Prema izvješću New York Timesa, Svjetski program za hranu upozorava da se 130 milijuna ljudi suočava s gladovanjem jer “nacionalna zatvaranja i mjere socijalnog distanciranja isušuju poslove i dohotke” i mogu dovesti do katastrofalnih poremećaja u “poljoprivrednoj proizvodnji i opskrbnim rutama”. Kao što članak ističe, problem dodatno otežavaju pljačke i socijalna destabilizacija koja je zavladala u zemljama diljem svijeta.
Ovdje kod kuće, gomile ljudi prisiljene su čekati u redovima pred bankama za hranu koji se ponekad protežu doslovno miljama. Budući da je 22 milijuna ljudi, brojka koja i dalje raste, ostalo bez posla, a bezbrojni vlasnici tvrtki stoje na rubu, ili su ga već prošli, da izgube sve za što su radili, lokaliteti bilježe dramatičan porast u samoubojstvima, a povijest nam govori da će ih vjerojatno biti još mnogo tisuća. Dodajte to porastu u predoziranju drogama koja neminovno prate čak i neznatna povećanja u stopama nezaposlenosti — a kamoli 15-postotno povećanje u roku od nekoliko tjedana — zajedno s porastom obiteljskog nasilja i beskućništva i nije teško vidjeti da naša strategija “spašavanja života” ima potencijala za ubiti mnogo više ljudi nego ih spasiti.
Doista, malo je razloga za pomisliti da će zatvaranja izravno spasiti bilo koji život. Ona čak nisu ni osmišljena u tu svrhu. Cilj je oduvijek bio usporiti širenje, a ne zaustaviti ga, što znači da će dugoročno virusom biti zaražen isti broj ljudi kao da nikad nismo ni implementirali ovu mjeru. Idealno, to će spriječiti prenatrpanost bolnica i bilo koje smrtne slučajeve koje bi to prouzročilo, ali sad kad su bolnice prisiljene otpustiti na tisuće radnika, teško je vidjeti kako je ova strategija previše pomogla u smislu medicinske pripravnosti.
Možda će, kad sve ovo završi, postojati neki ljudi — možda čak i tisuće ljudi — koji bi umrli od koronavirusa, ali su pošteđeni jer smo zatvorili društvo. Ali koliko će ljudi diljem svijeta sad gladovati do smrti, a živjeli bi da nismo zatvorili društvo? Koliko će ih počiniti samoubojstvo ili podleći predoziranju drogama, a još uvijek bi bili živi da im nismo oduzeli mogućnost zarađivanja za život? Istraživanje pokazuje da svaki porast od 1 posto u nezaposlenosti odgovara 37.000 dodatnih smrtnih slučajeva. Hoće li to biti istina i u našem slučaju? Ako hoće, pokolj će biti povijesnih razmjera. Pitanje ostaje: hoće li više ljudi biti spašeno ili ubijeno ovom strategijom? Čini se kako postoji vrlo velika mogućnost za ovo potonje.
Nikad nećemo znati za sigurno što se moglo dogoditi ili što se dogodilo, a nije se trebalo dogoditi. Ali prosvjednici protiv zatvaranja imao prilično podataka na svojoj strani. U najmanju ruku dovoljno za uklanjanje apsurdne optužbe da mi “odabiremo novac iznad ljudi”. Ljudi su ti za koje smo zabrinuti — za ljude koji gladuju, ljude koji su očajni, ljude koji pate na nezamislive načine. Ovo nije pitanje hoćemo li spasiti živote. Obje strane to žele. Pitanje je kako najbolje postići taj cilj. A čini se da smo mi odabrali onu najgoru moguću metodu.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
