Brojne Zapadne vlade, uz blagoslov njihovih znanstvenih savjetnika, suspendirale su osnovna građanska prava i učinkovito postavile vladine ministre iznad vlastitih ustava — navodno s ciljem zaštite javnog zdravlja. Umjesto poboljšanja i proširenja bolničkih ustanova, ubrzanja razvoja obećavajućih liječenja i nuđenja usmjerene zaštite starijim i ranjivim osobama, vlade su ograničile svoje građane na vlastite domove, zatvorile poduzeća, strogo ograničile javna okupljanja i pokušale regulirati unutarnji život kućanstava.
Da je izvršavanje takvih izvanredno nametljivih i neliberalnih moći uspješno ugušilo pandemiju, sad bismo ih možda smatrali nesretnim, ali svrsishodnim zlima. Ali sad znamo, pomoću međunarodnih usporedbi, da politike strogog zatvaranja nisu previše ublažile sveukupnu incidenciju bolesti u usporedbi s umjerenijim restrikcijama socijalnog distanciranja. Također znamo, gledajući podatke o nezaposlenosti, zatvorenim poduzećima, mentalnoj bolesti i odgođenim ne-Covid liječenjima, da prisilno izoliranje zdravih ljudi građanima nanosi dalekosežnu i ponekad nepopravljivu štetu.
Nekoliko recenziranih istraživanja nije uspjelo pronaći bilo kakvu zanimljivu povezanost između strogosti ili trajanja zatvaranja i spašenih života. Regije s ekstremno agresivnim društvenim Covid restrikcijama pretrpjele su usporedivu razinu smrtnosti u odnosu na regije s mnogo ciljanijim i umjerenijim vladinim intervencijama — samo usporedite UK i Švedsku u Europi ili Kaliforniju i Floridu u Sjedinjenim Državama.
Većina ovih podataka je već vrlo dugo dostupna — sigurno još od početka zime — a opet, mnoge su vlade i dalje tvrdoglavo odugovlačile svoja zatvaranja. Činjenica da su vlade ustrajale s takvim agresivnim mjerama sugerira da su naši politički vođe ili previše arogantni ili previše kukavički da bi priznali svoje neuspjehe, smanjili svoje gubitke i izvršili potrebne korekcije kursa.
Možda je veći problem taj što mnogo političari na Zapadu jednostavno ne znaju svoje mjesto. U liberalnim demokracijama, vlade bi trebale prepoznati da postoje ograničenja u načinu na koji koriste svoju moć. A opet, čini se da naši vladari vjeruju da će ih, ako dekretom nalože obustavu društvenog života, društvo slijepo slijediti i da će se širenje virusa ili okončati ili svesti na minimum.
No, društveni život nije luksuz koji možemo jednostavno suspendirati u korist višeg cilja — to je način na koji ispunjavamo svoje osnovne fizičke, duhovne i emocionalne potrebe. Ljudi će učiniti sve što je potrebno kako bi ispunili ove potrebe, bez obzira na to što javni dužnosnici nalažu. Ljudi će i dalje morati brinuti, hraniti, njegovati, tješiti druga ljudska bića — i ljudi neće zauvijek tolerirati socijalnu izolaciju, bez obzira koliko policajaca stavili na ulice.
Razumno je osjećati strah pred virusom koji starijim osobama i onima s postojećim zdravstvenim stanjima predstavlja povišeni rizik od smrti. Ali također se moramo bojati vlada koje vjeruju da im kriza javnog zdravlja daje pravo da se igraju Boga s našim životima.