U prošlosti i sadašnjosti, jedna od najmanje poznatih — i, sve do moderne ere, uglavnom uzaludna — taktika koje su muslimani koristili za razoružavanje kršćana bila je inzistiranje da se kršćanstvo općenito protivi ratovanju i nasilju.
U tom pogledu, najnoviji musliman koji je odjenuo plašt kršćanskih teologa nije nitko drugi do zastupnica iz Minnesote, Ilhan Omar, rođena u Somaliji. Negdje oko 18. studenog, nakon što je senator Marco Rubio, R-Fla, kritizirao kandidata za senat Georgije Raphaela Warnocka zbog tvrdnje da kršćani ne mogu služiti i Boga i vojsku, muslimanka Omar se okrenula citiranju — to jest, pogrešnom citiranju — Biblije. U tweetu s emojijem posramljenog lica, kao da želi sugerirati da je ono što je Rubio rekao toliko posramljujuće — zapravo, emoji je bio savršeno prikladan, ali više zbog njezinih pravopisnih grešaka — ona je objavila:
Matej 6:24
“Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Laži i klevete republikanaca nemaju granica, ali ovo je blamaža i sramota.
Omar je teško prvi musliman koji je pokušao manipulirati kršćanskom teologijom na vlastitu štetu i hendikep kršćana. Prije gotovo jednog tisućljeća, prije križarske opsade Antiohije 1098. godine, muslimanski su emisari poslani na pregovore. Oni su rekli Europljanima kako su njihovi gospodari “začuđeni što potražujete Grobnicu svog gospodara kao naoružani ljudi, istrijebljujući njihov narod [muslimane] s njihovih dugotrajnih zemalja — doista, njihovo klanje mačem je nešto što hodočasnici ne bi smjeli činiti.”
Naravno, ti diplomati nisu ništa rekli o onome što je “njihov narod” činio kršćanskim podanicima i hodočasnicima — odnosno, iznuđivao ih, mučio, silovao i ubijao — što je prije svega bio i povod za križarske ratove.
Slično tome, Omar, koja potječe iz radikalno islamske nacije Somalije — koja se smatra trećim najgorim progoniteljem kršćana na svijetu — puno bi radije “posramljivala” kršćane na razoružavanje nego da se odupiru nasilju, osobito od ruku muslimana.
Drugim riječima, ona, poput mnogih drugih, zagovara tzv. “Doormat” kršćanstvo (Doormat, otirač za noge – op. a.) — pasivni, neosuđujući oblik kršćanstva koji ležanje pred neprijateljem smatra kreposnim. Muslimani i drugi elementi progone nevine širom svijeta? Pokažite ljubav i toleranciju, okrenute drugi obraz, izgovorite molitvu i osjećajte se krivima za svoje vlastite zločine — ili čak za zločine vaših predaka — jedan je od dominantnih sojeva ovog brenda.
Takva vrsta kršćanstva bila je redovito izlagana tijekom predsjedništva Baracka Husseina Obame: “Na Uskrs, ja razmišljam o činjenici da bih kao kršćanin trebao voljeti”, rekao je 2015. godine — tri dana nakon što je islamski teroristički napad na kršćane usmrtio 147 osoba u Keniji, isprovocirajući bijes nekoliko američkih kršćanskih skupina. “I moram reći da postanem zabrinut kad čujem ne baš prevelike izljeve ljubavi kršćana.”
Slično tome, tijekom Nacionalnog molitvenog doručka 5. veljače 2015. godine, Obama je izravno prizvao načela “Doormat” kršćanstva kako bi posramio kršćane zbog previše kritičnosti prema zvjerstvima Islamske države: “Kako ne bismo gledali s visoka i mislili da je ovo [islamsko odsijecanje glava, seksualno ropstvo, razapinjanje na križ, pečenje i sahranjivanje živih ljudi] jedinstveno za neka druga mjesta”, upozorio je američki predsjednik, “sjetite se da su tijekom križarskih ratova i inkvizicije ljudi počinili strašna djela u Kristovo ime”.
Kad već govorimo o križarima, kako su oni reagirali kad su muslimanski diplomati izrazili šok da su oni, kršćanski hodočasnici, došli s mačem? S više znanja o kršćanskoj Teoriji pravednog rata nego što bi Omar, Obama i ostala klika željeli da posjedujemo. Prema izvješću Roberta Redovnika, križari su, “jednodušno”, odgovorili:
Nikoga tko posjeduje imalo razuma ne bi trebalo iznenaditi što smo došli do Grobnice našeg Gospodina kao naoružani ljudi i uklonili vaš narod s ovih teritorija. Bilo koji od naših ljudi koji su ovdje došli sa štapom i torbicom [tj, kao nenaoružani hodočasnici] vrijeđani su gnusnim ponašanjem, trpjeli sramotu lošeg postupanja i u ekstremnim slučajevima bivali ubijeni.
Ovo je bilo blago rečeno. Trideset godina ranije, i kao samo jedan od nebrojenih primjera, hodočasnik je napisao što su muslimani učinili “plemenitoj opatici gracioznog tijela i pobožnih pogleda” koja se pridružila njemačkom hodočašću u Jeruzalem: “Pogani su je zarobili i pred svima su je ti besramni muškarci silovali sve dok nije izdahnula, na sramotu svih kršćana. Kristovi neprijatelji vršili su takva i slična zlostavljanja nad kršćanima.”
Pred zidinama Antiohije, gdje je prvi put iskovana riječ “kršćanin”, križari su nastavili svoj odgovor napominjući da je zemlja “izvorno pripadala našim ljudima [kršćanima] i vaši su je ljudi [muslimani] napali i zlobno je uzeli od njih, što znači da ne može biti vaša bez obzira na to koliko ste je dugo imali.” U skladu s tim, “osvetu će izvršiti franački mačevi na vašim vratovima!”
Suvremeni čitatelj će možda ovakav pristup smatrati ekstremnim, svakako “srednjovjekovnim”. Ali zagovornici “Doormat” kršćanstva se neće zadovoljiti s bilo čim manjim od totalne kapitulacije. U skladu s tim, bivša časna sestra, sad zagovornica islama, Karen Armstrong, prigovara: “Tijekom 12. stoljeća, kršćani su vodili britalne svete ratove protiv muslimana, iako je Isus svojim sljedbenicima rekao da vole svoje neprijatelje, a ne da ih istrijebe.”
Ukratko, kršćanstvo ostavlja dovoljno prostora za Pravedni rat — čak i ako oni koji žele potkopati pravednost tvrde suprotno.
