Najsmrtonosniji oblik Kineske gripe možda nije onaj fizički, već intelektualni.
Članak koji je ovaj tjedan objavljen na web stranici Atlantica prikazao je svojevrsno opresivno i tiransko razmišljanje kineskog stila, za koje se čini kako se širi našim intelektualnim klasama poput samog Wuhanskog virusa.
Članak — čiji su koautori profesor s harvardskog Pravnog fakulteta Jack Goldsmith i profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Arizoni Andres Keane Woods — bio je toliko odbojan prema bilo kojem zapadnjačkom osjećaju morala, etike ili zapravo zakona, da sam se zapitao nije li možda nekakva filozofska mutacija ‘Kung Flu’ virusa obrisala mistične akorde sjećanja iz mozga profesora.
Ideja članka bila je kako tijekom ove krize S-ljubaznošću-Wuhana, američke tehnološke kompanije “ponosno surađuju jedna s drugom i slijede vladine smjernice kako bi cenzurirale štetne informacije vezane na koronavirus. I one koriste svoje ogromne kapacitete za prikupljanje podataka, u koordinaciji sa saveznim i državnim vladama, kako bi poboljšale traženje kontakata, provođenje karantene i ostalih zdravstvenih mjera.”
Daleko od toga da bi ovo smatrali zlim ili barem izvanrednim slučajem koji se nakon prolaska krize mora vratiti na staro, profesori vjeruju da bi cenzuriranje i nadzor Amerikanaca od strane velikih tehnoloških kompanije trebali postati nova norma.
“U velikoj raspravi posljednja dva desetljeća o slobodi nasuprot kontrole mreže, Kina je u velikoj mjeri bila u pravu, a Sjedinjene Države su u velikoj mjeri bile u krivu. Značajno nadgledanje i kontrola govora neizbježne su komponente zrelog i cvjetajućeg interneta, a vlade moraju igrati veliku ulogu u tim praksama kako bi osigurale da je internet kompatibilan s društvenim normama i vrijednostima”, piše u članku.
Stvarno? Je li pretjerano pitati: S kojim su normama i vrijednostima te mjere kineskog stila kompatibilne? Ako su vlada i veliki biznis u dosluhu kako bi cenzurirali govor i uništili našu privatnost, na koji su način njihove akcije kompatibilne s bilo čim što nalikuje američkim normama i vrijednostima?
Ovaj tjedan sam na svom podcastu intervjuirao Stevena W. Moshera, konzervativnog stručnjaka za Kinu i autora “Azijski nasilnik: Zašto je kineski san nova prijetnja svjetskom poretku”. Gosp. Mosher dao je srceparajuće svjedočenje kao očevidac prisilnih pobačaja kojima je svjedočio 1980-ih godina. (Pod snažnim pritiskom Kine, Sveučilište Stanford izbacilo je Moshera 1985. godine zbog objavljivanja tih i ostalih izvješća.) Slušanje njegovog opisa žene u devetom mjesecu trudnoće koju su vrišteću odvukli kako bi ubili njezinu bebu i sterilizirali je, prilično mi je otežalo nastaviti intervju.
Gosp. Mosher također je dao kredibilitet gotovo nezamislivim izvješćima o Kinezima koji prisilno vade organe neistomišljenicima i ostalim marginaliziranim skupinama u svojim koncentracijskim logorima. Ta izvješća — koja zvuče poput nečega izašlog iz nekakvog apsurdnog kriminalističkog romana — potvrdio je međunarodni sud prošle godine. Gosp. Mosher kaže da Kinezi koriste tehnologiju izvučenu iz Amerike kako bi držali te zarobljenike odumrlih mozgova u svrhu očuvanja svježih organa.
A opet, mnogi na našim akademijama nastavljaju dijeliti našu tehnologiju i istraživanje s Kinom kao da su oni samo još jedan međunarodni susjed. U siječnju, FBI je uhitio 60-godišnjeg dr. Charlesa Liebera, predsjedatelja harvardskog Odjela za kemiju i kemijsku biologiju. Lieber, smatran budućim dobitnikom Nobelove nagrade, optužen je za laganje o svom sudjelovanju u kineskom Planu tisuću talenata. A taj plan, u kojem sudjeluje i mnoštvo drugih znanstvenika, Ministarstvo pravosuđa sad smatra špijunskom operacijom okrenutoj prema krađi zaštićenog istraživanja i tehnologije.
To je duboko uznemirujuće. Ali jednako je uznemirujuća i gnjusna kapitulacija pred kineskom ekonomskom moći i intelektualnim utjecajem među našim brbljavim klasama. New York Times ovaj je tjedan objavio tipično nakrivljeni članak s “vijestima”, u kojem je napao Trumpovu administraciju zbog želje da istraži kineski izvor virusa. Zašto ne bi? Već smo vidjeli filmske studije, NBA i NFL kako prekidaju svoju podršku borcima za slobodu na Tajvanu i Hong Kongu kako bi služili svojim kineskim gospodarima. I, naravno, ona vrsta “kad bi samo na jedan dan bili poput Kine” autoritarnih čežnji pisaca poput Thomasa Friedmana pokazuje gotovo potpuno isključenje od američkih “normi i vrijednosti”.
Kinezi — a pod tim, naravno, mislim na komuniste koju vode zemlju — nisu naši moralni jednaki. Oni nisu samo poslovno poduzeće s kojim se možemo natjecati ili surađivati po volji. Oni su zli i opresivni entitet s imperijalističkim ciljevima. Mi ne smijemo dozvoliti intelektualnu verziju Kineske gripe da ugasi tu istinu u našim umovima.
Morat ćemo se boriti protiv tih ljudi — nadamo se u Hladnom ratu umjesto u onom vrućem. I za dobro čovječanstva, bolje nam je da prokleto pobijedimo.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
