I dok se spomenici herojskim Amerikancima prošlih vremena — uključujući abolicioniste koji su umrli boreći se protiv ropstva — ruše i obeščašćuju, predsjednik Turske nedavno je odao počast otimaču zemlje, teroristu i pedofilu — osmanskom sultanu Mehmedu II.
Tijekom svog nedavnog obraćanja javnosti 10. srpnja 2020. godine, na proslavi dekreta o pretvaranju Aja Sofije, koja je tisućljeće funkcionirala kao najveća crkva istočnog kršćanskog svijeta, u džamiju, turski je predsjednik Erdoğan u više navrata pozdravio sultana Muhameda (Mehmeda) (1432.-1481.), također poznatog kao al-Fatih (“Osvajač”), zbog nasilnog pretvaranja kršćanskog Carigrada u islamski Istanbul.
Zbog naizgled nepodnošljivih desetljeća kad je Aja Sofija služila kao muzej (od 1935. do nedavne odluke), Erdoğan je započeo citiranjem turskog pjesnika:
Aja Sofija, o veličanstveni hramu, ne brini: unuci Muhameda al-Fatiha će srušiti sve [kršćanske] idole i pretvoriti te u džamiju; oni će suzama izvršiti svoje obredno pranje i klanjati se; tahlili [recitacije islamskog kreda] i tekbiri [uzvici “Allahu akbar”] ispunit će tvoje prazne kupole … Balkoni tvojih minareta zasvijetlit će u čast Allaha i njegova poslanika Muhameda. Čitav svijet pomislit će da je Muhamed al-Fatih uskrsnuo. To će biti Aja Sofija; to će biti drugo osvajanje, novo uskrsnuće.
Erdoğanovo obožavanje, kao i ono većeg djela Turske, te želja za oponašanjem Muhamed al-Fatiha — tog, da citiram Erdoğana, “sretnog, blagoslovljenog sluge Allaha”, koji se zapravo ponašao poput ISIS-ovog poglavara — trebalo bi predstavljati (ali neće) razlog za uzbunu.
Razmotrite sljedeće: Jedino opravdanje sultana Muhameda za osvajanje Carigrada bilo je da islam zahtijeva pokoravanje “nevjernika”, u ovom slučaju kršćana. On nije imao nikakvih drugih “pritužbi” osim toga. Zapravo, kad je prvi put postao sultan, “zakleo se bogom njihovog lažnog proroka, proroka čije je ime nosio”, napisao je ogorčeni kršćanski suvremenik, da je “njihov prijatelj i da će čitav svoj život ostati prijatelj i saveznik Carigrada”. Iako su mu vjerovali, Muhamed je iskoristio “najosnovnije umjetnosti disimulacije i prijevare”, napisao je Edward Gibbon. “Na usnama mu je bio mir, dok mu je u srcu bio rat.”
Tijekom opsade Carigrada, redovito je poticao svoje sljedbenike džihadskom ideologijom, uključujući korištenje gomile propovjednika koji su vikali:
Djeco Muhameda, budite dobrog srca, jer sutra ćemo imati toliko kršćana u svojim rukama da ćemo ih prodavati, dva roba za dukat i imat ćemo takva bogatstva da ćemo svi biti od zlata, a od brade Grka ćemo izraditi uzice za svoje pse, dok će njihove obitelji biti naši robovi. Zato budite dobrog srca i spremni veselo umrijeti za ljubav našeg [prošlog i sadašnjeg] Muhameda.
“Prisjetite se obećanja našeg Poslanika u vezi palih boraca u Kuranu: muškarac koji umre u bitki biti će tjelesno prevezen u Raj i tamo će večerati s Muhamedom u društvu žena, zgodnih dječaka i djevica.”
Spominjanje “zgodnih dječaka” nije bila samo ispravna referenca na obećanje Kurana; Muhamed je bio ozloglašeni pedofil. Njegovo porobljavanje i silovanje Jacoba Notarasa — zgodnog 14-godišnjeg sina carigradskog plemića, kojeg je Muhamed prisilio da bude njegov osobni katamit sve dok nije pobjegao — bio je samo jedno od najozloglašenijih. Prema Gibbonu, sultan je na smrt izbo drugog kršćanskog dječaka koji je “više volio smrt od sramote”.
Nakon osvajanja i skrnavljenja Aja Sofije, Muhamed je “bijedne građane Carigrada” vukao ispred svojih trupa tijekom večernjih svečanosti i “naredio da se u svrhu zabave mnogi od njih isijeku na komadiće”. Ostatak gradskog stanovništva — nekih 45.000 — odvučeno je u lancima kako bi se prodali kao robovi.
To je čovjek kojeg Turska i njezin predsjednik slave — uključujući ponovno posvećivanje najveće i najstarije crkve kršćanskog svijeta kao džamiju pobjede. Erdoğan zaključuje svoj govor:
Osvajanje Istanbula [Carigrada] i pretvaranje Aja Sofije u džamiju spadaju u najslavnija poglavlja turske povijesti. … Uskrsnuće Aja Sofije predstavlja naše sjećanje prepuno zenita u našoj povijesti, od [bitaka] Badra do Manzikerta, od Nikopolisa do Galipolja [sve džihadske pobjede] … Uskrsnuće Aja Sofije zahtijeva naše poštovanje i predanost svim naših precima, od Alp Arslana [islamskog pobjednika Manzikerta i osvajača Male Azije, koji je masakrirao ili porobio na desetke tisuća kršćana], do Muhameta Al-Fatiha i Abdulhamida [koji je u ime džihada između 1894.-1896. godine masakrirao nekih 300.000 Armenaca]. Uskrsnuće Aja Sofije … odaje počast duhu osvajanja Muhameda al-Fatiha. … Allah voljan, mi ćemo nastaviti koračati ovim svetim putem bez stanke ili oklijevanja, sve dok ne stignemo do krajnjeg odredišta.
Ova poruka je jasna; džihadska ideologija dominira Turskom. Mržnja, napadanje i osvajanje susjednih naroda — ne zbog bilo kakvih pritužbi, već zato što su nemuslimanske — sa svim pratećim zvjerstvima, silovanjima, uništenjem i masovnim ropstvom, očigledno je uzorno i nastavit će se nakon što jednog dana zalazak Zapadne moći bude dovršen.
Naravno, ništa od svega ovoga ne sprječava Erdoğana da izigrava žrtvu. U tom istom govoru, rekao je da pretvaranje Aja Sofije u džamiju ne pridonosi samo “ponovnom oživljavanju” svih muslimana, već “svih potlačenih, oštećenih, ugnjetenih i iskorištenih”; štoviše, pravi problem o kojem treba razgovarati nije njegovo pretvaranje mjesta koje milijuni pravoslavnih kršćana smatraju svetim u džamiju pobjede, već o zapadnjačkoj “islamofobiji” i “ksenofobiji”.
Nažalost, budući da su Amerikanci naučeni gledati rušenje kipova heroja ove nacije — zbog nijednog drugog razloga osim što su bili bijeli i/ili kršćani te stoga inherentno zli — značaj Erdoğanovih riječi i veličanje Muhameda Osvajača — koji je kao azijski musliman dodatno imun na zapadnjačke kritike, budući da bi to bilo “rasističko” — za njih će ostati izgubljen.
