Ovaj tjedan u povijesti, počevši od 18. svibnja 1565. godine, započeo je jedan od simbolički najvažnijih vojnih sukoba između islama i Europe: Osmanski Turci opsjedali su maleni otok Maltu, u onome što se do tada smatralo najtežim bombardiranjem koje je bilo koje područje pretrpjelo.
Početkom šesnaestog stoljeća, muslimanski pirati iz Alžira počeli su terorizirati kršćansko Sredozemlje. Poput svojih kopnenih kolega i oni su bili indoktrinirani Muhamedovim obećanjima: “Kampanja na moru je poput deset kampanja na kopnu”, rekao je prorok, “i onaj koji je izgubljen na moru jednak je onome koji prolije svoju krv na Alahovom putu” — to jest, nagrađen je ili na ovom ili na drugom svijetu. Piratska žudnja za plijenom je, u skladu s tim, bila pojačana snovima o “mučeništvu”.
Kad je Sulejman “Veličanstveni” — među muslimanima poznatiji kao Sulejman “Ghazi” (džihadist/napadač) — postao osmanskim sultanom 1520. godine, u svoju je službu odmah uzeo najozloglašenijeg od tih berberskih pirata, Khaira al-Dina Barbarossu (Hajreddin Barbarossa) i pomogao mu u vođenju morskog džihada protiv Europe. Vladavina terora koja je uslijedila, prisilila je Europljane duž obale Sredozemlja da ponovno proživljavaju dane svojih predaka u stoljećima prije križarskih ratova, kad je Srednje more prvi put bilo preplavljeno džihadom i porobljavanjem. Tijekom sljedeća dva desetljeća, na stotine tisuća Europljana odvedeno je u ropstvo, tako da je do 1541. godine “Alžir bio krcat kršćanskim zarobljenicima i nastala je uobičajena izreka da je kršćanski rob rijetko bio poštena zamjena za luk.”
Usprkos uspjesima morskog džihada, “Nećete dobro proći”, savjetovao je iskusni gusar Sulejmana, “sve dok nećete istjerati ovo zmijsko leglo”. Govorio je o vitezovima Hospitalcima, koji su nastali ubrzo nakon Prvog križarskog rata (oko 1099. godine) i sad su poznati kao vitezovi Sv. Ivana (Ivanovci), sa sjedištem na Malti. Sulejman ih je 1522. godine protjerao s Rodosa — odakle su dvije stotine godina ometali sve osmanske pomorske pokušaje — a car Svetog Rimskog Carstva Karlo V je beskućnim Hospitalcima 1530. godine zavještao otok Maltu. Oni su bili carev odgovor na sultanove gusare — i, više od tri desetljeća, trn u Sulejmanovom oku.
U ožujku 1565. godine, nakon što je konačno odlučio ukloniti ovo “sjedište nevjernika”, Sulejman je poslao jednu od najvećih flota ikad okupljenih — koja je nosila nekih 30.000 Osmanlija — da zauzme maleni otok, koji je imao ukupno borbeno stanovništvo od osam tisuća boraca. Papa Pio IV. bezuspješno je preklinjao europske kraljeve da pomognu Malti: španjolski kralj se “povukao u šumu”, požalio se papa, “a Francuskom, Engleskom i Škotskom vladaju žene i dječaci”. Na njegov poziv odgovorila je samo susjedna Sicilija, ali njoj je trebalo vremena da podigne vojsku.
Jean Parisot de Valette (1494.-1568.), Veliki majstor vitezova — “njegova narav je prilično sjetna”, ali “za svoju dob [sedamdeset i jedna godina], on je vrlo robustan” i “vrlo pobožan” — napravio je pripreme za nadolazeću opsadu, uključujući i objašnjenje svojim ljudima što je na kocki: “Na ovaj otok se spušta silna vojska sastavljena od odvažnih barbara”, upozorio je: “te su osobe, braćo moja, neprijatelji Isusa Krista. Današnji dan se radi o obrani vjere, hoće li knjigu evangelista [Evanđelje] zamijeniti ona Kurana? Bog ovom prilikom od nas zahtijeva naše živote, već zavjetovane u Njegovu službu. Sretni će biti oni koji će prvi konzumirati tu žrtvu.”
Dana 18. svibnja, Osmanlije su započeli non-stop bombardiranje, prvo ciljajući Sv. Elmo, jednu od ključnih malteških utvrda. “Uz grmljavinu artiljerije i arkebuza, vriskove od kojih se dizala kosa na glavi, dim, vatru i plamen”, pisao je kroničar, “činilo se kao da se čitav svijet sprema eksplodirati”. Brojčano uvelike nadjačani i ubrzo umorni branitelji, kojima je naređeno da se “hrabro bore i što skuplje barbarima prodaju svoje živote”, učinili su upravo to; i za svakog ubijenog kršćanina koji je branio utvrdu, pali su mnogi muslimanski opsadnici. Nakon što su izdržali sve što su Osmanlije mogli baciti na njih u više od mjesec dana, Sv. Elmo, do tog trenutka hrpa ruševina, konačno je slomljen i osvojen 23. lipnja.
Gotovo svih 1.500 branitelja bilo je poklano. Ista jeziva sudbina koju je Salah al-Din (Saladin) stoljećima prije priuštio najotpornijim neprijateljima islama — vitezovima templarima i hospitalcima u katastrofalnoj bitci kod Hattina (1187. godine) — sad je dopala njihove nasljednike. Vitezovi sv. Ivana “bili su obješeni naglavačke na željeznim prstenovima … i rascijepili su im glave, rasporili njihova prsa i iščupali njihova srca.” Osmanski zapovjednik Mustafa naredio je da se njihova izmučena trupla (zajedno s jednim malteškim svećenikom) prikuju na drvene križeve i puste niz vodu u Velikoj luci kako bi ismijali i demoralizirali branitelje koji su to promatrali.
Nisu uspjeli: sedamdesetjednogodišnji Valette održao je gromoglasan i prkosan govor pred nagomilanim kršćanima, odrubio glave svim muslimanskim zarobljenicima i ispalio njihove glave iz topova prema turskim opsjedačima. Osmanlije su nastavile podvrgavati otok, u to vrijeme, najneprekidnijem bombardiranju u povijesti (ukupno je ispaljeno nekih 130.000 topovskih kugla). “Ne znam može li slika pakla opisati užasnu bitku”, napisao je jedan suvremenik: “vatra, vrućina, neprekidni plamenovi; gusti dim, smrad, raskomadani i unakaženi leševi, stenjanje, uzvici i vapaji, grmljavina pušaka … muškarci ranjavaju, ubijaju, bacaju jedni druge, padaju i pucaju.”
Iako je ostatak utvrda sveden na ruševine, za svaki osvojeni centimetar proliveno je mnogo muslimanske krvi; jer “kad su došli na dohvat ruke, skimitar se nije mogao mjeriti s dugim dvoručnim mačem kršćana.” Očajnička borba nastavila se na ulicama, na kojima su sudjelovale čak i malteške žene i djeca.
Do kraja kolovoza otok još uvijek nije bio osvojen; ta činjenica, kao i masovno žrtve dovele su do masovne demoralizacije u osmanskom logoru. Sramotni razgovori o prekidanju opsade već su počeli kad je potkralj Sicilije Garcia de Toledo konačno stigao u zaljev Sv. Pavla s gotovo deset tisuća vojnika. Tamo se, na mjestu na kojem se svojedobno nasukao apostol, odigrao završni prizor ovog Armagedona, dok su novopridošlice potukli Osmanlije, koji su napokon pobjegli 11. rujna — dan koji će, svjesno ili nesvjesno, osvetiti džihadski “potomci” Osmanlija 2001. godine.
“Toliki je bio smrad u uvali”, koja je bila prepuna bezbrojnih nadutih muslimanskih leševa, “da joj se niti jedan čovjek ne može približiti”. Poginulo je čak dvadeset tisuća Osmanlija, i pet tisuća branitelja. Nakon četrdeset godina uspješne kampanje protiv Europe, Sulejman je konačno doživio svoj prvi veliki poraz. Godinu dana kasnije podlegao je smrti, u dobi od sedamdeset i jedne godine.
Ono što je bilo još važnije za Europu, prvi put je primijećena pukotina u osmanskom oklopu zahvaljujući odlučnom otporu Malte; pokazalo se da se mala, ali posvećena sila može suprotstaviti onome što je dotad smatrano nezaustavljivim osmanskim ratnim strojem.
Sukladno tome, kad su 1570. godine osmanske snage napale otok Cipar, papa je 1571. godine lako uspio formirati “Svetu ligu” pomorskih katoličkih nacija, na čelu sa Španjolskim carstvom. Na zaprepaštenje svih — kršćana i muslimana — Sveta liga prevladala je u bitci kod Lepanta. Kao što je Miguel Cervantes, koji je sudjelovao u bitci, rekao ustima šarolikog Don Kihota: “Taj dan … bio je tako sretan za kršćanski svijet budući da je čitav svijet naučio koliko smo bili u krivu kad smo mislili da su Turci nepobjedivi na moru.”
No, taj je osjećaj prvi put otkriven šest godina ranije, herojskom obranom Malte — kad se plima rata između islama i Europe po prvi put okrenula u korist potonjeg.
