergov dokumentarac o Švedskoj, čovjek ne može ne razmišljati o zapažanju Arona Flama: “Šveđani zapravo ne razumiju koncept slobode.” Za ljude poput Norberga, nažalost, potpuno nesmetano kretanje ljudi i robe preko granica predstavlja istinsku religijsku doktrinu koje se čvrsto drže u ime slobode, ali od koje neće nimalo odstupiti, bez obzira na stvarne posljedice na slobodu pojedinca. Činjenica da građanin Švedske, u kojoj su trenutačno opasnosti ovakvog razmišljanja vjerojatno jasnije uočljive nego na bilo kojem drugom mjestu na zemlji, može toliko srčano pjevati hvalospjeve budalastim politikama svoje zemlje, pokazuje koliko obmanjujući — i opasni — određeni dijelovi libertarijanizma mogu biti kad su suočeni s očiglednim prijetnjama ljudskoj slobodi.
