Problem otpada solarnih panela sad postaje očit. Kao što environmentalistička novinarka Emily Folk priznaje u Renewable Energy Magazine, “kad govorimo o obnovljivoj energiji, tema otpada se ne pojavljuje često”. Ona to pripisuje navodnim “pritiscima klimatskih promjena” i navodnoj “hitnosti pronalaženja alternativnih izvora energije”, navodeći da ljudi zbog toga možda oklijevaju raspravljati o “mogućim negativnim utjecajima obnovljive energije”.
Gđa Folk priznaje da održivost zahtijeva prikladno upravljanje e-otpadom (elektroničkim otpadom). A opet, ona se žali: “Solarno predstavlja posebni problem. Postoji sve više dokaza da razbijeni paneli otpuštaju toksične polutante … [i] sve veća zabrinutost u vezi onoga što se događa s tim materijalima kad više nisu održivi, naročito zato što ih je teško reciklirati.”
To je vjerojatni razlog što (osim u državi Washington) ne postoje američki mandati za solarno recikliranje. Nedavno objavljeni članak u Gristu izvješćuje da se većina korištenih solarnih panela šalje u zemlje u razvoju koje imaju malo električne energije i slabu zaštitu okoliša, kako bi se ponovno upotrijebili ili odložili na odlagališta otpada.
Gotovo potpuno odsustvo postupaka za solarne panele na kraju svog životnog vijeka vjerojatni je nusprodukt vjerovanja (i stalno ponavljane, neutemeljene tvrdnje) da je obnovljiva energija “čista” i “zelena”. Doista, državni ravnatelj Mississippi Sierra Cluba Louie Miller nedavno je tvrdio da je za razliku od fosilnih goriva i nuklearne energije, “sunčeva svjetlost besplatno gorivo”. Pa, sunčeva svjetlost je sigurno besplatna i čista. Međutim, ovdje postoji monumentalna caka.
Iskorištavanje sunčeve svjetlosti (i vjetra) za služenje čovječanstvu nije besplatno — ili čisto, zeleno, obnovljivo ili održivo.
Zakon o površinskoj eksploataciji i rekultivaciji iz 1977. godine nalaže da novi površinski rudnici ugljena uključuju planove i izdvajaju sredstva za potpunu rekultivaciju (sanaciju) rudničkog zemljišta. Zakon također postavlja standarde za obnavljanje napuštenih rudničkih zemljišta. Za solarna postrojenja i otpad ne postoji ništa slično tome.
Slično, Zakon o saveznom fondu iz 1980. godine (Sveobuhvatni zakon o zaštiti okoliša, naknadi i odgovornosti) stvorio je porezni i zakladni fond koji se koristi za sprječavanje i popravljanje stvarnih ili prijetećih ispuštanja opasnih tvari koje bi mogle ugroziti javno zdravlje ili okoliš. Ponovno, još uvijek ništa takvo ne postoji za solarnu energiju.
Zakon o politici nuklearnog otpada iz 1982. godine daje prioritet dubokim geološkim repozitorijima za sigurno skladištenje i/ili odlaganje radioaktivnog otpada. Nažalost, 25 godina nakon što je određena kao mjesto odlagališta, planina Yucca u Nevadi još uvijek nije otvorena, zbog sukoba između političara, lokalnog stanovništva, anti-nuklearnih aktivista, vladinih dužnosnika i nuklearne industrije. SAD još uvijek skladište svoj nuklearni otpad na 75 raštrkanih mjesta, uključujući neka u blizini New York Cityja, New Orleansa i Chicaga. Za solarnu energiju nisu poduzeti nikakvi koraci.
Dok kompanije za proizvodnju ugljena te nuklearna i petrokemijska industrija moraju izraditi detaljne, skupe planove za suočavanje sa stvarnim ili potencijalno negativnim posljedicama svojih operacija, solarne (i vjetrene) kompanije nagrađuju se s masivnim subvencijama i apsolutno nikakvim standardima ili zahtjevima u vezi odlaganja otpada.
Niti jedna državna potpora ne zahtijeva od solarnih kompanija izdvajanje novca za odlaganje, skladištenje ili recikliranje otpada koji nastaje tijekom proizvodnje ili nakon što masivne solarne “farme” prestaju biti funkcionalne. Korisnici tih solarnih (i vjetrenih) postrojenja također ne plaćaju za čišćenje i odlaganje otpada, ponovnu uporabu i recikliranje. Ovo, kao i masivne subvencije, iskrivljuje i skriva stvarne troškove solarne energije.
No, stvarnost počinje sustizati. Troškove zbrinjavanja (ili recikliranja) otpada će naposljetku morati platiti potrošači. Što više solarnih panela imamo (vrlo vjerojatno milijarde za nekoliko godina), to će veći troškovi biti. Potrošači u državama poput Kalifornije koje su se obvezale snažno osloniti na solarnu (i vjetrenu) energiju (i koji već imaju najveće račune za električnu energiju u zemlji) će morati plaćati još više.
Kalifornija se također suočava sa sekundarnim problemom zbog širenja subvencioniranih industrijskih solarnih instalacija. Studija iz 2015. godine, koju su zajednički proveli Sveučilište Stanford i Znanstveni institut Carnegie, otkrila je da se gotovo trećina državnog solarnog razvoja događa na bivšim poljoprivrednim zemljištima, gdje mnogi farmeri napuštaju uzgoj usjeva kako bi koristili svoju zemlju za proizvodnju električne energije — umjesto da ona postane stanište divljih životinja. Budući da se Big Solar također širi na prirodna područja, Kalifornija gubi još više staništa i slikovite zemlje, dok integritet državnih i nacionalnih parkova pati od obližnjih odsjaja bezbrojnih solarnih panela i visokih dalekovoda do udaljenih gradova.
Studija Stanforda također ističe još jedan problem: lokalizirane više temperature. Pronašla je da bi za postizanje kalifornijskog cilja smanjenja emisija stakleničkih plinova od 80 posto ispod razine 1990. godine do 2050. godine, trebalo područje veličine Južne Karoline (jedna Austrija) ispunjeno solarnim poljima. (Kad bi se kalifornijski mandat proširio na nacionalnu razinu, trebalo bi najmanje osam Južnih Karolina.)
Druga istraživanja su otkrila da te velike solarne elektrane podižu lokalne temperature, stvarajući značajan efekt solarnih toplinskih otoka. Temperature oko jedne solarne elektrane bile su za 5.4°-7.2° F (3°-4°C) toplije od obližnjih divljih staništa. Zamislite takvo umjetno “globalno zatopljenje” na površini od 32 milijuna hektara (Južna Karolina) ili 64 milijuna hektara (Teksas) kako bi se ispunili ciljevi smanjenja stakleničkih plinova u Kaliforniji ili SAD-u!
Australija se već nosi s tom nepoželjnom stvarnošću. Australski ministri za okoliš tek 2018. su godine odredili brzi razvoj novih programa upravljanja fotonaponskim (PV) solarnim panelima, poput onih koje su proizvođači i trgovci televizora i kompjutera morali poštivati od 2011. godine.
Direktor Centra za zaštitu okoliša Jeff Angel priznao je da postavljanje standarda upravljanja životnim vijekom za solarne panele “odavno kasni” i da je 30-godišnje odgađanje nametanja standarda otkrilo “temeljnu slabost” u australskoj politici zbrinjavanja otpada. Nadalje je primijetio da iako solarni paneli sadrže opasne tvari, Australci “šalju stotine tisuća predmeta e-otpada na odlagališta otpada” i stvaraju značajne probleme s onečišćenjem. A Australija ima manje od desetine američkog stanovništva!
Od 2002. godine, Direktiva Europske unije o otpadnoj električnoj i elektroničkoj opremi (WEEE) zahtijeva da izvorni proizvođači e-otpada jamče i plaćaju povrat i recikliranje svog otpada, kako krajnji korisnici ne bi bili iznenađeni dodatnim troškovima zbrinjavanja.
Međutim, otpad PV solarnih panela nije uključen u ovaj mandat sve do srpnja 2012. godine — i “ostaje određena neizvjesnost” oko krajnjeg datuma za takav otpad, budući da direktivu tek treba sprovesti u nacionalnim zakonima. Stoga se financiranje obrade PV otpada proizvođača ne može primijeniti na starije solarne panele. Dakle, tko će platiti? I koliko?
Gđa Folk i drugi polažu svoje nade u postrojenja pretvaranja otpada u energiju, a EU doista šalje veliki dio otpada svojih solarnih panela u spalionice — čemu se protive mnogi environmentalisti. Odlagališta otpada nisu održiva opcija u SAD-u, budući da bi toksini mogli iscuriti. Beskrupulozne kompanije šalju svoj otpad od solarnih panela u zemlje u razvoju, ali to je privremeno i ekološki neodgovorno rješenje.
Tao Meng, vodeći autor nove studije kaže da je “veliki mrtvi kut u SAD-u što se tiče recikliranja činjenica da troškovi daleko premašuju prihode” — gotovo 10 prema 1, osobito ako se uključe troškovi prijevoza. Meng napominje da se za uklanjanje srebra i olova sa silikonskih modula moraju koristiti kemikalije prije nego se mogu sigurno odložiti na odlagališta.
Problem otpada solarnih panela će nastaviti rasti kako se sve više panela približava kraju svog radnog vijeka. Prije četiri godine, Međunarodna agencija za obnovljivu energiju procijenila je da u svijetu postoji već oko 250.000 metričkih tona otpada od solarnih panela — i da će do 2050. godine ta brojka eksplodirati na 78 milijun metričkih tona!
Dakle, kad pročitate da je solarna energija već jeftinija od prirodnog plina, nemojte se dati zavarati. Oni izostavljaju troškove onečišćenja i odlaganja, kao i gubitak staništa, solarne otoke topline i potrebu za rezervnom proizvodnjom energije ili baterijama — kako bi smanjili stvarne troškove solarne energije. Ovog trenutka nam je potrebna poštena matematika, prije nego bude prekasno za povratak.
